Relja Dedeić: U umjetnosti ne smije biti kompromisa
Autor: Radomir Petrić
Poslije duže pauze, barski akademski umjetnik Relja Dedeić ponovo se predstavio sugrađanima samostalnom izložbom slika. Postavka“ Unutrašnja strana sna”, otvorena 21. septembra u galeriji “Velimir A. Leković”, donijela je likovnoj publici umjetnikovo do sada najintrigantnije izdanje.
Razgovor o ovoj izložbi, Dedeić je za Feral.bar otpočeo komentarom njenog naziva, ističući da je to više metaforička izjava “nego što je zaista san u pitanju”.
-Ali, ako uzmeš u obzir i san kao formu koja se čovjeku dešava dnevno, za mene je to još jedna realnost koju proživljavamo, samo na drugoj strani-nije realnost sada i trenutno, nego neka druga u kojoj naša energija, duša ili tijelo najvjerovatnije figurativno odlazi negdje drugdje i proživljava i doživljava ono što naš organizam fakat osjeća: ako te neko ubode nožem, ako te pogodi metak, ako slomiješ ruku...
I kad se probudiš, ta emocija je i dalje tu, kao da se to stvarno desilo. U stvari, ona se i jeste desila, tada.
Dakle, ovo nije na bazi sna i sanjanja, već na onom nevidljivom i neopipljivom, što nama nije sveprisutno u ovoj realnosti, u smislu svijesti, razmišljanja i poimanja. To je nešto što nas okružuje.
Neki ljudi, po meni, mogu biti zaposjednuti tim nekim entitetom koji sad možemo izvući iz religije, a i ne moramo. Meni religija kao takva nije bliska, iako mi duhovno jeste bliska, ali, ne percipirajući je kroz bilo čiju religju, iako one simbolički jesu jako bliske, nekom mom razmičšjanju o tim nekim entitetima.
Ja bih to uzeo više kao primjer iz nekog horor filma, kada čovjek bude zaposjednut nečim. On ne zna što je to, ali, eto, to je energija koja je jača od njegove i konzumira njega i njegovo tijelo.
Posmatram ljude cijeli svoj život, sa željom da u rad prebacim njihova stanja.
U stvari, to su i moja stanja, jer ja ne mogu proživljavati nikoga, a da i sam nisam imao slićno ili približno iskustvo, ne bih onda mogao prepoznati šta je to kod njih ako nisam i sam imao to, ili, još bolje rečeno, ako sam možda i ja sam, i svi oni, živjeli ko zna koliko života, tako da se taj san provlači kroz prizmu tih prošlih života, ovog života, narednog života.
Religiju bih izuzeo iz svake priče, ali, ona je prisutna tu kroz svete knjige, bilo da je Kur’an, Talmud, Tora, Stari zavjet, Novi zavjet, čak se tu mogu pronaći detalji u opisima sa kojima se mogu složiti apsolutno po pitanju ovih stvari-
Kada su i kako nastajali ovi radovi? Da li “ iz ruke”, iz pljuska inspiracije, ili su plod studioznog rada?
-Nastali su prošle godine. A kada me neko pita za inspiraciju i ideju, ja kažem da je to laž. jer beskonačnost je pred nama, ne treba ti nikakva inspiracija da radiš-treba ti rad da bi nešto pronašao i stvorio.
Ne treba ti inspiracija.za to da se opustiš u onome što stvaraš, jer, ako si dovoljno relaksiran, ili ,kako kažemo, da je dovoljno godina prošlo i da si stekao tehniku likovnog znanja, nema potrebe o tome da razmišljaš, pogotovo o bilo kakvoj ideji, jer ideja te ukoriči u nešto potpuno besmisleno, ili čak plastično, nešto potpuno neprirodno.
Beskonačnost je tu da ti pokaže svoje lice, da možeš da tragaš beskonačno, i nikad kraja nema, ni figuraciji, ni oblicima, ni boji.
Eto, ovo su sve mali formati, ali, svaka atmosfera je drugačija, svaka boja je drugačija, svaki lik je karakterno drugačiji. Ne treb a mi inspiracija, treba mi samo prostor za rad.
Radovi su nastali, mogu reći, tako da bacim jedan, krenem u drugi: napravio sam sigurno stotinu radova, nešto je poklonjeno, nešto je prodato. Imao bih stotinu radova da hi izložim u dva reda i to mi je bila neka namjera, taj špalir, međutim, to je pasalo s vremenom-.
