.jpg)
Špadijer: Poezija zahtijeva potpunu iskrenost
Izvor: Barski ljetopis
Foto: Barski ljetopis/Dragica Orlandić
Prva od šest promocija u okviru ovogodišnjeg književnog programa Barskog ljetopisa održana je sinoć.
Na platou ispred Dvorca kralja Nikole, Milica Špadijer promovisala je svoju novu zbirku poezije pod nazivom „Novo groblje”.
Moderatorka večeri bila je Maja Simović, profesorica književnosti, koja je u inspirativnom, temeljnom i nadahnutom razgovoru sa autorkom ukazala na polazne tačke u njenom stvaralaštvu, ključne teme kojima se bavila istovremeno osvjetljavajući sve kutke Miličine poeziije koja, kako sama autorka ističe, zahtijeva potpunu iskrenost.
-Iskrenost nije baš lako primeniti jer ona nije nešto što olakšava praktičnu stranu života .Uprkos tome, mislim da je nužna za onu stranu koja će nam pomoći da budemo dovoljno sposobni da možemo i to praktično da izvedemo.
Kada dođe do toga da moram da napišem pesmu, to je vreme kada sednem sama sa sobom i kada moram svesti račun da bih vidjela šta mi šta znači i koji problem pravi.
Nakon toga, gotovo neverovatno, uvek sve postane lakše, a kao rezultat imamo pesme kroz koje ljudi mogu osetiti to što je bilo u meni kada je pesma nastala. I to je zapravo magijsko.
Mogućnost da se unutrašnjost jednog bića približi drugom preko nekih reči-kazala je Špadijer.
Milica Špadijer je prvu zbirku poezije “Šar – planina” objavila 2019. kao laureat nagrade „Mladi Disˮ.
Riječ je o djelu koje, kako je primjetila Simović, predstavlja neku vrstu kolaža u kojima autorka istražuje sebe, u kojima vodi suptilan razgovor sa prošlošću i tradicijom i nježno “skućava” svoja sjećanja.
Praveći paralelu između svoje dvije zbirke i sebe kao autorke ova dva djela, Špadijer ističe da joj se često čini da su u pitanju dvije različite osobe.
-“Šar – planina” je knjiga koja je pisana oko deset godina i predstavlja neku vrstu borbe za život, borbe da se izborim sa naučenim, stečenim, opovrgnutim, svim onim što život čini u nekim ne tako blagim formama.
Zaista, neke situacije koje su opisane u toj knjizi dovele su do toga da ja ovu drugu knjigu mogu napisati na mirniji način. Suštinski, tu su spakovani neki moji demoni.
“Novo groblje” je knjiga posvećena mojoj kumi, Tanji Popović, koja je nažalost preminula pre dve godine.
Ona je jedno mirenje sa životom kroz mirenje sa smrću. Zrelija je i čini mi se da je nekim ljudima, koji me nisu dugo vidjeli, došla kao neka vrsta iznenađenja-kazala je ona.
Motiv smrti je dominantan u „Novom groblju” koje je, kako ističe Špadijer, nastalo iz njenih pokušaja da, iz stanja u kojem vas nečija smrt ostavi, izvuče nešto korisno i da nekako to preživi.
-Smrt je velika tema i smrt je veliki, konačni neprijatelj. Naš je izbor kako se prema njoj postaviti.
Razumem ideju da smrt ne treba gledati isključivo negativno u mešavini religije i moderne psihologije koje se dosta preklapaju u tim pokušajima da ovaj život učine podnošljivijim, a pogotovo činjenicu da se on mora završiti.
Ali ta ideja je nepojmljiva, strašno teška i ja sam je sa smrću moje kume doživela katastrofalno. Tada se moj svet, iz jednog normalnog, šarenog, pretvorio u svet ružne braon boje.
Crnilo koje tuga nosi ne mora da bude ružno, može da bude i melanholično, može da nas vodi i putevima novih spoznaja, novih ljubavi, ali ovo je za mene bio veliki šok i suštinski nije nosio ništa lepo.
Novo groblje je bio način da se izborim sa tim-rekla je Špadijer.
Na kraju, Milica je istakla da je estetizacija svakodnevnog života neophodna kako bi stvari dobile smisao.
Osvrćući se na svoju pjesmu „Čudo,”, citirala je čuvenog nobelovca Alberta Ajnštajna koji je rekao da „postoje dva načina da se živi: kao da čuda nema, ili kao da je sve čudo“.
Ona je odabrala ovo drugo i smatra da se to vidi kroz njenu poeziju.
