Zapisi iz Lorkine kuće
Na dan kada je 1898. u Fuente Vakerosu rođen veliki španski pjesnik Federiko Garsija Lorka, Feral.bar objavljuje reportažu Stanka Radulovića o toponimima Andaluzije koji pripadaju svjetskoj kulturnoj baštini.
................................................................................................................................................................
Kada je prije 12 godina u redakciji dnevne novine “Republika” odlučeno da putujem na Evropsko prvenstvo u Malagu, na kojem je debitovala vaterpolo reprezentacija Crne Gore, znao sam da obavezno moram posjetiti neka istorijska mjesta Andaluzije, a jedno od njih je bila i Granada, odnosno mjesto gdje je 19.avgusta 1936. godine pogubljen španski revolucionar i pjesnik Federiko Garsija Lorka…
U Malagu smo stigli avionom, 3. Jula 2008. godine, u kasnim posljepodnevnim časovima, i odmah po ulasku u hotel pažnju mi je privukao prenos finala Grend slem turnira u Vimbldonu i jedan od onih antologijskih mečeva Rafaela Nadala i Rodžera Federera, koji je španski teniser riješio u svoju korist, osvojivši svoj prvi od dva vimbldonska turnira. Zbog toga je na dan početka Evropskog prvenstva španska štampa na prvih sedam strana pisala samo o tom Rafinom podvigu. O vaterpolu i Evropskom prvenstvu koje je počinjalo u Malagi bilo je tek nekoliko rečenica.
Već drugog dana boravka u srcu Andaluzije prošetao sam sa kolegama do centra Malage, i dok smo tako špartali gradom zapazio sam veliki broj ljudi ispred jedne kuće, pa me zanimalo šta se dešava i ubrzo sam shvatio da su se mnogobrojni ljudi tiskali ispred rodne kuće čuvenog španskog slikara Pabla Pikasa, koja se nalazi na Trgu Placa de la Mersed, koja je danas muzej posvećen liku i djelu velikog slikara. Sam Pikaso se rodio u porodici koja je bila povezana sa umjetnošću, pošto je i njegov otac Ruiz Blasko bio slikar i profesor u Školi likovnih umjetnosti u Malagi.
Nakon nekoliko dana odlučio sam da posjetim Pikasovu rodnu kuću, da svoje slobodno prije podne potrošim u Muzeju i tako duhovnije potrošim svoje slobodno vrijeme, pošto sam već bio kupio sve što sam namjeravao kćerki Anastasiji i supruzi Biljani, ali i nekim prijateljima.
Pikasova rodna kuća nije samo muzej, već istovremeno i sjedište kulturne ustanove koju je izradila Malaga sa ciljem da promoviše Pablova umjetnička djela. Muzej tako ima elemente sjećanja na život Pabla Pikasa i njegove porodice, a veoma važna zaostavština grafike, crteža, keramike zaokružuje više od 4.000 slikarovih djela i djela drugih umjetnika.
Narednih dana nije bilo mnogo prostora za posjetu drugim mjestima koje sam želio da vidim, pošto je bilo mnogo posla oko samog Evropskog prvenstva, sve do finala i utakmice Crna Gora – Srbija koja se igrala 13. Jula uveče, tako da smo tog jutra kolega Predrag Žukina, novinar zagrebačkog Jutarnjeg lista, i ja krenuli u obilazak Granade, Val de Rubija, Fuente Vakerosa i Alambre.
Ono što me iznenadilo tokom putovanja po Andaluziji iznajmljenim renta car vozilom, bilo je da su svuda oko autoputa, koji se ne naplaćuje, bili ogromni maslinjaci. Činilo mi se od izlaska iz Malage da su maslinjaci dopirali sve do Sijera Nevade, andaluzijske planine na čijim se vrhovima i sredinom jula nazirala snježna bjelina. U podnožju planine smjestila se i Granada, mjesto gdje je pogubljen veliki španski pjesnik i revolucionar Lorka. I dok smo tako jezdili automobilom andaluzijskom ravnicom, zamišljao sam Lorku kako jaše svog vranca hitajući ka mjestu na kojem su ga sustigli “frankisti”, te kobne junske večeri.
Ulazak u malo špansko mjesto, u stvari selo Fuente Vakeros, takođe u podnožju Sijera Nevade, označavao je i kraj naše prve dionice puta. Trebalo je još samo da pronađemo Lorkinu rodnu kuću. Ispred svježe okrečene bijele spratne kuće, u kojoj se rodio Lorka, nalazi se mandarina, a na terasi kuće ugledali smo nekoliko vazni cvijeća koje su ukazivale da je rodni dom velikog pjesnika u veoma dobrom stanju. Ipak, ubrzo je usljedilo iznenađenje.
