.jpg)
Mijo Mijušković: U crnogorskom kršu vidio sam čudesa
Izvor: Pobjeda
Autor: Jovan Nikitović
Foto: Arhiva Feral.bar
Čitav život umjetnost, čitava Crna Gora inspiracija, a čitava kuća muzej.
Tako bi se, u najkraćem, mogao opisati životni i umjetnički put, ali i svakodnevica crnogorskog vajara Mija Mijuškovića, koji je u 2021. napunio 90 godina.
Ovaj iskusni umjetnik svoj stvaralački vijek posvetio je drvetu i kamenu, od kojih je napravio vanvremenske skulpture, moderna djela kojima se dive širom regiona i svijeta.
No, pored umjetnosti, mnogi ne znaju da se Mijušković može smatrati i jednim od pionira meteorologije u Crnoj Gori. Prirodne pojave i pejzaž uticali su snažno na Mija kao umjetnika, a Mijo im je, sa druge strane, pomogao da se ovaplote kao umjetničko djelo.
Ovaj njegov unutrašnji razgovor sa prirodom rezultirao je stotinama skulptura od kojih se znatan broj danas čuva po crnogorskim i svjetskim galerijama i muzejima, kao i u privatnim kolekcijama.
Veliki broj radova Mijušković danas čuva i u svojoj kući u Sutomoru, a izbor iz njegovih drvenih i kamenih skulptura nedavno je predstavljen i na retrospektivnoj izložbi u Berlinu.
Leso i šah
Do Mijove kuće, u Suvom potoku iznad Sutomora, ne dolazi se baš lako. Desetine vijugavih i uskih ulica vode vas visoko u brdo, gdje Mijo sam, u tišini, provodi vrijeme sa svojim skulpturama.
Svakodnevnu tišinu remeti još samo zvuk televizora.
Ovoga puta zatekli smo ga na prvom spratu kuće, u malenoj sobici sa pogledom na more i dvorište prepuno skulptura. Na pitanje „kako ste“, Mijo odgovara: „Evo, kako “.
I pogledom prelazi duž svog onemoćalog tijela, sobe i samo krajičkom oka pogleda u dvorište.
Pominjemo mu svojevrstan životni jubilej i napunjenih devedeset godina, a on samo odmahuje rukom i polušaljivo dodaje: „Ma, kakav jubilej, to je pakao “.
Nije lako danas ovom osobenom stvaraocu da prizna kako je pet puta padao i pet puta se uzdizao. Pet puta su mu rušili i uništavali djelo.
To mu je posebno važno, te na početku, sredini i na kraju razgovora insistira da to ne zaboravimo da pomenemo.
Pitamo ga ko su ti ljudi koji su mu urušavali djelo, a on odgovara: „Oni. Država, pojedinci, sistem... Naši i njihovi. Uvijek su, nažalost, u Crnoj Gori postojali naši i njihovi“.
No, ne voli Mijo, na početku desete decenije, da mnogo govori o svom stvaralaštvu. Radije priča o stvarima naizgled nevezanim za umjetnost.
Pominje pjesnika Lesa Ivanovića koji je radio kao lektor u nekadašnjoj Pobjedi i dodaje da je on bio najpismeniji čovjek u prvom crnogorskom štampanom glasilu.
Zahvaljujući njegovom umijeću, Pobjeda je, veli Mijo, bila najpismeniji list u bivšoj Jugoslaviji.
Mnogo je toga dana u Suvom potoku pričao o Lesu, njegovoj porodici, Cetinju, meteorološkim stanicama u Crnoj Gori, narodnim herojima, danima kada su ga, kako je rekao, zapopili u našoj meteorološkoj službi.
Prisjetio se čak i čuvenog ruskog šahiste Viktora Korčnoja, koji je igrao na nekom turniru u Nikšiću, baš u vrijeme kada je „pao“ Nikita Hruščov. U sred turnira, tada mladom Korčnoju, Nikšićani su donijeli Pobjedu i pokazali mu naslovnicu na kojoj je pisalo „Pao Hruščov“.