U tvom kreativnom arsenalu boja je sada dobila još jaču ulogu, ovi radovi su mnogo ekspresivniji od prethodnih?
-Nisam sebi ništa posebno rekao, da hoću tako, nego, kako čovjek nikad nema uslova, jednostavno- u pitanju su materijalne mogućnosti, nemaš načina da sve koristiš, već s e dohvatiš samo onoga što imaš u želji da stvaraš, pa ti to diktira nekad i tehniku i paletu boja kojom se izražavaš.
Ovog puta imao sam čovjeka koji mi je pomogao da kupim za 150 eura akrilne boje, i onda sam prvi put mogao danima da ne razmišljam koju ću da uzmem i koliko ću da potrošim, prvi put sam se osjetio slobodan sa te strane stvaranja, i zato se desila ova, pod znacima navoda kako ti kažeš-eksplozija boja, nisam bio skučen ničim.
Imao sam akrilik, imao sam masne boje, drvene boje, ja sve to koristim u svojim radovima, zavisno od toga da li je platno ili papir, mijenja se tehnika. Kada su u pitanju crtački materijali, koristim sve što imam, čak mi je padalo na pamet i kurkumu da koristim, šta god mi dođe pod ruku-.
Osobe koje si ovjekovječio na novim radovima-da li su to ljudi iz tvoje imaginacije, ili ljudi koje si ranije sretao?
-Ne mogu to objasniti na pravi način, može biti i jedno i drugo. Da, naravno, to su dijelom osobe iz moje imaginacije. Da, naravno, to su dijelom ljudi koje sam sretao. Jako su bitne stvari shvatati što je to tako, jer, ja to ne kontrolišem. A kad ja to ne kontrolišem, zaista nemam uvid u ono što će se desiti.
To se spontano dešava i oblikuje samo od sebe vremenom stvaranja.
Ništa od ovoga nisam znao kada sam počinjao. U jednom momentu, nazovimo ga stanjem meditacije kada čovjek radi ne misleći ni o čemu, usredsređen u to što radi, prepoznam kada treba stati. To što primijetim, dodam par akcenata i rad je završen.
Ništa od toga nemam smišljenog, sve je spontano i iz neke dublje svijesti-.
Žanrovski tumačeno, ovo što sada radiš je ekspresivno slikarstvo na granici fantastike, nadrealno slikarstvo. Da li je to “soba” u koju si namjerno ušao?
- Nije soba, nego mali balkon-odgovara u šali Dedeić.
-To je mali balkon od dva kvadrata gdje sam sve ovo stvorio, u stanu u koji sam se preselio. Taj balkon-to je moj atelje. Ovo su u stvari snovi sa balkona-.
Vrlo šareni i intenzivni snovi, svakako. A kada umjetniku slijedi buđenje?
-Sve što se dešava mora da je spontano, da li će do toga doći gomilanjem nevjerovatnog rada kroz godine, da li će do toga doći odjednom kao misao, iako ja to ne podržavam jer ne volim niti to potenciram, ne podržavam ideju ni ideologiju jer su one po meni apsurdi života.
Toga nijedan umjetnik ne treba da se drži. Razumijem u konceptualnoj umjetnosti kao takvoj, jer ona sama po sebi diktira ideju kao nešto na čemu se bazira, bio objekat u prostoru ili dizajn, ali, kada se tiče umjetnosti kako ja smatram da želim da stvaram, ne smijem da budem konektovan ni na šta plastično.
Treba da se opustim, treba da razmišljam, jer smo svi puni sadržaja, nema čovjeka koji je prazan, samo treba da dozvoli sebi da je iskren i da to da drugima na uvid, da to izbaci iz sebe. Po meni je to-to.
A to buđenje, da li se desilo ili nije, ponekad mi se čini da i ja spavam kao i drugi ludi.
Ono što mogu primijetiti je d a veliki broj ljudi spava, i dok rade i dok žive, svi su u jednom dubokom snu.
I mene hvata taj san, jer sam i ja dio, svi smo mi jedna zajednica, jedan veliki nerazdvojivi organizam. Neko je manje, neko je više budan, ali, shvatam da je ta borba zaista žestoka, jer je mali broj ljudi možda budan.
A, to- biti budan, to ne znači ništa pozitivno, “ ja sam bolji nego ti”, to apsolutno nema veze sa tim. Nisam ni bolji, ni gori.
