news-details
Stav

Spavanje otvorenih očiju je pisanje

Autor: Senad M. Karađuzović

Foto: sarajevskijohndoe.com

Pjesnik je zapisničar emotivnih anomalija sa svih nivoa svijesti.

Pjesnici su biološki senzori koji kroz pismo formulišu najtananije promjene u stvarnosti kakvu ne vide ostali. Najprostije rečeno: pjesnici su vrlo složene mašine za bilježenje nesagledivog, poput seizmografa, ali jako složenije strukture.

Od spavanja otvorenih očiju po tijelu pjesnika se pojavljuju reljefni negativi, na esenskom, aramejskom, arpskom, hebrejskom,latiničnom, ćiriličnom i ostalim pismima i sve su to neizgovorene i ne napisane molitve sve ukupnog ljudskog roda. Koža čovjeka je najbolji pergament ljudske svijesti. Vene i kapilari ispod ljudske kože su zabranjena gramatika božanskog jezika. Čovjek je u tom slučaju, sveto i nerazumljivo pismo, koje su kreirali stvaraoci sa viših nebeskih razina.

Ovako formulisani biološki senzori (pjesnici) su sporadične pojave – anomalije, koje neovisno od geografija izbijaju bez pitanja u svojem okruženju, društvenim prilikama i vremenu.

Pjesništvo nije moda kao u XIX i XX stoljeću prošlog milenija, oni su pojavnost koja se ne može kontrolirati i iskoristiti (sem ako nisu društveno-političko angažirani pjesnici).

Pošto sam svjedok svjetske poezije 40 godina, recimo da imam makar malo pravo kazati nešto o poeziji, jer sam čitao, slušao svjetsku poeziju), a po kad-kad napisao i sam po nešto i zato vjerujem shodno tome govoriti nešto o onom što mi se pred vlastitim očima zbiva i to ću nazvati:stari način čitanja nove poezije (Poetika metamorfoze).

Emanuel Srpak – Sanjivi portreti – Insula/Čakovec 2020.

Čovjek će morati ostati pjesnik ma na kojim geografijama egzistirao. Ne angažirani društveno – politički pjesnici su najbolji pokazatelji savjesti, jednog ili više „utrnutih jezika“ i nacija koje predstavljaju, dakle časti i obraza naciona, kojim se jezikom koriste.

(Ne zaboravimo: jezik je živa materija sa kojim komunicira kolektivna svijest i on evoluira kao i čovjek koji se koristi njime, a takvi ljudi uglavnom i jesu pjesnici).

Tokom ’90-ih sam bio svjedok ubijanja post moderne . Htio-ne htio, bio sam i svjedok – saučesnik stvaranja Ars fluida ili Nuova moderne u kojoj su moji savremenici (i ja sa njima) pjesnici, spržili post modernu. Bila je to reciklaža pjesničkog smisla iskaza.

Ali,  to je doprinjelo evoluciji, jer se nakon novog milenijuma desilo nešto sasvim dobro.

Ja stalno njuškam po tragovima i na svakom koraku nailazim na to najnovije. Pošto pozorno pratim što se zbiva sa poezijom na području Europe, bivam sve zadovoljnjiji, jer stičem utisak da se u pisanoj formi ipak dešava evolucija, kako onda da ne bih bio zadovoljan?

Po mojem skromnom mišljenju, makar u skorijoj budućnosti, jedino slikarstvo i poezija neće atrofirati. To su jedina dva pravca u umjetnosti koji se mogu tjerati do krajnjih granica bez autocenzure!

Nada za ostvarenje takvih gabarita i jesu pisci poput Emanuela Srpaka (ne želim spominjati ostale, jer je ovo osvrt na njegovu knjigu poezije)!

Skromna tvrdo koričena knjiga od sedamdeset i sedam strana pod naslovom “Sanjivi portreti” tiho šapuće biografski o stanju svijesti autora, nepomućenog alkaloidima, alkoholom i mimo mojim očekivanjima da pronađem grešku u ovim crtežima portreta, to mi ipak nije pošlo za rukom.

Njegova literarna ispeglanost, vješto prikriva mladalačku razbarušenost.

Istinski pjesnici i jesu u podsvjesti pravi matematičari, iako nemaju vjeru u složenost poniranja u matematičkim formulama, te nam autor poručuje (makar metaforično) u jednoj od svojih pjesama:

Ne idu mi brojevi, a ja ću odgovoriti na to opaskom koju sam 1993. čuo od jednog univerzitetskog profesora matematike iz Niša, koji mi je isčitavajući moju prvu knjigu pjesama kazao “Svaka tvoja pjesma je užasna formula, koja da se ispiše matematički na površini vode ili pjesku bi urušila ovaj univerzum do temelja“...

Danas to u ovom osvrtu kažem i autoru i čitavom svijetu:

Svaka pjesma jeste u ovoj knjizi po jedan osebujni portret i da sam kojim slučajem bio urednik ove knjige portreta, pokušao bih da nagovorim autora da je naslovi Profajlerom usnulih profila, ali na to autor ovakve pjesničke autonomnosti ne bi prihvatio, jer on nije kopija simbolista poput Arthura Rimbauda.

Iz tih razloga, svim izdavačkim djelatnicima diljem zapadnog Balkana poručujem: Ovo je era novih pjesnika i dobro pripazite, jer oni su poput likvid crystala: Savitljivi, kristalno jasni i teško lomljivi!