Prađed Kolja, zemljotres, folklor i malerozni džudo
Izvor, foto: Barinfo
Autor: Željko Milović
Profesor u Srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj školi (SEUŠ), građanski aktivista, nekadašnji odbornik u lokalnom parlamentu, folkloraš i sportski rekreativac, veoma ponosan na svoje porijeklo iz Šestana, a životom na liniji Kapljeva – Makedonsko naselje, Neđeljko Necko Đurović (1975) je bio gost 26. izdanja emisije “Priče s Baranima” na talasima Radio Bara.
Pored ostalog, govorio je o prađedu Kolji Đuroviću, čovjeku koji je zaustavio 93 krvne osvete zahvaljujući svom autoritetu i po tome postao poznat na prostorima bivše Jugoslavije, o “divnoj učiteljici Saniji Mujić“, o OŠ “Jugoslavija” kao simbolu solidarnosti velike zemlje i predznaku modernog Bara i pomaganja, svijesti djece iz naselja Ilinden koji su znali da čuvaju svoju okolinu, pa “prvih 10 godina ulaz nije bio krečen”, igranju fudbala protiv dječaka iz Zgrade solidarnosti na terasi hotela “Agava” (“kocke najbolje za klizeći start”), profesoru Žarku Kenjiću “humanisti čiji je ljudski stav odskakao od ostatka Gimnazije”, ali i prvom markiranju crnogorskih vrhova i staza sa Ilijom Vukotićem…
Očekivano, najvažnija sjećanja na Kapljevu su prađed i – zemljotres.
-Prađed Kolja umro je 1982. godine, dočekao sam nekih sedam godina života s njim. Najviše pamtim njegov štap kojim me nekoliko puta gađao, jer sam bio nemiran. Odrastao sam u četvorogeneracijskoj familiji, pa pamtim i prababu sa majčine strane, sve đedove i babe, i prababu i prađeda sa očeve strane.
Pokojna prababa po ocu je od roda Markoča, bila je siva eminencija familije. Žene su bile memorija jednoga roda, pa tako i ona, skoro svim muškim glavama je davala imena po precima iz naše porodične loze, ali i nadjevala nadimke. Meni je dala ovo, jer sam rođen u subotu popodne, ‘donijela me sveta neđelja’.
Ona mi je dala i nadimak. Naša je kuća u Kapljevi vazda bila posjećivana i pamtim dobro te ljude što su dolazili kod prađeda, kao i te sjednike-.
Rekao je kako se veoma dobro sjeća zemljotresa, iako je imao četiri godine.
-Tog jutra je bio Uskrs i vozio sam se sam kolima sa stricom i tetkom do njihovog ujaka u pravcu Čeluge. Bio sam na zadnjem sjedištu đedovog jarkocrvenog ‘opela’, a kad je počelo da trese, završio sam nosem između prednja dva sica, uz zbunjene poglede ujaka i tetke: ‘Dobro je, ništa mu nije bilo”.
Vratili smo se u Polje putem pored Rikavca, otac nas je unezvijeren čekao na Grlo od tunela. Pamtim zvukove koji su dolazili od svuda, vrisku, plač, zapomaganja… ali najbolje pamtim jednu prestravljenu ženu čiji mi se lik urezao do kraja života. Dan-danas ne znam ko je ona.
Mankova slika “Krik” zauvijek mi je ostala kao asocijacija na njen izraz lica… Crvena duga kosa, haljina na cvjetove, i tenda u njenom dvorištu uz kontrast hladovine i sunca. Skoro svi članovi porodice su bili tog dana okupljeni kod nas, nikada u životu nisam imao na jednom mjestu svu braću i sestre od svih tetaka i stričeva…
Između zemljotresa i Titove smrti preselili smo se u Makedonsko naselje, tata je kao opštinski radnik dobio stan. Prababa je umrla u tom periodu, ali mi je prije toga rekla da ide na bolje mjesto, da će vazda biti s nama, da nema potrebe plakati i žaliti jer je sve proživila. Te neke slike iz djetinjstva vas trasiraju-.
U Polju nije bilo mnogo djece, a u naselju Ilinden 1 potpuno suprotna slika.