Nema te klasifikacije, jer se radi o tome da živimo na jako niskom nivou svijesti, da nam se sve svodi na one najprostije stvari.kao izvršiti nuždu, imati seks, jesti, razmnožiti se, stvoriti pare za kola, kuču, bazen, da se ode na pijacu i da se opet krka i onda u toalet...
Leći, spavati, gledati nešto što su vam poturili na telefonu, televizoru, listati prstićem po ekranu stalno, ne družiti se sa ljudima, ne razmjenjivati nikakva iskustva, ne moraju to biti nikakva umna iskustva, nego bilo koja životna, emotivna iskustva, problem-ljudi to više ne rade.
Ljudi su postali neki poluhibridi, nešto između čovjeka i mašine, i mislim da takvo vrijeme nažalost dolazi, da će se ta tehnika dehumanizacije čovjeka desiti jako brzo, ali, to je sistematski rađeno prethodnih 50 godina sigurno.
To nam dokazuju i telefoni, sjede četiri prijatelja, mlađi ili srednje dobi, svi gedaju u telefone a ne jedni u druge, i tako prolaze sati. Već nas uvode u to da se asocijalizujemo, a ne da se socijalizujemo, tako da , bojim se, dolazi vrijeme dehumanizacije čovjeka.
Ovi radovi nose jedan pečat toga-.
Pričaš o životu podređenom šablonima, koje kao stvaralac ne priznaješ. Koliko je zapravo to posao umjetnika, da ljudima okoštalo i šablonsko dovodi pod znak pitanja?
-Da im kaže “može i ovako”. Misslim da pravi način umjetnika da skrene pažnju na nešto jeste da radi to što radi. Da li treba da pocijepa šablon.-naravno da uvijek može idrugačije. I dobro i zlo egzistira tako, i naravno da ljudi u odnosu na svoje interese koji su nažalost najčešće primitivni, biraju jedno ili drugo.
U ovom vremenu u kojem živimo, mislim da se mora još žešće napasti taj šablon. Ovog puta mislm da nema izbora, ili će biti buđenje, ili će biti totalni mrak. Ne mislim da će moći “može ovako, a može i onako”, misilim da je došlo vrijeme da to više tako ne može da postoji.
Dakle, ili da se ne živi šablon, da se otvaramo prirodi, onome što jesmo, ili da se zatvaramo u apsolutni mrak i da od nas prave ljude robote, ovce koje drže u torovima, kao u filmovima Blejdraner ili Matrks, da nas uvedu u neka rigidna društva u kojem će normalan čovjek biti sputan da ima slobodu mišljenja, govora i djelovanja, i gdje će neko ko je dovoljno močan, upravljati čovjekom kao nekom igricom na telefonu.
Bojim se da za pet –šest godina dolazimo u tu poziciju, i mislim da treba voditi računa o tome da će umjetnost, bilo likovna ili muzika, film, balet, teatar... biti jedini način da o tome pričate, pošto neče dati na medijima da se o tome govori, jer ćete odmah biti cenzurisani.
Umjetnost je nešto što ne možete zaustaviti, narod će uvijek biti prisutan, i naravno, gledaće. To je jedini pravi način da umjetnost probudi narod u potpunosti, koji god način umjetnik misli da može da djeluje, da treba, kako god zna, naprosto, došlo je to vrijeme-.
“Unutrašnju stranu sna” čine radovi malog formata. Koliko je umjetniku izazovno da radi kad je omeđen formatom?
-Uvijek sam imao težnju da radim velike formate, i dan-danas mi je ta želja da radim nešto “pet puta deset” upravo zbog toga što ne moraš da vodiš računa o prostoru, ali, kvalitet malog rada je upravo zbog te omeđenosti.
Nikad ne stavim taj papir samo koliko ga je da ga radim, on je najčešće na mnogo većoj površini, tako da umjetnost traje i mimo tog papira, ali, jako je bitno što taj mali format sažmeš u nemogućnosti da sve kažeš odjednom. On pokupi toliko suštinu i snage da iz njega vrištim, dok bi veliki format u principu bio razuđeniji.
Mali format ima upravo tu ulogu, da dozvoliš sebi mogućnost da sabiješ svoju misao i želju da nešto pokažeš ljudima da može da bude i mnogo kvalitetniji i mnogo bolje tehnički odrađen nego veliki format-.
