.jpg)
Ćovjek-mašina iz Bara
Autor: Radomir Petrić
Baranin Pero Šušter vjerovatno je prvi Crnogorac koji je ulazak u Ginisovu knjigu rekorda zaslužio zbog cementa: na barskoj željezničkoj stanici i u barskoj luci od 1979. do 1992. u direktnoj manipulaciji željeznički vagon-kamion, preko njegovih ruku prešlo je, kako kaže, najmanje 60.000 tona cementa u džakovima! Bez viljuškara, dodaje.
Ovi džakovi su sada Perova prošlost, a njegova sadašnjost i budućnost je-bicikl. Samo u prošloj godini, na biciklu je prešao preko 17.000 kilometara!
Šezdesetšestogodišnjeg radnika barskog Vodovoda na prvi pogled niko neće povezati sa ovakvim podvizima, zbog kojih je već ušao u red urbanih barskih legendi, no, zato su tu da svjedoče bivše kolege sa kojima je preko Studentske zadruge svojevremeno ostvarivao rekorde koji bi ga danas kvalifikovali u samo finale emisija o snagatorima History TV kanala.
-Lični rekord mi je bio 137 tona za jedan dan, i to od zraka do mraka sam radio. Inače, po sto tona sam bacio preko dana bar 30 puta. Za 11 minuta sam jednom prebacio dvjesta vreća, a jednom iz voza za sat i pedeset minuta 41 tonu u džakovima. Istovario sam, kad se sve sabere, kolonu od četiri do pet hiljada šlepera, dužine negdje između 80 i 90 kilometara “nos na nos”. E, tada je luka radila, bilo je brodova i u luci i ispred nje, a nekad sam radio i u Tivtu. Za 22 radna dana sam u jednom mjesecu bacao 1700 tona. Bilo je to zlatno vrijeme-priča Pero.
Sa velikim poštovanjem priča o starim kolegama , pokojni Mijo Mandić, “nije htio preko 50 tona da baci na dan, a mogao je”, Vesko Ojdanić, Piro Jovićević, Slobo Dobrković…
Pero je rano počeo da radi, bavio se, veli, svim i svačim, rabotu je započeo od 12, godine, prvo armiranje, onda džakovi, pa trčanje, pješačenje, sad mu je zanimacija vožnja biciklom. Kondiciju je stekao i radom, ali i treniranjem atletike u “Mornaru” kod čuvenog Mima Vukotića.
-Odgovarale su mi kao atletičaru duže staze, jedino smo pokojni Gidra i ja išli trkom od Bara do stare benzinske pumpe u Ulcinju i nazad. Džakove sa cimentom sam preko Studentske zadruge istovarao od 1979 do 1991, sve dok nisu ovi došli i sve uništili. Jesu li me boljela leđa? Ma , nije imalo kad što da te boli, poigravao sam se sa džakovima od 50 kila-priča naš sagovornik.
Tada, ne samo da se radilo, već se i zarađivalo. Za današnje uslove, nestvarno, pogotovo u kontekstu fizičkog posla.
-Bio sam tada kapitalista kao radnik, zna se u Baru, tu su mi i računi, o porijeklu imovine, tada se držalo do morala, sada se samo gleda da se nešto lapi. Izašao sam jednom za četiri dana rabote zaradu za Golfa “jedinicu” ispod čekića! Sjećam se 1985, plac u Ilinu od 10.000 dolara, a bilo je 3.800 kvadrata, zaradio sam istovarom za mjesec dana. Divili su se tada u luci jednom njemačkom kapetanu kolika mu je plata, kako mlati pare, a ja sam za mjesec dana uzimao njegovu godišnju platu. Ti to Petriću ne možeš da zamisliš, ogromne su to pare bile. E, ali, tada se rad cijenio –zaključio je Pero .
Zamalo završio i u tv kvizu
-Meni su predlagali da budem tajanstvena ličnost u kvizu Olivera Mlakara, ali, nije me to interesovalo –kaže Pero.
Izvor: Vijesti