-Makedonsko naselje je tada bila poljana sa zgradama, a do Pivnice je sve bilo puno zemljanih nasipa i livada. Bile su dvije velike aleje čempresa, jedna od ulaza u Gimnaziju do buduće Opštine i druga od Tri kule do Makedonskog naselja, pored fudbalskog terena na kome nikad nisam vidio ni busen zelene trave, tu su se održavali i krosevi…
Sjećam se ostataka gradilišta iza OŠ ‘Jugoslavija’ na kojem smo se svakodnevno igrali i pravo je čudo da nije bilo ozbiljnijih povreda. Skoro 6-7 godina nasipe iza škole, gdje je sad sportski poligon, koristili smo za avanturistička osposobljavanja. Bio je neki holivudski hit sa BMX biciklima, a mi smo vozili bicikla slovenačkog ‘Roga’ i spuštali se niz te zemljane nasipe, dolazeći kući sa manje ili više povreda.
Ti zemljani nasipi i nabacaji gomile kamenja su bili svuda do Pivnice, i mogao si da biraš da li ćeš od Topolice kući ići prečicom kroz te nasipe, baruštine i livade, ili okolo – ulicom pored starog Radio Bara, Vatrogasne stanice i baraka iz kojih se čuo zvuk bubnjeva i svirka.
Mi smo kao djeca često znali da virimo kroz one nagnute velike prozore dok sviraju, a neki od bezobraznih muzičara su ih naglo spuštali kako bismo dobili ćušku okvirom prozora po glavi i makli se odatle.
Bio je to ‘Ružin trn’, naravno, na koje smo bili jako ponosni. Pamtim i tada vrlo, vrlo mladog Boža Gagovića za bubnjevima, mršavog, blagorodnog, malo zbunjene face, ali ga pamtim i kako je na nekoj od tih proba stajao u ćošku i gledao starije kolege kako sviraju. Urezalo mi se to u sjećanje jer je on mogao da budu unutra, a mi ne, a nije bio puno stariji-sjećao se Neđeljko Đurović.
Učenje u OŠ “Jugoslavija” pamti po mnogo čemu, ali su dvije okolnosti bile posebne.
-Prva je, da smo kao učenici naučili da zamijenimo table sa tavanica učionica koje bi često prokišnjavale, a druga je da je sala naše škole bila sportski centar Bara, a mi privilegovani jer smo mogli da se ušunjamo u nju.
Postavljali smo sa profesorima često bokserski ring, koji je služio i kao podijum. Imali smo profesora Janka koji nas je učio košarci i nikada nije promašio slobodno bacanje ili polaganje, ali, pazite, ne u pravoj brzini, već pokazujući nama, slow motion. Takvu eleganciju pokreta i lakoću nikad nisam vidio.
Zamislite nekoga ko puca slobodno bacanje, ali pokazuje učenicima kako se to radi, pa je sve 10 puta sporije, no ujednačene brzine i skladno. I uvijek pogodak-.
Gimnazija ga je dopala u najgorem periodu, početkom devedesetih.
-Doživio sam, recimo tako, nastavnu traumu, jer su profesori tražili mnogo više od onoga što smo mi učenici mogli realno dati u tom beznađu. Dešavalo se – mi u učionici, a ljudi idu u pohod na Dubrovnik, gledamo ih…
Počinju nemaštine, a profesori skoro svi izuzetno neempatični, ne računajući uvaženog Žarka Kenjića i još poneke. Na drugoj strani, imao sam sreću što sam u Gimnaziji imao konekciju sa svim područjima iz kojih su dolazili učenici, pa sam imao mnogo prijatelja u svim razredima.
Od Makedonskog naselja kroz centar grada do Luke išao sam na probe, nerijetko sam trčao u Polje i družio se sa đecom iz Zaljeva, jurio na Ploče u Podgrad da igram lopte, a stizao i na žurke u OŠ Pečurice…
Kupali smo se i sticali, upotrijebiću eufemizam, ‘prva međugradska iskustva koja prate proces momčenja’ na Veljem pijesku, dok su žurke na Tabiji nešto za šta bi bilo malo jedna emisija-.
Poseban segment Neckovog života je folklor, decenijama. I noć prije gostovanja u Radio Baru bio je u Danilovgradu, tim povodom.
