Sjećanje na najveću pomorsku nesreću u Boki
Izvor, foto: Radio Tivat
Autor: Tamara Vučinović
U tivatskom Ljetnjikovcu Buća, u organizaciji OBNOR-a, održana je tribina o potonuću parobroda “Cetinje”.
O najvećoj pomorskoj tragediji koja se dogodila u vodama Crne Gore govorili su Siniša Luković, novinar i publicista i Dražen Jovanović, kustos Zbirke pomorskog nasljeđa u Tivtu.
-Ovo zaista jeste najveća pomorska tragedija u Crnoj Gori i evo za nekoliko dana će biti 77 godina od tog događaja.
To je takođe i događaj sa najvećim brojem žrtava u Narodnooslobodilačkom ratu od 1941. do 1945. na Jadranskom moru-kazao je Luković.
Iako sagrađen daleko od Boke, 1903. godine pod imenom “Neptuno”, parobrod “Cetinje” je svoju sudbinu nakon nekog vremena završio u Boki.
Tokom Prvog i Drugog Svjetskog rata, brod je korišćen u vojne potrebe od strane vojske Kraljevine Crne Gore za prevoz ratnog materijala, a vukao je manja plovila po Skadarskom jezeru.
-Bio je interesantan po tome što je 22. aprila 1913. godine, dok je brod bio na Skadarskom jezeru, crnogorski prestolonasljednik Danilo, potpisao povelju o predaji grada Skadra Crnogorcima, koju je već prethodno potpisao Esad Paša komadant turske tvrđave Skadar-istakao je Luković.
Postoje zapisi da je tokom tih ratnih dešavanja potpoljen.
Logičnija varijanta tog potapanja govori da je potonuo u nevremenu, ali nesporno je, istakao je Luković, da ga je austrougarska vojska, nakon osvajanja Crne Gore i dobrog dijela današnje Albanije, krajem 1916. godine podigla sa dna Skadarskog jezera, obnovila i vratila u uporebu nakon čega su ga koristili za svoje potrebe.
-Brod je 1925. kupio jedan od tada najbogatijih ljudi u Crnoj Gori, Lale Novakvić Zuber, danas bi rekli tajkun, koji je imao dosta novca i biznisa na prostoru današnje Crne Gore.
Bio je jedan od vodećih akcionara parobrodarske kompanije “Boka” iz Kotora, nadjenuo mu je ime “Cetinje” i uvršatava ga u flotu kompanije, koja kasnije mijenja ime u Zetska plovidba ad Cetinje, baš zbog činjenice što je Lale njen vodeći akcionar i od 1925. nakon što je preuređen i prilagođen potrebama pomorskog transporta u Boki, tu ga zatiče početak Drugog Svjetskog rata gdje je većinom bio u službi Italijana.
1943. u Boku dolazi nova okupaciona sila, Njemci, a u jesen 1944. dolazi do oslobođenja Boke Kotorske-kazao je Luković.
Dražen Jovanović je kazao da bi se u budućnosti trebalo posvetiti malo više pažnje istraživanju ovog perioda.
-Nije parobrod Cetinje jedini koji je te godine stradao u Tivtu i tivatskom zalivu. Bilo je i drugih brodova, a nisu žrtve Cetinja jedine.
Tivat je 1944. a i decenijama nakon toga bio poznat po svom pomorskom arsenalu.
Logično je bilo da su, prilikom povlačenja njemačkih trupa, oni htjeli da unište sve kapacitete industrijske, proizvodne.
U pomorskom arsenalu se tada nalazilo 38 plovnih objekata, 24 su potpuno potopljena, a 14 ih je oštećeno.
Iako se ranijih godina pričalo da su prilikom oslobođenja, aktivisti i simpatizeri Arsenala pokušali da spriječe uništenje, ipak nije to bilo tako romantično.