U kući živi porodica koja malo zna o pjesniku i koja je sama iznenađena velikim interesovanjem turista za njihov dom. Ostalo je samo da se fotografišemo ispred kuće, pošto su nam domaćini saopštili da u njoj nema više ništa što podsjeća da se 5. juna 1898. godine na spratu kuće rodio najslavniji stanovnik sela ikada. Ipak, ljubazni domaćin nas je pustio da uđemo na trenutak i vidimo unutrašnjost njihovog doma. I tako od svega što podsjeća na Lorku u Fuente Vakerosu je tabla na rodnoj kući i revolucionareva slika u kafani “Trebol” s druge strane ulice.
U Val de Rubiju znatno drugačija slika. Kada su čuli odakle smo došli, mještani su nas obradovali obećanjem da će pozvati kustosa muzeja da nam pokaže pjesnikovu kuću kako bi mogli što bolje da je razgledamo i da nas uputi u najsitnije detalje doma i pjesnikovog života . U samom muzejskom zdanju Lorkinog doma mogli smo da vidimo metalni krevet pjesnikovih roditelja i mnoge druge predmete koje je čuveni pjesnik u najranijem djetinjstvu zajedno sa članovima svoje porodice koristio.
Poseban štimung muzejskom zdanju davali su Lorkina metalna kolijevka i drveni dubak koji su ukazivali na dobar standard imućne zemljoradničke porodice krajem 19. i početkom 20. vijeka. U dvorištu koje se nalazi u unutrašnjosti ovog muzejskog zdanja nalazi se Lorkina bista. Sama kuća uređena je identično kao u vremenu sa početka 20. vijeka kada je pjesnikova porodica živjela u njoj.
Lorkini roditelji u tu kuću doselili su 1909. godine kada su napustili Fuente Vakeros. Pored već pomenutih predmeta u samom domu u Val de Rubiju nalazi se i pozorište, ali i prodavnica suvenira i Lorkinih zbirki pjesama. Kako sam prije puta u Španiju obećao mom prijatelju, pjesniku Milošu Milačiću da ću mu nešto donijeti iz daleke Andaluzije, u Malagi sam mu kupio kastanjete, ali sam shvatio u Val de Rubiju da je zbirka pjesama idealan poklon za njega i da će kastanjete imati nekog drugog vlasnika.
Iako fotografisanje u muzejima nije dozvoljeno, ljubazni domaćin imao je puno razumijevanje za dvojicu komunista sa prostora bivše Jugoslavije koji su često usput uzvikivali “e viva revolution”. Zbog toga smo mogli da se fotografišemo, ali i kamerama zabilježimo predmete koje smo zatekli u ovom dobro očuvanom muzeju.
Naredna odrednica na našem putu je bilo spomen područje nadomak Granade i mjesto gdje je pjesnik pogubljen od sljedbenika generalisimusa Franciska Franka. Znali smo da je Lorkina smrt obavijena velom tajni i da nikada sa tog događaja nije skinuta cenzura… Nije se znalo ni prije 12 godina, a ne zna se ni danas, ko je tačno ubio najvećeg španskog pjesnika 20.vijeka, niti u koju od jama, u koje su sahranjeni likvidirani protivnici Frankove diktature, je bačen Lorka.
Iako nije bio blistav učenik, Lorka je izrastao u ikonu španske književnosti, tačnije poezije, a njegova djela bila su neka vrsta snoviđenja i ostavljaju utisak kao da ih je pisao neki biblijski prorok koji je predvidio mnogobrojne događaje tokom španskog građanskog rata, a u tim snoviđenjima vidio je i vlastitu smrt.
“Vran konju, uštap i maslina, bisage su pune moje, mada put dobro poznam, nikad neću stići do Kordobe. Kordoba daleka i sama”, kažu stihovi antologijske Lorkine “Pjesme konjanika”.
Veliko spomen podrućje na kojem su pogubljeni Lorka i protivnici generala Franka posjećuju mnogi, ali tog nedjeljnog ranog poslijepodneva nije bilo gotovo nikog. Obišli smo proctor, napravili nekoliko fotografija ispred ulaza u memorijalni centar i prošetali okolinom, Na livadi nedaleko od memorijalnog centra ubrao sam maslačak, koji sam stavio u onu zbirku kao dodatak poklonu koji sam već kupio prijatelju iz novine koja je i samim imenom, “Republika”, na neki način ukazivala na Lorku.
Pjesnikovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni, njegova smrt i danas 84 godine kasnije obavijena je velom tajni, a nas dvojica novinara sa Balkana koračali smo spomen područjem možda i nesvjesno gazeći humku slavnog poete. ..
*Fotografije: Privatna arhiva, Wikipedia
- Tagovi:
- Lorka
- Vaterpolo
- Stanko Radulović