Nagrađivan si grafičar, diplomirao si u klasi Anke Burić... Jesi li razmišljao da se vratiš u “crtačke” dane i da boju skloniš u stranu, ili je to za tebe već pređeni put?
-Svakako je to veliki izazov, i svakako, to je jedan tehnički način kako da se izraziš, ni više, ni manje. Zahtijeva mnogo rada, rada, rada u bilo kojoj varijanti umjetnosti da bi uspio da se izražiš u jednoj, dvije, pet ili deset linija koje teku iz jednog momenta.
To se traži kada čovjek, po meni, dostigne crtački vrhunac, i nema više potrebu da se iskazuje ni kroz boju, ni kroz površinu, ni kroz nešto drugo. To naprosto izlazi iz ruke, kao medij, upija i ne mora da se ponavlja, i ne moraš da praviš deset crteža da bi uradio jedan, svaki crtež je gotov crtež..
To je mogao Pikaso, to mogu ljudi koji dnevno imaju deset završenih djela, da to dostigne na svom vrhuncu nakon pola vijeka stvaralaštva.
Moraš da dođeš do takvog smisla. ako ti je smisao da tražiš nešto u minimalizmu. Nemam ništa protiv, ali, to je još jedna međa o kojoj pričamo, i koju želim da razbijem.
Niko ti ne brani da probaš, ni da radiš tako, ali, to mora da dođe spontano. samo od sebe. Ne smije da bude nametnuto.
Ne stvaraš umjetnost da bi ti neko došao i rekao “E, ti si dobar umjetnik”. Ne smije da se stvara zbog sujete, taštine, zbog materijalnih dobara. Ne stvara se zbog toga, to ne smije da bude pokretač.
Ja radim da bih sebi zaradio platu, ali, ne pravim vaze, jabuke i kruškice da bih to prodavao. Tu kompromisa nikad u životu kod mene neće biti, niti smije biti kod bilo kojeg umjetnika.
Ne može ““Sad ću da napravim ovako izložbu”, a onda idem doma da napravim tri-četiri vaze cvijeća. i da prodam to za 300 eura. Ono što zaista treba da vrijedi ne možeš da prodaš ni za stotinu, jer sam ispadaš licemjer i sam sebi skačeš u stomak, upravo stimulišeš ono što ne treba, vraćaš se ljudima koji žele da žive u mraku i šablonu, i to stimulišeš, a ne ono što narodu treba da ga probudiš.
“Strašni su radovi”-super, “sjajni su radovi”-super, bilo kakav emotivni doživljaj je odličan, jer si reagovao.Najgore je kad izađeš sa izložbe i ne osjetiš ništa, samo apsolutnu prazninu.
Kada s e to desi umjetniku, treba da se zapita da li je ispred svog djela imao čovjeka koji nema nikakve dodirne veze sa likovnom umjetnošću, ili je do onoga što radi-.
Koliko dnevno stvaraš ?
-Dva-tri mjeseca pauziram, što mi i prija jer mi se gomila materijal koji skupljam konstantno gledajući ljude, bivajući napolju, bivajući u svojoj kući, đe god.
Ne skupljam na način da mislim o tome, materijal se naprosto vizuelno skuplja, jer ja to već toliko godina radim da je postalo spontano posmatranje i gledanje. Možda ću dati sebi još mjesec odmora, a ond akad krenem- ne stajem po godinu dana.
U takvim kontinuitetima radim, čovjek se isprazni do te mjere da zaista boli, jednom sam se toliko ispraznio da, kada sam vdo boju i liniju, mučnina me hvatala da povratim. Onda ne smijem da se nalazim u blizini ničega što je likovno.
Eto, toliko se čovjek izmori. Nemam kočnice, treba mi prostor-.
Zašto tvoje slike nemaju ime?
-Slike nemaju naziv spolja, jer sam bio smušen ka’ i vazda, uramio sam ih, a nazivi su ostali sa druge strane radova i više ni ja ne znam njihove nazive. Mogu da naslutim, ali, da bih znao kako se zovu, morao bih da ih odramim-.
A kada “kumuješ” svojim radovima, šta ti je na umu?