Njemci su uspjeli da miniraju kompletnu vodu Boke Kotorske. Godinu nakon oslobođenja izvađeno je, prema podacima, 54 sidrenih i 28 kontaktnih mina, što je prilično veliki broj.
Dodajmo i tu minu na koju je naišao parobrod Cetinje i one koje su nakon više godina nađene u tom prostoru-kazao je Jovanović.
Prema njegovim riječima, tivatski Arsenal je već 1951. stao na noge i radio punim kapacitetom, čak je predsjednik Tito tada došao u posjetu.
-Ne smije se zaboraviti da je neposredno prije samog oslobođenja Tivat bio bombardovan od strane savezničke avijacije, ni danas se ne zna tačan broj žrtava a Arsenal je pretrpio velika oštećenja.
Ljudski gubici su tada bili mnogo veći nego 1941. godine. Infrastuktura je bila uništena. Tokom NOR-a je 119 radnika Arsenala poginulo to je zvaničan podatak, a 256 ih je tokom godina bilo po logorima ili su u nekom periodu bili u zarobljeništvu-kazao je Jovanović.
U jesen 1944. parobrod Cetinje je bio jedan od rijetkih brodova u Boki Kotorskoj.
On se tada nalazio u Dobroti i vraćen je u redovnu upotrebu za potrebe pomorskog saobraćaja jer u to vrijeme 90 odsto putne komunikacije je bilo razoreno, objasnio je Luković.
-Najobnovljiviji vid saobraćaja je bio pomorski. Određeno je da brod dobije posadu.
Za zapovjednika parobroda Cetinje imenovan je Božo Paparela sa Prčanja, za upravitelja stroja Luka Kostić iz Krtola, prvi oficir palube bio je Ivo Tomić iz Dobrote ujedno i komesar posade, prvi oficir stroja Tonko Karaman iz Dubrovnika, noštromo Josip Katelan sa Prčanja, kormilari Gracija Rizoniko i Tripo Radoničić sa Prčanja, kuvar Petar Marković sa Prčanja, vođa stroja Krsto Marković iz Stoliva i mornari Anton Katalin iz Prčanja, Mato Marković iz Stoliva i Mihailo Jovanović iz Dobrote.
Oni su dobili zadatak da u šo kraćem roku brod obnove i vrate ga u upotrebu. Već 5. decembra 1944. Cetinje je uspio da uradi prvu noćnu vožnju na relaciji Dobrota-Risan, a već šestog ujutru je ukrcao dosta visokopozicioniranih oficira partizanskih snaga i nešto tereta.
Plovio je kao prvi trgovački brod pod zastavom nove Jugoslavije i tada mu je priređen doček u Kotoru.
Naredni dan, “Cetinje” je dobilo zadatak za prevoz ljudstva i ratnog materijala put Kamenara jer drumska komunikacija tada od Kamenara do Kotora nije postojala.
Partizanske vlasti su insistirale da brod što prije krene u obnovu pomorskog saobraćaja unutar Boke i već 9. decembra Cetinje odradio je prvu vožnju na relaciji Kotor-Prčanj-Stoliv-Perast-Risan-Kamenari-Tivat-Đenovići-Herceg Novi i obrnuto i to je bila prva i jedina srećno okončana vožnja.
U to vrijeme se nije znalo, pretpostavljalo se, da je Boka bila minirana. Komanda mornaričke stanice Boka je već krajem novembra krenula u deminiranje podmorja Boke, ali nije bilo namjenskih minolovaca te se išlo improvizacijom, sa dva drvena broda koji su vukli između sebe čeličnu sajlu.
U tom prvom pokušaju rukovodio je oficir Zdravko Šmitek, a za navigaciju je bio zadužen kapetan duge plovidbe Antun Matić.
Drugog i trećeg decembra 1944. izvršeno je deminiranje rute Tivat-Đenovići gdje su napravili četiri prolaza, a 4. decembra je na isti način rađen prolaz Rta Kobila, međutim ni u jednom nije bila zakačena nijedna mina.
