.jpg)
U Baru predstavljene “Pariske reminiscence” Slobodana Boba Slovinića
U galeriji „Velimir A. Leković“ JP Kulturni centar Bar sinoć je otvorena samostalna izložba slika uglednog crnogorskog likovnog umjetnika Slobodana Boba Slovinića. Pod nazivom „Pariske reminiscence“, Slovinić je barskoj likovnoj publici predstavio 30 svojih najnovijih radova u tehnici gvaš, nastalih tokom studijske posjete Parizu 2017.
Ova postavka je već sada zaslužila odrednicu premijerna, jer je ovo prvi put da Bobo Slovinić izlaže ovaj ciklus, a ujedno i prvi put da je jedna izložba u Baru otvorena pod maskama .
-„Pariske reminiscence“ Slobodana Boba Slovinića mogu se, na pravi način, doživjeti i tumačiti samo kroz cjelovitost misli i ideja pritajenih u velikom odmotavanju života i djela ovog našeg neumornog stvaraoca-zapisao je u katalogu likovni kritičar dr Milun Lutovac, upravnik barske galerije, koji je otvorio izložbu.
Lutovac je brojnim poštovaocima Slovinićevog stvaralaštva kazao da umjetnik „tihim glasom posvećenog stvaraoca“ sugeriše, da je lična tačka gledišta ona, koja jedino omogućava sagledavanje svijeta u njegovoj istinitosti, i da svaki čovjek, u službi vještine i vrline „ ima svoju tačku i misiju istine“.
-Stvarnost se nudi u vidu bezbrojnih, pojedinačnih perspektiva. Urbani pejzaž, asocijativna forma satkana od suptilnih svijetlo-tamnih gemetrijskih površina, neprekidno uređuje red veličina, a oko budnog umjetnika, stavlja akcente.
Slovinić nam autentičnim likovnim zapisima svjedoči o stvaralačkoj hrabrosti i dužnosti, da, ako želimo da naslutimo i otkrijemo novo, jer ništa ne zahtijeva toliko čistote i energije kao misija promjene starog u novo, moramo prvo izdati ono, već viđeno i u nama privilegovano i upustiti se u avanturu između forme i otvorenosti umjetničkog djela.
Sa starim se srijećemo na svakom koraku, ali ono novo, okrenuto životu, možemo prepoznati jedino ukoliko pažljivo i bez prevare osluškujemo svoje srce. Umjetnik se ne postaje zbog drugih. Umjetnik je tu zbog sebe i, protiv sebe. Sve drugo, kolektivno, u amfiteatru aplauza, poza i manira, varljivi je dio igre, titula i maski-naveo je Lutovac.
U katalogu izložbe, on je zapisao da Slobodan Slovinić od prve “antejske vezanosti za prirodno okruženje“ (Intimni ciklus, 1962-1966), preko konstruktivističke strukture (Le corpus, 2008-2015), gdje „...svoj veliki likovni potencijal realizuje kroz psihodelične odbljeske, koji na momente stegnu misao i popune čovjeka prazninom“, do ritmičkih apstrakcija (Pariske reminiscence, 2017) jednako usredsređeno „definiše prostor na, naizgled, jednostavan način, svodeći elemente od kojih gradi sliku na one najnužnije, i izbjegavanjem suvišnog detaljisanja.“
-Njegova stvaralačka hronologija je veoma stroga. Svaka godina donosi nešto novo, jer velike ideje, o čemu najbolje svjedoči njegovo djelo, nisu naše, već smo mi njihov plijen. Slovinić ne živi uklopljen u svijet stvari, koje su jednom za svagda definisane, već u pitanjima o tom svijetu. Sumnja je njegov manir.
Njegov život ne protiče u oslanjanju na već postojeće, u kretanjima unutar nesumnjivog, čvrstog, kompaktnog i konačnog svijeta. On, neprekidno, svijet dovodi u pitanje, ne ostavlja ga na miru, već ga analizira, rastavlja, posmatra iznutra, traži njegovu skrivenu pozadinu.
Stvaralac poput Slobodana Boba Slovinića služi kultu bića umjetnosti. On zna da stvari ne postoje u svojoj punoći ukoliko čovjek ne otkrije njihovu čudesnu bit pod koprenom i vidljivom fasadom. Slovinić neprekidno traga za istinom-zaključio je Lutovac.
Umjetnik je prilikom predstavljanja istorijata nastajanja ovih radova iskazao posebnu zahvalnost snahi Mileni, supruzi Leli i fizioterapeutu Željku Šćepanoviću koji su mu, kako je rekao, ukazali nemjerljivu pomoć i podršku u saniranju posljedica moždanog udara koji ga je zadesio prošle godine.
Ovom postavkom,nakon višemjesečne pauze izazvane epidemijom koronavirusa, barska galerija nastavlja svoj izložbeni program.
Slobodan Bobo Slovinić rođen je 1943. u Budvi. Diplomirao je 1966. na Akademiji za primenjene umetnosti u Beogradu, na odsjeku unutrašnje arhitekture, u klasi profesora Đorđa Krekića. Prvu samostalnu izložbu priredio je 1965. u Modernoj galeriji u Podgorici. Do sada je imao preko 50 samostalnih i više od 350 grupnih i kolektivnih izložbi u našoj zemlji i inostranstvu.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, među kojima su Nagrada "Oslobođenja Titograda" za slikarstvo 1977, prva nagrada "Zimskog salona" Herceg Novi 1980, nagrada za slikarstvo Grada Breseja u Francuskoj 1983; nagrada Fonda "Moša Pijade" na XVIII Likovnom salonu "13 Novembar, Cetinje 1984, prva nagrada salona "13 Novembar", Cetinje 1987, počasna nagrada za slikarstvo Saveza francuskih umjetnika, Pariz 1988, nagrada za slikarstvo "Le Franc Bourgeois", Bresej 1989, "Novembarska nagrada" za slikarstvo, Budva 1990, Trinaestojulska nagrada Crne Gore 1990; plaketa "Beli anđeo" za slikarstvo, Prijepolje 1995.
Istaknuti je kulturni stvaralac Crne Gore od 2010. Član je ULUCG i ULUPUCG od 1968. Izabran je 1978. za sekretara Odbora za likovne umjetnosti CANU. 1983. postaoje član "Maison des Artistes" u Parizu. Bio je profesor na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici.
Autor je knjiga "Pariski zapisi" (1996); "Ujetničke zbirke Centra savremene umjetnosti Crne Gore" (2010); "Ars Libris" (2013). „Pariske Reminiscence“ (2020).
Pored slikarstva i likovne kritike, bavi se enterijerom i dizajnom. Živi i stvara u Podgorici i Budvi.