-Uvijek su to nevidjive sile koje ljudi ne prepoznaju, energije koje mi širimo jednii prema drugima. Uvijek mi je to na umu, ta neka metafizičnost života o kojoj ne vodimo mnogo računa, tražim dublji smisao da ljudi ne vide samo neku karakondžulu koja ih plaši, nego naša stanja svijesti, i kad se svađamo u kući, i kada se smijemo sa prijateljima, i kad prikrivamo u glavi nešto loše što bismo uradili, ali nam to ne da neka druga sila ili nas vaspitanje sputava...
Sve je segment toga, svaka slika nosi tu neku grimasu, ili borbu unutar samog čovjeka, to nisu ljudi fizički, to su ljudi iznutra koji nemaju fizičnost, ali imaju energiju i ona je ta koja vibrira kroz to kakva će naša gestikulacija biti prema drugim ljudima, životinji, drvetu, to je naš odnos prema svemu-.
Ljudi van svijeta stručne likovne javnosti onda bi tvoje nove radove mogli nazvati skenerima duše. Kako bi ti prihvatio takav odnos posmatrača?
- Da me pitaš pojedinačno o svakom radu, ja ti to ne bih mogao reći. Ne branim nikome ništa, da naslovi slike kako hoće. Kad uradim radove, ja sam sa njima apsolutno završio. Tada više nije u mojoj moći ni branjenje nekoga, ni kuđenje, taj odnos je prekinut.
Prema radovima nemam ni branilački, ni posesivni odnos, izašli su iz mene, to je završena priča. Ovo više ne pripada meni, pripada ljudima koji to gledaju. Sada sve ove radove da prikupiš i zapališ ih tu nasred ove prostorije, ja ne bih ništa rekao, otišao bih i ništa me ne bi zaboljelo-.
Zašto nisi došao na otvaranje izložbe?
-Nikada više neću prisustvovati otvaranju izložbe. Zašto? Zato što ne podnosim licemjerje, normu koju ti neko nameće.
Ja stojim kao stub, svi blenu u mene, kao pružaju ruku i kažu “Svaka ti čast”, a poslije me brljaju ili pričaju nešto sasvim drugo, što je opet meni nebitno, ali, ja sam svjestan toga jer dugo posmatram ljude i ne da bih želio to da izbjegnem. To će svakako da egzistira i bez mene i sa mojim prisustvom.
Ovaj segment je jako bitan: ako ste tu da biste gledali mene, da maknem onda radove pa da izložim svoje dijelove tijela, pa vi dođite i gledajte, ja ću da poziram vi uživajte u meni. Nije ni to problem, to bi bio jedan performans, ali, to nema veze sa radovima.
Rekao sam, na otvaranju kad završim i ovo stavim, ne treba ništa da se kaže, samo ono “Izložba je otvorena” i da se pozovu ljudi da uđu. Nema umjetnika, umjetnik je tu, gledajte umjetnika, u stvari, gledajte sami sebe.
Želim da potenciram da me ljudi ne pitaju ništa i da shvate, kada dođu u galeriju bilo gdje na svijetu i da gledaju bilo koji rad, da je to njihova komunikacija sa radom. Ja ne pitam onoga čiju sam knjigu pročitao, što je mislio kad je pisao, ili za flm, balet, bilo ko što da je napravio.
Svi stvaramo iz svojih životnih iskustava, razmišljanja, osjećaja, želje da mi taj rad stoji na zidu zbog nekog mog životnog iskustva na koje me podsjeća.
Mora da bude komunikacije između rada i posmatrača, a kad me cimaju za rukav i pitaju “šta je ovo”, traže mi tako uputstvo. Kad ti dam uputstvo, ti ćeš ostati u uputstvu, , nikad iz toga nećeš izaći, zato izbjegavam da u galeriji imam kontakt sa ljudima
Uvijek gledam da izbjegnem manipulaciju, a kad imaš neku ideju ili ideologiju ili tri-četiri čovjeka koji isto misle, eto ti ideologija, eto ti haos, možda ne u prve tri godine, ali, sigurno ćeš imati haos. Ja uvijek težim da to razbijem, da se čovjek raširi sve više, da bi bio bolji i sebi i drugim ljudima-zaključio je Dedeić razgovor za Feral-bar.
Relja Dedeić je 2005. završio FLU na Cetinju na odsjeku za grafiku u klasi prof. Anke Burić kod koje je 2009. i magistrirao. Usavršavao se u Pont-Avenu u Francuskoj. 2009. je na Trinaestonovembarskom cetinjskom umjetničkom salonu nagrađen za najbolju grafiku.