Nije tada, priča Mijo, bilo svejedno mladom šahisti, koji je sovjetskom režimu inače bio „gorka opozicija“.
U prirodi
Pored druženja sa Lesom i šaha, Mijo je naširoko pričao o profesionalizaciji meteorološke službe u Crnoj Gori. Međutim, u toj naizgled nebitnoj priči za Mijov portret kao umjetnika naziru se i ključne konture onoga što će predodrediti njegovu sudbinu.
Upravo su mu priče njegovih učitelja meteorologije pobudile pažnju i otvorile mu čula kojima je počeo na drugačiji način da sagledava prirodne pojave.
Godinama je, priča Mijušković, putovao po Crnoj Gori, regionu, i ponekad po najgorim vremenskim prilikama upoznavao sve karakteristike, ljepotu i složenost prirode i zaželio da na svoj način iskaže ono što osjeća.
Upravo su skulpture u kamenu i drvetu bile idealan oslonoac za ono što će decenijama kasnije postati njegov zaštitni umjetnički znak, nešto čemu su se divili i o tome pisali brojni likovni kritičari, pjesnici, sociolozi, naučnici, filozofi...
Sa njima se sretao u Crnoj Gori, drugim bivšim jugoslovenskim državama, ali i i na putovanjima po Evropi i svijetu, kada je obilazio muzeje i galerije.
U jedno je bio siguran: svaki čovjek može značiti samo ako nešto svoje kaže, ako je autentičan.
- To je tako. To je istina. Ja nijesam dobro prolazio u nekom drugom smislu, a sjajno sam prolazio u onom što sam ja.
Uvijek sam čuvao integritet, a on može da se sačuva samo ako si svoj, autentičan. Čovjek je dio prirode i kao takav on to ne smije da narušava – kazao je Mijušković.
Posebno je bio zainteresovan za tragove promjena koje su se dešavale u klimi i ucrtavale se u kamen, pa u tom smislu
Mijušković nam je opširno pričao o naučniku Milutinu Milankoviću koji je, kako kaže, na briljantan način opisivao te promjene. Upravo je Mijušković te tragove tražio i u kamenu, pa ih je brižljivo čuvao i isticao u svojim skulpturama.
- U tom kršu i kamenu vidio sam čudesa – veli Mijušković.
Nije nikad uzimao gotove oblike iz prirode i samo ih dotjerivao, već je težio da nasluti kuda su to kamen ili drvo „krenuli“ i onda im svojim instinktom umjetnika i vještim rukama pomagao da izađu iz tmine kao vanvremenska umjetnička djela.
Manji broj skulptura uradio je u drvetu. Želio je, kaže, da radom u tom materijalu pokaže vitalnost drveta, njegove rane.
- Takva grčevita borba svojstvena je i čovjeku koji se ne predaje, bori se sa nedaćama, živi – veli Mijušković.
Konačan poraz
Mijušković sa posebnom tugom pominje devedesete godine, kada su mu, nakon što je otišao u penziju, provalili u meteorološku stanicu u Nikšiću, svojevrstan muzej njegovih radova, te pokrali i uništili većinu slika i skulptura.
Tu stanicu Mijušković je i podigao, baš na platou sa kojeg je, kako nam je ispričao, kralj Nikola posmatrao borbe za oslobođenje Nikšića.
Tu je proveo dobar dio radnog vijeka, stvarao u tom prostoru koji je oplemenio svojim skulpturama, ali i slikama svojih savremenika i prijatelja, od kojih su najpoznatiji Dado Đurić, Uroš Tošković i Filo Filipović.
Sve te slike, sredinom devedesetih, su pokradene, a znatan dio Mijovih radova izbačen napolje, te tako i uništen usljed vremenskih nepogoda.
Neke od tih skulptura izlagane su i u najvećim svjetskim umjetničkim centrima, a na tlu Crne Gore dogodio im se konačan poraz. Totalno poništavanje i umjetnosti i umjetnika.