Već 7., odnosno 9. decembra se moglo naslutiti da ima problema, kada su eksplodirale dvije lutajuće mine, ali, srećom, nije bilo veće štete ni žrtava.
Međutim, vraćamo se na brod “Cetinje”. Ljudi su pretpostavljali da sve protiče kako treba jer deminiranja sa dva jedrenjaka, naglašavam drvene konstrukcije što će se pokazati kao presudno, da Cetinje treba da nastavi sa redovnim saobraćanjem.
Ujutru, 10. decembra isplovljava iz Kotora, obavlja ovaj dio saobraćaja unutar zaliva ide do Kamenara, otuda u Tivat gdje se i dalje ukrcavaju ljudi, brod je krcat, tada se nije vodilo računa, ali prema svjedočenju kapetana Boža Paparele, kaže se da je na brodu bilo oko 200 ljudi i velika količina terete, uglavno do zadnjih granica.
Na brdu je većinom bilo civilno stanovništvo, ali i Italijani, partizani, njemački zarobljenici.
Brod je isplovio iz Tivta u 8,30 ujutro, vrijeme je bilo prililno loše, padala je kiša i bila je velika južina, to je učinilo da se dobar dio ljudi zakloni u središnji dio broda.
Kad je brod isplovio tačno na sredinu tivatskog zaliva desila se strahovita eksplozija koja je raznijela prednji dio broda i stradao je veći broj putnika. Svjedoci su rekli da je brod potpnuo za manje od tri minuta.
U svjedočanstvu kapetana Boža Paparele, koje je kasnije objavljeno u godišnjaku Muzeja Crne Gore, istaknuto je da je strahovita eksplozija odjeknula od čije je jačine, sa komandnim mostom, bio dignut u vazduh i bačen u more.
Kada je Paparela izašao na površinu, po kojoj su plivali drveni predmeti i prašina od eksplozije, oko njega je bilo davljenika kojima nije mogao pomoći, jer mu je bila slomljena desna noga.
Posljednje čega se sjećao jeste da je nečija ruka uhvatila za kabanicu i ubacila u barku, za koju misli da je bila iz Bijele, gdje je totalno izgubio svijest i to je posljednje čega se sjeća do buđenja u bolnici u Meljinama-objašnjava Luković.
Brod je potonuo na 41 metar dubine, a u pomoć su priskočili čamci sa svih djelova zaliva, ali nijesu nikog imali da spasu.
-Preživjeli su, igrom slučaja, kapetan Božo Paparela, sedam putnika i tri člana posade. Na samom mjestu gdje je brod potonuo, na površini je nađeno samo 12 tijela.
Sedam njih je identifikovano i sahranjeno u porodičnim grobnicama, a petoro je neidentifikovano i sahranjeno, zalaganjem lokalnog katoličkog sveštenika, u zajedničkoj grobnici na mjesnom groblju u Donjoj Lastvi.
Sam pomorski saobraćaj u Boki je obustavljen, a dan nakon tragedije obavljeno je razminiranje ali opet ništa nije nađeno.
Tada su posumnjali da je u pitanju magnetna mina koju je magnetizam broda “Cetinje” aktivirao.
12. decembra je ponovo improvizovanom minolovkom za magnetne mine odrađeno deminiranje, na 38 metara dubine i oko podne aktivirane su tri mine u relativnoj blizini gdje je Cetinje potonulo i tada nije bilo dileme-kazao je Luković.
Riječ je usidrenoj mini, nije kontaktna. Od 1939. uvedena je u upotrebu njemačke ratne mornarice a napunjena sa 350 kila eksplozija, a dubina njenog minimalnog polaganja bila 12 metara.
-Događa se razaranje koje je više destruktivno nego da je brod zakačio minu. Kasnije su nađene takve četiri ovakve EMF mine na Pristanu gdje je bilo minsko stanište, bez upaljača, to je dalo partizanskim vlastima naslutiti šta se u moru nalazi.