-Sa 11 godina počinjem da igram folklor u KUD ‘Luka Bar’. Čuveni koreograf Žarko Đurović bio je angažovan da priprema dio programa povodom Dana škole. Nakon uspješnog izvođenja pozvao je nekoliko nas da se pridružimo KUD-u.
U tadašnjem sastavu folkloraške ekipe bili smo kao početnici Omer Hodžić i ja. Žarko nam je tada rekao da od mene folkloraša, a od Omera harmonikaša nikada neće biti. Ja sam evo 35 godina aktivan kao igrač folklora i često angažovan stručni saradnik ili koreograf, a Omer je jedan od najboljih harmonikaša naše i regionalne estrade.
Ispade da se malo prevario. Prostorije foklora bile su u prizemnim objektima pored Lučkog hotela, a pored nas je probe održavala rock grupa ‘Carlo V’.
Ima jedan današnji bračni par… ona je bila kćerka uglednih Barana, igrala je folklor, ali je dolazila mnogo prije probe, dok je on bio muzičar koji obećava. Prst sudbine je učinio da su dobili dva sina i obojici sam predavao, i sad, čujem, dobili i unuke, a pošto je jedan od unuka već neđe istih godina kao ja kad sam se preselio u Makedonsko, uskoro ću moći ću da mu kažem kako znam kad mu je đed muvao babu.
A kako znam? Pa tako što me jedan od njih dvojice gitarista, Mitar Vujović, pustio da na tim probama stanem za bubnjeve. Nekako sam hvatao ritam za tim plavim bubnjevima, kao sad da ih vidim, i prva zahtjevnija pjesma koju sam naučio bila je ‘Za ljubav treba imat’ dušu’. Inače, prvi nastup, kao bubnjar, imao sam u Domu JNA za Novu godinu.
Bili smo sa folklorom, a bubnjar benda se povrijedio, i ja sam zauzeo njegovo mjesto. Srećom, bilo je to iza ponoći, što je bitno jer je posjetiocima slušni aparat od pića i svega ostalog oslabio, pa sam to pregurao. Inače, u folkloru, za vrijeme nastupa često scenski sviram i izvorne udaračke instrumente-.
Foklorno društvo “Luka Bar” bilo je veoma masovno, sa dvije postave, i uz česte turneje i lokalne nastupe. Osamdesetih, i pravo mjesto za sklapanje muško-ženskih poznanstava.
-Folklorna društva su, po pravilu, veoma ‘uigrane ekipe’, a samo bavljenje folklorom je način života i razmišljanja, dok su folkloraši posebna fela ljudi. U tim barakama je postojao cjelokupan fundus nošnji za prostor bivše Jugoslavije – 14 kompleta.
Dešavalo se da neko dolazi na probe radi određene osobe, i da ne želi ni da zaigra u koreografijama, već naprosto čeka priliku da upozna određenu osobu. Ali se dešavalo da neko dođe radi jedne djevojke i ne pada mu folklor na pamet, a onda postane izvanredan folkloraš, upozna drugu curu iz postave i oženi je.
Svoje igračke početke pamtim po mirisu jorgovana koji su rasli na ogradi oko prostorija u kojima su se održavale probe. KUD je nekoliko puta gostovao u Njemačkoj, učestvovao u Italiji na prvom standardizovanom folkloraškom festivalu, i naravno širom bivše Jugoslavije.
Često smo pratili Omladinsku radnu brigadu ‘Vladimir Popović Španac’: ‘Ide, nastupa, ne boji se rada, Vladimir Popović Španac najbolja brigada’. Upravo za tu brigadu je vezan jedan moj veliki žal. Bila je, čini mi se, 1986. godine, zadnja ORA, prijavio sam se se kao dvanaestogodišnjak za vodonošu, jer je đed sa majčine strane Branko bio trostruki udarnik na pruzi Šamac – Sarajevo, pa sam htio i ja da opravdam porodičnu reputaciju.
Međutim, otac je, koristeći oprobani nepotizam naših institucija, ‘izlobirao’ kod svog prijatelja da me ne prime za odlazak u Tuzlu. Slučajno sam to saznao decenijama kasnije, ali tom čovjeku što me izbrisao sa spiska nikad to neću oprostiti. To smatram jednim od svojih najvećih životnih poraza, vjerovali ili ne- iskren je bio Neđeljko Đurović.