- Tada, kada mi je najviše trebala pomoć, svi su zaćutali. Gotovo da niko nije htio da mi pomogne – sa ogorčenjem priča Mijušković.
U tom smislu su posebno dragocjena dva kratka TV filma, koja se mogu pogledati na Jutjubu.
Prvi, koji je 1970. snimio Rajko Cerović, prikazuje Mija Mijuškovića u meteorološkoj stanici u Nikšiću, kako sa radošću dolazi na posao, uzgred stvara i brižljivo brine o prostoru koji krase brojni umjetnički radovi.
Mijo sa emocijama, nenametljivo i skromno, u Cerovićevom filmu govori o svojim radovima, kao da to i nije bogzna šta, već samo neka igra znatiželjnog i dokonog čovjeka.
Dvije i po decenije kasnije, u filmu čiji je autor Pero Radović, Mijo ogorčen obilazi meteorološku stanicu i pokazuje svoje uništene, raspadnute skulpture, opljačkane prostorije...
Uporno ga, tokom razgovora za Pobjedu, vraćamo na ta dva perioda, ali on još upornije odbija da detaljno o tome govori. Samo ponavlja da tada nije imao podršku države, Ministarstva kulture, medija... osim dva-tri prijatelja, koji su pokušavali da mu pomognu da od preostalih radova spasi što se spasiti može.
Takođe, uzgred nam napominje i stradanje njegovog čuvenog ciklusa skulptura „Piva koje više nema“, koji je stvarao uoči izgradnje hidrocentrale kod Mratinja.
A sa sjetom kratko govori i o ciklusu skulptura koje su nastale od kamena iz kanjona Tare. Za taj ciklus veli da je najuspješniji, jer nigdje više u kamenu nije naišao na takvu raznolikost boja.
Zavjetovan redu
Iako Mijo ne voli da govori o svojoj umjetnosti, na sreću, ostali su zapisi brojnih njegovih savremenika.
Književnik Mirko Kovač jednom je prilikom zapisao da je „Mijo Mijušković monah (eremit, pustinjak) zavjetovan skulptorskom Redu i posvećen iznalaženju one forme koja bi mu pružila potpunu slobodu kao što je slobodan njegov život.“
- On je pod ugovorom s prirodom, ali obavezan samo pred Bogom koji ga je obdario – zapisao je Kovač.
Teatrolog Slobodan Marković istakao je da Mijo, vajajući, otkriva dušu, srce i krvotok kamena.
- On je od Boga poslat da nas pomiri s kamenom i da nam kaže kako nam je u njemu i ishodište i uhodište, bez obzira gdje smo nikli i gdje ćemo usahnuti – zapisao je Marković.
Književnik Dušan Matić rekao je da se pred Mijuškovićevim skulpturama ponekad osjeća kao da je pred početkom našeg postojanja, a u isti mah kao pred rađanjem novoga svijeta poslije jedne tragedije.
Pjesnik i likovni kritičar Mladen Lompar zapisao je da je sve ono što je Mijušković stvorio veličina vajarskog djela, samoniklog i toliko dobrog da će se teško prevazići, ne samo u našim okvirima.
- Dilemu o bližem stilskom opredjeljenju ovog opusa jedino je ispravno riješiti činjenicom – Mijo je Mijo – zapisao je Lompar.
Urednik časopisa National Geografics Brajan Hodžson konstatovao je da Mijušković vjeruje da je duša Crne Gore satkana od drveta i kamena.
- Njegove ogromne ruke mogu da rezbare i oblikuju s izuzetnom preciznošću. I lice mu je krupno kao model za nešto što treba da se iskleše u planini – zapisao je Hodžson.
Književnik Žarko Komanin istakao je da je „u utrobi čudesnih skulptura Mija Mijuškovića zatočen zvuk, sunce i vrijeme.“
- A sve što je kod njega isklesano u ljepotu zamrznutog pokreta otvara se u nama kao strašna drama čovjeka i vremena: Mijušković je prorok koji se sjeća praoblika – zapisao je Komanin.
