Mural za besmrtnost Osmana Leskovca
Izvor: Vijesti
Autor, foto: Samir Adrović
Zovem se Osman Leskovac, imam 58 godina i idem u 59. Žvakaće sam počeo da čistim prije 20 godina, evo na mjestu gdje me sad vidiš-govorio je Osman novinaru “Vijesti” vjetrovitog 3. novembra 2013. godine, dok je ispred “Holegra” na Pristanu, specijalnim rašpama, čistio fleke od žvakaćih guma.
Živio je od socijale - 63,5 eura, bila ga je pritisla i bolest, ali je ostao vedar i duhovit, onakav kakvog su Ulcinjani uvijek znali - i kada je radio sa rašpama ili tacnom, kada je pjevao sevdalinke ili spremao buzare i brodete, ili kada je prosto - volio Pristan i svoj grad...
Upravo blizu “Holegra”, na stepeništu koje vodi prema bivšem Galebu, nedavno je osvanuo mural posvećen Osmanu, koji je preminuo u martu ove godine.
Tako je čovjek koga je volio cijeli grad, kao legenda ostao na Pristanu, mjestu gdje je prije 66 godina i rođen i bez kojeg nije umio.
-Opština Ulcinj posvećuje mural Osmanu Leskovcu. Osman je bio skromna osoba, izvanrednog humora, kojeg su poznavali i voljeli i mladi i stari, vrsni poznavalac izvornih ulcinjskih pjesama, zaljubljenik u ribolov i poznati turistički radnik koji je mnogo volio Ulcinj, a posebno Pristan- napisao je povodom postavljanja murala na svom Fejsbuk profilu predsjednik Opštine Aleksandar Dabović.
Do prije nekoliko godina, Osman je živio na poluostrvu Suka, ispod mjesta bivšeg hotela Jadran, nekoliko stotina metara od murala.
Spuštajući se svakog praskozorja na Pristan, prolazio je stepeništem pored “Holegra”, čiji zid sada krasi Osmanov prepoznatljivi lik i pogled, kako čisti ribu dok se u pozadini vide kalimera i istoimeni restoran. Simbolično, za one koji dobro poznaju Osmana, mural je oslikao veći dio njegovog života...
Bio je omiljen lik bojanskih ribara.
-Pomažem im da prodaju ribu, nekad im je i očistim. Uvijek me časte-pričao je Osman.
A znao je i da zapjeva, imao je glas bez premca možda i u cijelom gradu. Bio je i istinski maestro kuhinje, sa neobjašnjivom lakoćom spremao je sve ulcinjske specijalitete.
-Znao je sve sevdalinke i na albanskom i na crnogorskom jeziku. Nije bilo pjesme koju bi počeli, a da on nije znao da nastavi-priča Ramo Metanović, dugogodišnji Osmanov prijatelj sjećajući se njihovih druženja u kafani Suda Kashodže.
-Bio je izuzetno pošten, jednostavno neponovljiv čovjek, umio je napravi atmosferu, štimung-kaže Metanović.
”Vijestima” je ispričao anegdote iz Nikšića gdje je sa Osmanom bio da mu pomogne oko spremanja ribe u jednoj privatnoj kući.
-Spremao je istovremeno brodete, buzare, pečenu ribu, jegulju u orizu, čorbu i supu i pjevao onako za svoju dušu. Bilo nas je tu nekoliko prijatelja koji smo mu pomagali i uživali gledajući ga i slušajući.
Pjesme su se svidjele i ženi koja je u kuhinju došla da spremi uštipke za familiju. Cijelo vrijeme pjevali su zajedno, a uštipci su na kraju završili na našoj trpezi-priča kroz osmjeh Metanović.
Jedan od prijatelja, sjeća se, pitao ga je da li mu treba umak od paradajza za jegulju u orizu.
-A gdje ti vidiš tu nešto crveno - riža, bijeli luk, bijelo vino, maslinovo ulje-počeo je da nabraja Osman.
-Ali, biber imamo samo crni-začikavao ga je prijatelj.
-Onda idi i kupi bijeli-odgovorio je Osman, nastavljajući da pjeva.
Osman je često znao i da se šali na svoj račun. Govorio je kako je zbog finansijske krize svojevremeno morao da otpusti pomoćnika koji mu je pomagao da čisti Pristan.
