Fukušima u objektivu Andrije Lekića: Deset godina kasnije
Autor: Radomir Petrić
Foto: Andrija Lekić
Prije deset godina, sjeveroistočni dio Japana pogodio je zemljotres jačine 9.0 Rihtera, najsnažniji ikada zabilježen, praćen ogromnim cunamijem i kasnije posljedično curenjem radioaktivnog materijala iz nuklearne elektrane u Fukušimi. Ta katastrofa 11. marta 2011. prouzrokovala je na desetine hiljada mrtvih i ostavila stotine hiljada ljudi bez svojih domova.
Japan
Baranin Andrija Lekić, fotograf, proveo je te godine tri mjeseca u Japanu, a nekoliko nedjelja je volontirao u razorenim područjima gdje je dokumentovao katastrofu zastrašujućih dimenzija.
-U saradnji sa Francuskim Kulturnim centrom u junu 2011. održao sam samostalnu izložbu u Francusko-Japanskom Institutu u Fukuoki, na ostrvu Kjušu. Nakon toga sam nekoliko nedelja proveo volontirajući u područjima pogođenim cunamijem, u Tohoku prefekturi-.
Lekić sa volonterima
Fukuoka je dvomilionski grad koji je već 20-ak godina na listama najboljih gradova za život na svijetu. Iz ovog komfornog mjesta na jugu, Andrija se otisnuo na sjevero-istok zemlje, počevši volontiranje prvo u Sendaiju, pa zatim u Onagavi i Išinomakiju u kojem je smrtno stradao najveći broj ljudi.
-To je bila prilika da iz prve ruke svjedočim o jednoj od najvećih prirodnih katastrofa u skorijoj ljudskoj istoriji, pomažem ljudima i zabilježim dio tog iskustva. Bilo je veoma izazovno katastrofu tolikih dimenzija staviti u okvir,
Japan
Seizmolozi su registrovali stotine manjih podrhtavanja dnevno. Za vrijeme mog boravka bila su dva jača zemljotresa od 7.1 i 7.3 Rihtera, kao i alarm za cunami.
Plima je bila ogromna i voda je noću prodirala i do 500 metara unutar kopna u području Išinomakija, pa bi se tokom dana povukla.
Najveća nepoznanica je bio stepen radijacije. Radioaktivno meso, čajevi, voće i povrće iz oblasti oko Fukušime, završili su na marketima u Tokiju i drugim gradovima -priča Andrija za portal Feral.bar.
Japan
Andrija Lekić je prije petnaestak godina napustio mediteranski mir svog Bara, i od tada širom svijeta fotoaparatom bilježi susrete sa hiljadama lica i ljudskih priča. Školovao se u Londonu, na Kensington i Čelzi koledzu u želji da strukovno artikuliše mladalačku strast prema filmu i fotografiji koja ga i dalje ne pušta.
Tamo je tri godine radio razne poslove da bi uštedio novac, kupio solidnu opremu i upisao koledž. Tokom svog umjetničkog spoznavanja Londona, Pariza i Japana, drugovao je i sa beskućnicima ispod mostova i sa ikonama pank-roka, kao i sa elitnim pripadnicima visokog društva.
Japan
-Na početku studija dekan nam je rekao da u Londonu samo desetak ljudi živi od fotografije. Prvi posao dobio sam kao student, otišao sam u poznatu antikvarnicu na Čelziju, pitao vlasnicu da uradim portret.
Njoj se dopalo i ponudila mi je 500 funti da uradim katalog. To su prve pare koje sam zaradio od fotografije. Kasnije sam radio mahom na filmskim setovima i muzičkim spotovima. Tu se radilo uglavnom za male dnevnice. Sve su to lijepa iskustva-.
Japan
U međuvremenu, u Londonu je gradio karijeru; asistirao je kod poznatog komercijalnog fotografa Šona Glisona koji je radio kampanje za “Adidas”, “Human Right Watch” i mnoge renomirane brendove; zatim radio projekte sa Mikom Džonsom iz čuvenog Kleša, modne kataloge gdje je upoznao i fotografisao Vivijen Vestvud kao i Helenu Kristensen, fotografisao za Engleski Nacionalni balet, gdje je radio poseban projekat sa primabalerinom Anais Šalendar koja mu je bila model.
Japan
-Nikada nisam živio od fotografije. Aparat je samo medijum za izražavanje, iako sam učestvovao u nekim zanimljivim projektima, ne bavim se odavno komercijalnim radom, ne želim tu vrstu kompromisa. Više me zanimaju autorski radovi-.
Na predlog Matjea Bardioa, bivšeg direktora Francuskog Kulturnog centra u Beogradu, pred kraj 2010. prelazi Lamanš i odlazi u Pariz da bi narednih nekoliko mjeseci pravio priču o pridošlicama u veliki grad za izložbu u Japanu, gdje je tada radio Bardio.
Pariz
U Parizu počinje da fotografiše emigrante iz zemalja Magreba, Srednjeg istoka, Avganistana i razne ljude koji su bili u potrazi za novim domom…
Iste godine, posle Japana odlazi na albanske Prokletije i tako kompletira svoju trilogiju o "Domu".
Uvijek je, kaže, pravio ličnu priču, koja nije bila fotoreportaža.
-Prije nego sto počnem da radim na nekoj priči, najprije razmatram koncept, na nepoznatoj teritoriji koncept se manje-više mijenja.
Albanija
Da li da radim narativnu priču, inventivnu ili ne-inventivnu, sa više ili manje informacija, koje su to informacije i zbog čega me privlači da govorim o tome, i tako dalje. Uvijek je akcenat na ljudsko stanje duha u odnosu na objekte.
U većini priča pokušavam da obuhvatim sadržaj koji se kasnije može razmatrati iz više različitih aspekata i transformisati iz primarnog konteksta u mnoštvo slojeva koje treba da odgonetnemo.
Umjetnost je samo jedan od oblika spoznaje, i ako uspijemo da prenesemo nas unutrašnji dijalog na naš rad, onda to dobija dublji smisao-navodi Lekić.
Japan
Po povratku iz Japana u Evropu , uslijedile su dvije solo izložbe u Italiji, na Bijenalu u Padovi i u Veneciji, zatim i izložbe u Kući Legata u Beogradu i Srpskom Kulturnom centru u Parizu.
Prošle godine njegova fotografija iz Japana nakon cunamija našla se u poglavlju “umjetnička fotografija” udzbenika likovne kulture za sedmi razred osnovne škole u Srbiji. Trenutno završava svoj prvi dugometražni dokumentarni film.
Lekić na albanskoj strani Prokletija
-Putovanja su važna jer nas, između ostalog, podsjećaju koliko različitosti postoji, koliko izbora imamo i koliko malo znamo.
Međutim, dubina nekog doživljaja je mnogo bitnija nego količina akcija, tako da veliki broj putovanja ne znači nužno i bolje razumijevanje stvari. Put od utiska do spoznaje često je dug i zahtjevan-.
- Tagovi:
- Bar
- Andrija Lekić