Slobodan
Jednom prilikom, direktor Uneskovog instituta za spomenike iz Rima Pol Filip, o Miju je kratko zapisao: „Sretan sam što sam sreo jednog slobodnog čovjeka.“
E, upravo je ta sloboda bila jako važna za Mijuškovića. Čitav svoj stvaralački vijek težio je da ga svi ostave na miru. Samo da ima mira i vremena da stvara.
Nije ništa tražio od države, nije se laktao, nije trčao za bilo kakvim apanažama. Kada smo mu to pomenuli, samo je sa gorkim osmijehom izustio: „Ali, nijesu me ostavili na miru “.
Ipak, Mijo je našao neki mir u Suvom potoku, gdje i na početku desete decenije pronalazi snagu da stvara. Baš tih dana, tokom posjete ekipe Pobjede, Mijo je radio na novoj skulpturi „Olja u Spiču“.
Olja je njegova životna saputnica, sa kojom je dobio troje djece. Nikad se nijesu vjenčali, ali u Miju očigledno i dalje živi sjećanje na suživot i ljubav.
Zato se možda i njegova posljednja skulptura toliko razlikuje od svega ostalog što je uradio. I po materijalu i po tehnici stvaranja.
Nakon puna tri sata razgovora, ostavaljamo ga u Suvom potoku i još jednom se osvrćemo na njegov čudesan skulptorski svijet. Gdje kod koraknete, dočekaju vas skulpture.
Uzbudljiva „šuma“ skulptorskih djela, iz koje Mijo progovara o vremenu, ljudima, prirodi i pojavama. Jedinstven je to, vrijedan i čudesan kosmos o kome bi država što hitnije trebalo da povede više računa.
Za sad, Mijo je sam među svojim djelima. Izgleda, konačno ostavljen na miru.
Politička scena kao nevješto pozorište
Kad ne radi na novim skulpturama, u kući Mija Mijuškovića u Suvom potoku stalno je uključen televizor. Pitamo ga prati li medije, zanima li ga što se dešava u društvu, politici...
- Gledam ovo kod nas što se dešava u politici. Sve mi to liči na komediju. Kao da gledam pozorište. Nevješto pozorište.
Kad čuješ da objave da je sjednica završena, a ono se odjednom još dvadesetoro javi. Hoće da se čuju ti genijalni ljudi, oni su kao spremni da riješe sve?! Sve u svemu, ove podjele se teško mogu riješiti. Nikako. U jade da živiš, eto – veli Mijušković.
Partizanski kurir, meteorolog, priznati stvaralac
U kratkoj biografiji koja je istaknuta na sajtu o Mijuškovićevom djelu, navodi se da je vajar rođen 1931. u Nikšiću, gdje je završio osnovnu školu. Tokom Drugog svjetskog rata i okupacije Crne Gore, kao jako mlad postao je partizanski kurir.
Po završetku Drugog svjetskog rata poslat je u Bugarsku, zajedno sa drugom djecom iz raznih krajeva Jugoslavije. U Jugoslaviju se vratio 1946. godine, tačnije u Vrnjačku Banju, a godinu kasnije preselio se u Beograd, gdje je upisao Srednju meteorološku školu.
Nakon srednje škole, upisao je Višu pomorsku školu u Splitu, koju je ubrzo napustio i 1950. godine nastanio se na Cetinju. Sa 19 godina počeo je da radi u hidrometeorološkoj službi na Cetinju, a kasnije je radio u Podgorici i Nikšiću.
Kao meteorolog, posebno ističe i rad na premještanju Manastira Piva, tokom izgradnje hidrocentrale kod Mratinja.
Prvu samostalnu izložbu imao je 1964. godine na Cetinju, a posljednju prošle godine u Berlinu.
Ukupno je imao 41 samostalnu izložbu, a izlagao je i na više od 150 grupnih. O njegovom djelu snimljeno je oko 17 dokumentaraca i TV emisija u Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj, Njemačkoj i Francuskoj.
Dobitnik je Trinaestojulske nagrade, kao i ostalih strukovnih priznanja.
