.JPG)
Kod Vebije Abazovića, domaćinski
Izvor: Maslinada
Foto: Danilo Dado Pavlović
Razgovor u kući Vebije Abazovića u Pečuricama može se voditi na nekoliko polja – kao sa uspješnim poljoprivrednikom kojim ima rodne džardine pune voća i povrća, plastenike, domaće životinje; kao sa poznatim maslinarom i uljarom koji je prvi proizveo ekstradjevičansko ulje u barskoj opštini; kao sa vlasnikom druge najstarije masline u ovom regionu...
S koje god strane da se zapodjene priča, lakše se „muabeti“ domaćinski, uz piće, domaći „paljivi“ sir iz ulja, krastavce, pamidore, soljene masline, u hladovini dvorišta, tik pored uljare u kojoj su okačene diplome, priznanja, slike, među kojima se jedna posebno ističe... Na njoj su tri dječaka i magare...
-Sebe smatram prvim ugostiteljom na Velikom pijesku, jer sam sa braćom Zajom i Brahom prodavao sokove i piva noseći ih na magaretu, još 1969. godine, ova je slika od tajput. Tu su bili samo šatori, ali ne pravi, no od grana od zelenike.
Hladili smo piće na izvorima koji su ulazili u more, jedan Pod Spile, drugi Kod kamena... Ali, nisu mi to bile prve pare, njih sam zaradio prodajući kornjače Italijanima na staroj magistrali Bar – Ulcinj. Nisam ni znao koliko mi daju, no je meni bilo dovoljno-započinje priču Vebija i napominje da su njegovi došli u Pečurice 1680. godine iz Herceg Novoga, i da se od tada bave maslinarstvom, te da su „imali i malu primitivnu uljaru koju su okretali konji i magarci kod stare kuće“.
Kaže da je prohodao među maslinama. I njegova djeca, takođe. Sada ima preko 600 maslina, od čega je 150 zasadio kad se sin Adi rodio nakon četiri sestre:
-Najviše je sorte žutice, a ima i crnice, askulčane, kalamate, grosade, kalamata je stona maslina koja mi se odlično pokazala... Dobio sam dva stabla prije 15 godina od braće, iz Australije, preko Grčke, za njih je zadužen sin, i za branje i za soljenje-.
Revolucija u barskom uljarstvu
Vebija Abazović je napravio pravu malu revoluciju u barskom uljarstvu, nakon što je od USAID-a dobio mini-uljaru. Prvi put su Barani mogli probati na licu mjesta ulje od svojih maslina.
-Ja sam se bavio građevinskim radovima, a poslije ratova devedesetih je došao USAID, za koje sam radio volonterski četiri godine, od izolacije škole u Mrkojevićima, preko vodovoda u Gorani, do elektrifikacija Kunja - 91 banderu sam postavio.
Htjeli su da me nagrade za rad, i ja sam prijavio projekat mini-uljare, iako mi na početku nisu vjerovali da nikad nisam probao ulje od svojih maslina.
Englez je mislio da se šalim, a nije znao onaj stari princip da se masline od svih donose i meću na gomilu, melju cio dan, pune se rezervoari tim uljem, i daje se kad ko dođe na red.
Uljara mi je došla u novembru, tako da sam bio zakasnio za ekstradjevičansko ulje jer su masline prezorile. Te sam godine samljeo oko 280 tona maslina, a Barani su prvi put koristili ulje od svojih plodova.
Pokazao sam im da je samotok, za koga su oni zborili da je najbolji za dobijanje ulja, daleko iza ovog novog načina-sjeća se Vebija prvih godina rada uljare.
Ističe kako je na početku imao velikih problema sa starim shvatanjem maslinara i uljara.
-Sljedeće godine počeo sam da berem masline još 1. oktobra i dobio ekstradjevičansko ulje, ali su me barski maslinari smatrali ludim. U Društvu maslinara Bar nisam imao nikakvo razumijevanje, bilo je grdnih riječi na sastancima, čak su me neki stari uljari gađali pepeljarom, sprdali se da ih učim kako je zeleni paradajz bolji od zrelog.