-Odem do Opštine i kažem im da mi uplate ako imaju para. Ako ne, da smo zdravo. Ali, tu su uvijek drugi dobri ljudi sa Pristana koji imaju osjećaj za ono što radim - vlasnici restorana Cano Karamanaga, braća Katane i braća Cungu uvijek me časte po pet ili deset eura i piće. Tu su i ostali koji mi donose slatkiše, jela, sokove i vodu-govorio je Osman.
Njegove rašpe izrađene su od čelika i na kraju imaju takozvani pločnik, koji je naoštren brusom.
-Ova teža rašpa bolje skida veće fleke, lakša je za manje. Kad god mogu - nju koristim, da se i ja manje umorim. To su mi napravili drugovi, bez para.
Napravili bi mi i pedeset i dvije, ali su mi dosta ove što imam. Jer šta će biti kad ja umrem? Kome da ostavim alat kad neće niko da radi-žalio se Osman.
Govoreći o motažnim objektima na Suki u kojima je živjela njegova i još 12 familija, često je tražio da ih Opština što prije useli u stanove na Pinješu.
-Ako Bog da, da što prije pređemo u tvrde stanove. Istrunusmo u onim kolibama. Tako mi Boga, sramota me da umrem jer gdje ljudi da dođu i da daju ruku. Sve je počelo da se ljulja i ne daj bože neki jači vjetar da dune, po Možuri bi nas kupili-pola u šali pričao je Osman 2013.
U međuvremenu, on i njegova familija preselili su se u stan od 51 kvadratnog metra u zgradi na Pinješu, koju su gradili Opština i “Morsko dobro”. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, Osman je radio kao konobar u mnogim hotelima, od Republike na Pristanu, preko Velike plaže, do Galeba.
-Tada su bila bezbrižna, srećnija vremena, ali se danas vjerovatno bolje živi jer svaka kuća ima po dva-tri auta, svako dijete po dva-tri mobilna telefona. I ko te onda pita za stare razglednice- pričao je Osman “Vijestima” prije tri godine na temu “Ulcinj kroz razglednice”.
Objašnjavao je da se tada drugačije i radilo.
-Ribari koji su imali barke često su pravili fiš-piknike za goste, od Valdanosa do Ade. Bilo je ribe, a gitara je bila obavezna. Danas toga više nema-.
Nema više ni Osmana - ostali su njegov grob i mural da svjedoče o maestru ulcinjske kuhinje, njegovom bogovskom glasu, zaljubljeniku u svoj grad i vlasniku čudesnih rašpi...
Milu spremao rašpe za ministre
-Vidiš kako ove rašpe čiste? Evo, ovako bi i Milo trebalo da očisti Vladu od ministara, da ne ostavi nijednog-pričao je tada Osman, aludirajući na učinke ministara u razvoju Ulcinja.
Na opasku da tada premijer ne bi mogao sam da radi, Osman je imao odgovor.
-On neka ostane. To je junak, može on-.
Da je tadašnji premijer a današnji predsjednik Crne Gore tog novembra 2013, pročitao tekst u “Vijestima” o Osmanu, znao bi kako razmišljaju i šta o njegovoj Vladi misle obični građani, koji samo vole svoj grad. Možda bi došao i da vidi lično kako Osman skida fleke...
Hajdinaga: Ulcinj duhovno siromašniji
Bivši predsjednik Opštine Gzim Hajdinaga često je angažovao Osmana da očisti ulcinjske česme i pristanski trotoar i ulicu od fleka žvakaćih guma.
-Dosta dragih ljudi umrlo je u ovim danima i mjesecima pandemije. Dobrih i vrijednih Ulcinjana, koji su bili zaštitni znak ovog grada. Jedan od takvih je nesumnjivo i Osman Leskovac-napisao je Hajdinaga povodom Osmanove smrti.
Naveo je da je Osman decenijama čistio Česmu od Skalina (Kronin e shkallave) u Čaršiji i Korzo na Pristanu od žvakaćih guma, i uvijek govorio: “Bog Vam pomogao što ste nakon toliko vremena opet stavili u funkciju ovu česmu, tako da ću se ja potruditi da to održim i uvijek očistim”.
-Stizao je čak i do Kotora. Nedostajaće nam Osman, njegova dobrota i šarm, štimung koji je znao da napravi Ulcinj je od prekjuče duhovno dosta siromašniji. Napustio nas je još jedan veliki boem. Molimo se da njegova plemenita duša bude u Raju-napisao je Hajdinaga.
Gest lokalne vlasti naišao je na pozitivne reakcije mještana na društvenim mrežama.
