Milorad Petijević, moderni graditelj Herceg Novog
Izvor: Pobjeda
Autor: Slobodan Bobo Mitrović
Herceg Novi je u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka bio jedan od bogatijih gradova na Jadranskoj obali. Brodovlasnici, kapetani i trgovci su imali zavidno mjesto u pomorskoj privredi Trsta gdje su imali svoje firme, kuće sa svojim porodicama i djecom školovanom u Trstu. O ovom „zlatnom dobu“ Herceg Novog pisali su Seferović, Palavršić...
Materijalno bogatstvo građana u gradu ima svakako odraza i na njegovu arhitekturu, pa su u Novome građene bogate porodične vile kakvih nije bilo na Južnom Jadranu. Vile Anteljevića, Komnenovića, Milašinovića, Jankovića, Ćurića, Doklestića pripadale su građanskoj klasi visoke kulture i stila života što je rezultiralo vrijednim arhitektonskim djelima krajem XIX vijeka i između dva svjetska rata. U ambijentalnoj arhitekturi Herceg Novog, u gradu mediteranske ljepote: sunca, zelenila, mirisa, i gradu ustaljenih lijepih običaja, razvijene muzičke i likovne kulture stasao je arhitekta Milorad Petijević (1929 – 2015).
Diplomirao je na Tehničkom fakultetu u Ljubljani (1955. godine) kod prof. Eda Mihevca sa projektom „Urbanističko rješenje univerzitetskog centra u Adis Abebi“.
Par godina je radio u Ljubljani, Sarajevu i Beogradu da bi od 1960. godine do penzionisanja svoj radni i kreativni život proveo u Herceg Novom. Dok je svijest o graditeljskom nasljeđu tek počinjala da se formira M. Petijević sanira, rekonstruiše Kanli kulu (1960) u Ljetnu pozornicu.
U gradu prepoznaju novo vrijeme kulture na otvorenoj sceni i događanja u ambijentu, jer je grad Herceg Novi jedna otvorena simbioza kulturnog pejzaža, arhitekture, hortikulture i prirode.
U vrijeme investicione skromnosti, Turističko naselje „Topla“ (1963), model je poštovanja prirodnog ambijenta, nenametljivosti u dispoziciji reljefa i mjeri turističke jedinice. Mikro interpolacijama hortikulture, terasa, bungalova – kućica stvorena je ambijentalna turistička aglomeracija u srcu grada.
Hotel „Tamaris“ (1967-68) je mega struktura u maniru konstruktivnog funkcionalizma među prvima tog tipa u Crnoj Gori, paradigma najave strategije industrijskog shvatanja turizma.
Stvaralaštvo M. Petijevića izrasta uvijek iz date lokacije, prirodnih uslova, reljefa, ambijenta i klime.
Hotel „Galeb“ u Kuparima, (1966) na kamenjaru, u borovoj šumi, uz more, gradi na principu kontrasta u visoko estetiziranoj likovnoj svedenosti, sa otvorima kao prorezima jednog lebdećeg izduženog korpusa nad jakim parternim horizontalama. Izuzetan primjer moderne je pobijedio na Jugoslovenskom konkursu i kasnije dobio republičku Borbinu nagradu (1968).
Motel „Dubrava“ je u vremenu nastanka predstavljao novost u prostornoj estetici. Dok je vizuelna matrica Herceg Novog podrazumijevala izrastanje proporcionalno usklađenih kuća sa klasičnim kosim krovovima, Petijević je podvukao pod Savinsku Dubravu jake horizontale koje su i u mikro i makro distancama naglašavale novu vizuelnu ritmiku na novskoj padini ušuškanoj u zelenilu.
Titova Vila „Galeb“ (1976) u Igalu je slučaj objekta koji se rijetkim arhitektima mogao desiti u životu.
Petijević, zreli stvaralac, ne vidi u tome šansu za atraktivnom arhitekturom. On gradi objekat suzdražane otmenosti, atrijumskog raskošnog koncepta, sadržajima u bogatoj kvadraturi sa prirodnim materijalima, na proplanku sa vizurama ka moru i prema brdima, sve u atmosferi tajnovite oaze ljepote. I drugi njegovi objekti su zanimljivi uvijek na svoj način: Stambeno naselje Karača, Klub Jugole Grakalić (1963) Enterijer Njegoševe kripte u mauzoleju na Lovćenu (1974); Dom zdravlja u HN (70-ih god); hotel „Igalo“; Porodične vile na Toploj; Projekat rekonstrukcije Ruskog groblja na Savini; često je radio u koautorstvu sa arh. Katarinom Đivović.
Bio je potpuno slobodna, nezavisna ličnost. Materijalno nezainteresovan nije naplaćivao projekte, pa tako ni za Titovu Vilu nije htio honorar. Izrazito plemenita duša, znao je i da popusti pravilima struke kada bi izdavao urbanističke uslove ako je u pitanju skromna familija koja gradi sebi dom. Slikarstvom se bavio iz svoje intime, izlagao sa Vojom Stanićem. Bio je autentičan boem, plemenite društvene naravi i omiljen u narodu. Dobitnik je više nagrada i ordenja.
Milorad Petijević je uspio da pronikne u graditeljske tajne svojih prethodnika koji su gradili Herceg Novi. Njegova djela sažimaju sve istorijske slojeve grada od bedema i Španjole, Mezalune, Forte mare, do Starog grada, Podgrađa i kultnog hotela „Boka“ do socrealističkih vremena. To su istorijski i vizuelni reperi grada u koji je uspio da ugradi svoj pečat moderne koja je bila i hrabra i smjela za pitoreskni novski pejzaž.
Najveće ime jugoslovenske arhitekture arh. N. Dobrović i arh. M. Petijević produžili su tradiciju kontinuiranog kreativnog graditeljstva Herceg Novog.
Danas smo u strahu, što se ta vjekovna ambijentalna ljepota gubi i nestaje posljednjih decenija. Herceg Novi je primjer za udžbenike, kako kultura ambijenta, ljepota i prostorna estetika oplemenjuju i humanizuju, mentalno nadgrađuju stvaralački duh njegovih žitelja. Ta nadahnuta ambijentalna novska stvarnost je rezultirala znatnim brojem uspješnih kreativnih ličnosti u svijetu iz svih oblasti nauke i umjetnosti.
*Fotografije: Pobjeda
- Tagovi:
- Herceg Novi