Ali ja sam iz inostranstva donosio zlatne medalje i pokazalo se da sam bio u pravu. Podijelio sam te prve godine bar 50 litara da bi ljudi vidjeli razliku u kvalitetu-objašnjava Vebija.
Sa jednog takvog maslinarskog „izleta“ - Sajma maslinara Sredozemlja “Maslina Split 2009” - vratio se okićen jednom zlatnom i jednom bronzanom medaljom za ekstradjevičanska ulja.
Abazoviću je priznanje uručio lično tadašnji predsjednik Hrvatske, počasni knez hrvatskog maslinarstva Stjepan Mesić koji ga je pozvao i na “jutarnju kafu”, koju je priredio za pet uspješnih maslinara.
-Rekao mi je kako smo podijelili Jadran – do Dubrovnika njihova sorta ‘bjelica’, a od Dubrovnika barska ‘žutica’. Uz to me počastio ‘komplimentom’ da sam mu veoma drag gost, jer sam jedini Crnogorac niži od njega-.
Na početku je mljeo za konkretan novac - 15 eura za 100 kila maslina, a kasnije je podigao kvalitet i cijenu. I svog i tuđeg ulja. Glavni adut njegove uljare je ekstradjevičansko maslinovo ulje “Mrkovski cekin” od vlastitih maslina.
Međutim, Vebija je bio pionir i u još jednoj stvari – tražio je drugačiju gradaciju ekstradjevičanskog ulja.
Po uobičajenoj podjeli, ekstradjevičansko ulje dozvoljava masne kiseline ispod 0,8 odsto, a Vebija je još prije devet godina tražio da se uvede ekstra-ekstradjevičansko ulje koje ima od 0,19 do 0,23 odsto masnih kiselina.
Naišao je uglavnom na podsmijeh, a sastisfakciju je dobio sasvim slučajno. Na simpozijumu Međunarodnog savjeta za maslinarstvo u Madridu predstavljen je nedavno upravo ovaj novitet iz oblasti senzorske ocjene maslinovog ulja, nevezano za njegov prijedlog.
Bez porodice je sve ništa
Abazović je kategoričan da je složna porodica uslov uspjehu na imanju, „bez nje ti nema ništa“. U svakodnevnom radu pomažu mu supruga Saida, četiri kćeri i sin:
-Kao malim, ja bih im dao kanticu od eurokrema i da skupljaju masline. Ko skupi više, dobija više metalnih novčića, pa su se takmičili i igrali tako. Otkad znaju za sebe su na imanju, ali nisu zapostavili školu-.
Enisa je udata i ima dvoje djece, Alisa je na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, Jana u Nikšiću studira jezike, a Azra civilnu bezbjednost. Ljubimac kuće, sin Adnan –Adi, najmlađi, još je u osnovnoj školi.
Vebija kaže da se može radom lijepo živjeti u Pečuricama i da nema potrebe za odlascima:
-Bio sam dijete, kada su prvi stranci došli kod mojega đeda Muja iz Njemačke i Francuske, pa onda jedna žena iz Beograda. Đed nije htio da im naplati konak, a oni su nastavili da dolaze svake godine, sve do devedesetih. očarani ovim krajem.
I otac i ja smo prodavali voće i povrće od Skadra do Splita, a danas bi svi da žive od turizma, izgrade objekte i da ne proizvode ništa-.
Kategoričan je u tvrdnji da nijednu agrotehničku mjeru ne upotrebljava kad su masline u pitanju.
-Idem logikom - ako dijete gajiš normalno, hraniš, paziš, ono je imuno na sve. Moje masline svaku treću godinu dobijaju domaće đubrivo, i to neke i po pola kubika, a maslinove muve se ne bojim jer ovaj teren i nije za nju.
