Barski bluz za Kleptona
Izvor: Pobjeda
Autor: Stojan Stamenić
Na svirke ovog Crnogorca dolazio je Erik Klepton; i to je dovoljno da nam bude jasno da to što slabo ko u Crnoj Gori zna za Spota, nije do njega – nego do nas samih. Zamislite lika fizionomije Frenka Zape za klavijaturama ili Hamondom bluz svirke šezdesetih, i eto pred vama Gaja Veloviča.
Trijumf ljubavi
Bilo kom iskusnijem i pristojnom kolekcionaru ploča u Britaniji zacakle oči na pomen Backhouse James Blues benda. To što su ti momci u osvit „Ljeta ljubavi“ stvarali, sad je apsolutni raritet, Sveti gral u svijetu rokenrol zaluđenika.
Vrlo precizno mjeren skoro petostrukim ciframa funti ili eura, koliko se izdvajalo za jednu-jedinu njihovu ploču.
Nije vinil toliko bitan za priču, koliko Gaj: markantna, zapolika figura ispred imena Gaj Vladimir Fabian Velovič. A takav je ispao trijumf jedne ratne ljubavi: Gajev otac Bećir, Baranin u službi egipatske princeze, tokom Drugog svjetskog rata bio je dobrovoljac Jugoslovenske brigade armije Ujedinjenog Kraljevstva.
Kraj rata zatekao ga je, u tom britanskom stroju, u vijanju sa nacistima negdje pod italijanskim Alpima i Dolomitima. I tu je upoznao Gajevu majku, Francuskinju sa slovenačkim korijenima.
Za ratne zasluge, Bećir Velović dobio je priliku za posljeratni život u onom istorijskom pupku Engleske, južnoj pokrajini Saseks. To će biti prostor Gajevog odrastanja.
Opčinjen muzikom
Pravac naprijed dvije decenije: mladić opčinjen bluzom zatiče se kao klavijaturista u rok bendovima širom juga Engleske; uglavnom u bezbrižnim krajevima pokrajine Kent.
Tu će svirkama Backhouse James Blues benda, uglavnom u maniru čikaškog bluza, Gaja slušati i Klepton i, recimo, ekipa iz kultne grupe Procol Harum...
Koliko su zaista bili blizu planetarnog uspjeha, govori činjenica da je pored „Spota Velovića“ u bendu, gitarista Geri Bejli trebalo da zamijeni Kleptona u projektu Bluesbreakers, kod Džona Majala.
U tom periodu zaokružena je i priča kultne ploče: 14 pjesama, od kojih nekoliko autorskih, uz niz interesantnih aranžmana bluz standarda, snimljene su u aprilu 1968. godine
. Zvanično u svega 30, a nezvanično u više od 100 primjeraka. Uz izuzetan zvuk, autentičnost i uhvaćen duh vremena – da je lako zamisliti zbog čega je takav album postao poslastica kolekcionara.
Tip iz komšiluka
Prava je šteta što se ta ekipa bluzera zaustavila na jednom albumu; po Gajevim kasnijim svjedočanstvima, ono što su u godinama koje su uslijedile snimali i izvodili, jeste bilo za komad zrelije i kvalitetnije.
Ipak, nije stiglo do LP-a. U onom mladalačkom džumbusu od rapsodije hipi ere, svirali su još do početka sedamdesetih. A kultna ploča je čak dočekala dragocjeno reizdanje, u pristojnih 500 primjeraka na vinilu, 2013. godine u Engleskoj.
Rok znalcima sa naknadnom pameću, sve je to narednih godina - priča o bendu, stvaranju ploče, nepokolebljiv autorski stav o ,,neprskanoj“ muzici – ličilo na osvit i najavu buduće pank ere. Ako ne stilski, onda stavom, načinom...
E sad, koliko je ova priča zaista crnogorska: Gaj Velovič od 1983. živi u našoj zemlji, u istom Baru odakle je njegov otac proputio. Od tada se muzikom nije bavio.
Bilo koja fotografija ovog klavijaturiste je svjedočanstvo o autentičnom i atipičnom liku, koji živi tu, u vašem primorskom komšiluku.
Čovjeku koji pod prstima spaja daljine juga Crne Gore i Engleske. I koji, razvučen između te dvije daljine i vjetrova Sjevernog mora i Jadrana, nosi i proživljava jedan lični bluz.
Onakav, kakav je bio interesantan i drag jednom Eriku Kleptonu.
*Fotografija: FB profil Gaja Vladimira Fabiana Veloviča