Tek poslije rata se u njemačkim dokumentima saznalo šta su Njemci napravili Boki Kotorskoj minskim zaprečavanjem.
Do oktobra 1944. godine su Njemci u hercegnovskom i tivatskom zalivu, rejonu Rta Kobila, obale Luštice, Pristana i Kumbora položili 45 EMF mina, a unutar spojnica Đenovići-Pristan, Pijavica-Petrovići još 37 ovakvih mina, što znači da je bilo ukupno 82 mine, računajući i one koje su aktivirane-objasnio je Luković.
Sticajem okolonosti Cetinje je na probnoj vožnji izbjegao ove mine, ali, nažalost, narednog dana se to nije desilo.
-Prema zvaničnim podacima partizanskih vlasti poginulo je 87 žrtava, što čini najveću pomorsku nesreću.
Ali istina je mnogo gora, jer je po svjedočenju kapetana Paparele, brod bio pun, te možemo računati da se broj žrtava kreće od 220 do 230. To je apsolutna katastrofa i ostaće zabilježeno u istoriji-istakao je Luković
Krajem 60-tih godina, firma iz Splita je pokušala da izvuče ostatke broda sa dna, djelimično je i uspjela.
-Tom prilikom je iz tog dijela olupine ispao i veći broj posmrtnih ostataka. Dio broda je izvučen i stavljen u baržu i u njemu je nađen dio posmrtih ostataka koji su sahranjeni u grobnici u Donjoj Lastvi.
Istražujući ovu tragediju, razgovarao sam sa pokojnim Vaskom Kostićem koji je bio svjedok tragedije. On je tada imao 15 godina, stajao je na Pinama i gledao kako se ljudi ukrcavaju i sjećam se da je govorio da su ljudi mahali kao da idu u Ameriku a ne tu u Herceg Novi, kao da su nešto predosjećali, kao da su se pozdravljali.
Vasko je pričao i detalje za vađenje olupine i rekao je da su djelovi vađeni i stavljani u baržu. U drugom dijelu nije bilo ništa jer su ostaci ispadali na dno mora prilikom vađenja.
“Iako je bilo zabranjeno da se išta dira, ja sam se popeo na baržu. Zaista, tu je malo ko mogao preživjeti s obzirom na stepen razaranja.
Prizor je bio užasan. Smrvljeni djelovi broda pomiješani sa ljudskim kostima, cokulama, tašnama i drugim predmetima.
Tu su bile izmiješane kosti naših ljudi, sa Italijanima, njemačkim zarobljenicima pa je tako Cetinje postalo internacionalna grobnica”- riječi su Vaska Kostića– detaljno je objasnio Luković i dodao da je to zaista najveća plava grobnica na južnom Jadranu i da kao društvo imamo obavezu da se sa pijetetom sjećamo tog događaja.
Predsjednik OBNOR-a Tivat Mato Brguljan kazao je da je Ivan Đurović, njihov član, zapisao nešto što se desilo tog dana.
-U svim tim nesrećama neko ima sreće. Njegov rođak je trebao da ide na sastanak u Krtole i majka ga je budila da ne zakasni.
Međutim, ona se vratila u sobu, ali joj je bilo čudno što se nije javio da ide. Ona se vratila kod njega u sobu i našla ga sjedeći gdje spava.
Probudila ga je i rekla mu da trči na Pine da ne zakasni. On je došao i video da se brod udaljava, čak je i razmišljao da preskoči sa Pina, eto koliko je brod bio udaljen, ali eto ipak je ostao-ispričao je Brguljan.
Manifestaciji koja je održana pod pokroviteljstvom Opštine Tivat, prisustvovao je i predsjednik opštine Željko Komnenović.
Organizacije NOR-a Boke Kotorske i delegacija Opštine Tivat će 10. decembra položiti vijence na groblju u Donjoj Lastvi.
- Tagovi:
- Tivat
- Brod
- Siniša Luković