Prvo ona udara bliže moru, na Utjehu i Kominu, a dođe ovdje u novembru, no ja sam tad već masline obrao da bi proizveo ekstradjevičansko ulje.
Volim ono što Bog ostavi da bude zdravo i čisto, da tako i ostane-zaključuje Vebija Abazović, potencirajući tri mrkovske izreke, „a znaće ko treba što znače“:
-Kiša jula - nema ulja. Maslini se ne zna dok ne pođeš košnicom pod nju. U avgustu legni pod maslinu, ako vidiš tri zrna, juri po košnicu!-.
Begovica, stara 2061. godinu
Ni stotinjak metara od kuće Vebije Abazovića nalazi se Begovica, zvanično druga najstarija maslina u barskoj opštini.
Stručnjaci Šumarskog fakulteta Univerziteta u Istanbulu nakon detaljnih analiza su 2016. godine ustanovili da je stara “ne manje od 1882 i ne više od 2229 godine”, pa je srednja vrijednost tih cifara uzeta, kako je to praksa u svijetu, za zvaničnu starost stabla – 2056. Sada, dakle, ima 2061 godinu.
Na sertifikatu su upisane i precizne koordinate - 42°01'48.3"N / 19°0'17,28"E.
Maslina stoji teško vidljiva s puta. Potrebno je doći do donje livade da bi se spoznala njena impresivnost – međa je morala biti raspolućena napola kako bi nesmetano rasla. U prečniku je 8,60 m, a u obimu 19,70. Krošnja je površine 14 x 15 metara.
-Imanje je u Abazoviće došlo nasljedstvom od moje strine i svastike Bege Abazović. Zato maslinu i zovemo Begovica. Ovo je bilo imanje Bajramovića, a kad je kupljeno bilo je pod lozama i sa velikim košćelama, i na njemu ova velika maslina za koju niko nije znao koliko je stara.
Ko zna koliko je generacija ispratila za ovih više od 2000 godina. Ako računamo, kao u svijetu, da u prosjeku čovjek dobije dijete u 25. godini, to je bar 80 pasova.
Kad sam je naslijedio, nisam imao muške djece, a onda je Bog dao, pa se nakon godinu i po rodio sin. Njemu će ostati-kaže Vebija Abazović.
Krošnja se redovno krati i spušta, da je vjetar ne bi slomio. Vebija razmišlja i da sve oko nje raščisti kako bi se bolje vidjela i lakše razvijala.
Rađa svake godine. Jedne je, kaže, ubrao 530 kg ploda, a u prosjeku oko 300 kila. Žutica je. Ne prska je. Ručno se bere, zrno po zrno.
-Mljeli smo plod pod video nadzorom Društva maslinara Bar, radi poređenja. Te godine je Stara maslina na Mirovici rodila 127 kila i dala 9 kila ulja i 790 grama, a moja Begovica je od 79 kila dala 12 kila ulja.
Sada je ulje njeno sertifikovano, pakujem ga u bočice od 0,25 litara i prodajem po cijeni od 100 eura za flašu, dakle - 400 eura litar. I da ne bi ko pomislio, ima kupaca, nemam mnogo njenog ulja.
Dolazili su ljudi iz Amerike, Izraela, Sirije da kupe ulje od te masline. Kad je britanski princ Čarls dolazio na Cetinje, dobio je na dar neke naše suvenire, a i bocu ulja od Begovice. I Ministarstvo poljoprivrede i Opština Bar su ih kupovali za poklone-ističe Vebija Abazović.
Kako kaže, postoji zanimanje za nju. Dolaze turisti da se slikaju, „bili su i neki ambasadori, a jedna agencija iz Budve želi da ovoga ljeta napravimo turu – slikanje i degustacija ulja“.
Vebija kaže kako namjerava da drvenu tablu sa sertifikatom stavi na neko vidnije, izloženije mjesto, kako bi svi znali kakav se maslinarski dragulj krije u njegovom dvorištu.
- Tagovi:
- Mrkojevići
- Maslina
- Vebija Abazović