Neđeljko Necko Đurović je dugo bio borac u najstarijem olimpijskom sportu – to je džudo.
Ja sam donedavno bio u nekoj poluseniorskoj konkurenciji. U Džudo klubu ‘Mornar’ sam počeo devedesetih, pod instruktažom Jova Stojanovića, velikog sportiste, ljudine u emotivnom i karakternom smislu, čovjeka koji je svojim vještinama impresionirao sve one koji su se po gradu razmetali.
Naše treninge su često posjećivali i uključivali se tokom priprema Vlatko Orlandić i Emro Karađuzović. Iz te generacije kadeta i juniora Srđa Stojanović je završio u nikšićkom ‘Akademiku’, a ja u podgoričkoj ‘Budućnosti’.
Nosio sam isključivo bijeli pojas sve dok nisam stekao zvanje majstora i na sebe stavio crni. Ove pojaseve između nisam htio da nosim. Imalo je to dvostruku ulogu: prvo – mislio sam da je nepotrebno nositi ih dok se ne iskalim kao borac na tatamiju, a drugo – moji protivnici, kad bi vidjeli bijeli pojas, prilazili su borbi sa nekom vrstom nipodaštavanja, što im se redovno osvećivalo.
Imam neko ubjeđenje, a imao ga je i moj trener iz Džudo kluba ‘Budućnost’, da sam najmalerozniji takmičar ovog sporta koji se takmičio u ondašnjoj SR Jugoslaviji. Osvojio sam sve medalje osim zlatne, jer sam gotovo svaki put već u prvom kolu dobijao u žrijebu ili šampiona republike ili države ili onoga koji će na tom takmičenju postati šampion.
Moj trener Vukašin Đurović je poslije jednog žrijebanja na Kupu Zvezdare tužno pogledao u mene i vrlo se slikovito izrazio o vađenju jedne stvari iz vreće drugih stvari. Na republičkom takmičenju pripao mi je početni meč sa vicešampionom Evrope Boćkom Prelevićem – ja sa 78 kila i 300 grama, a on sa punih 86.
Platio sam ceh zbog prekoračenja kilaže za tu kategoriju. Izgubio sam na poene i dobro ga izmorio, pa je moj klupski drug osvojio zlato, pobijedivši ga u finalnoj borbi na poene. Ja sam se ‘prošetao’ kroz ostatak turnira i osvojio bronzu-.
Posljednjih godina Necko je prepoznat kao uvaženi profesor u Srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj školi, gdje čestim dovođenjima gostiju ili odlascima sa đacima u preduzeća i ustanove širom Crne Gore razbija učmalost obrazovnog procesa.
-Nakon završenog Pravnog fakulteta, gdje smo bili prva generacija Debatnog kluba na Univerzitetu, pokrenuo sam ga i u Baru, sa srednjoškolcima. U SEUŠ sam završio zahvaljujući pomoćnici direktora Stanki Vučinić i prijatelju, tada sekretaru Ivanu Jovoviću, koji su me motivisali da konkurišem zbog mog iskustva u radu sa mladima.
Najponosniji sam što iza sebe imam 7-8 bivših učenika koji su sad doktori nauka, a najveća satisfakcija bi mi bila da budu svi bolji i uspješniji od mene.
Kad sam počeo, profesor Ranko Opančina mi je rekao: ‘Necko, ako si mislio da ovđe zaradiš pare, nećeš imati ‘ajra, ali ćeš imati veliko zadovoljstvo’.
Moj kolega Mehmed Meša Feratović, kad me je vidio kako trčim sa dnevnikom na čas, zaustavio me je i pitao kada sam počeo da radim. Odgovorio sam da je to bilo prije nekoliko mjeseci, a da sam par godina radio i u pravosuđu, na šta se on nasmijao i rekao: ‘Kolega, imate još 31 godinu i 10 mjeseci do penzije, zato samo polako-zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Neđeljko Necko Đurović, uz opasku koja bi lako mogla postati maksima serijala: “Život nije (samo) jedna emisija”.
- Tagovi:
- Neđeljko Necko Đurović
- Bar
- SEUŠ
