Nesvakidašnja logoraška priča Mehmeda Meha Curanovića
Izvor: Glas Mrkojevića
Autor: Radomir Petrić
Prošlo je 17 godina otkako ih je Mehmed napustio, no, u porodici njegovog sina-uglednog mrkovskog privrednika Muharema Curanovića-Cukija, i dalje se svakodnevno sa ljubavlju prisjećaju Mehove dobrote, plemenitosti i bezbroj anegdota koje su ostale iza njega.
Ovih dana, sa 80-godišnjicom aprilskog rata 1941, u kući Curanovića ponovo su aktuelne priče o Mehovim ratnim doživljajima, i tri godine koje je proveo u fašističkom logoru za ratne zarobljenike u njemačkom gradu Dortmundu.
Muharem Curanović je za “Glas Mrkojevića”, uz mnogo već požutjelih crno-bijelih fotografija, prenio dio priča koje je Meho kazivao familiji, koje svjedoče podjednako i o ratnom užasu i mukama u zarobljeništvu, i o trajnim neraskidivim prijatejstvima koje je iskovao i u tako teškim situacijama.
Muharem Curanović sa očevom fotografijom
-Moj pokojni otac Mehmed, rođen desetog januara 1914. godine, imao je takvu nesreću da ga je početak II Svjetskog rata zatekao dok je služio vojsku kraljevine Jugoslavije. Bio je u prvoj četi prvog bataljona u Mladenovcu , u Srbiji, zajedno sa nerazdvojnim prijateljom Tahirom Ćubićem iz Pečurica, kada su Njemci šestog aprila 1941. napali Jugoslaviju.
Zarobili su ih 16. aprila, zajedno sa ostalim vojnicima potrpali u stočne vagone i vozom ih odvezli u Njemačku u logor gdje je brio tri i po godine. Bio je sa njima u Mladenovcu i Halil Bajramović, ali, njega su prebacili u drugi logor, a Tahir Ćubić je sve vrijeme bio sa mojim ocem-priča Muharem.
Logoraški dani u Njemačkoj
Dok pokazuje očevu logorašku tablicu na kojoj se i dalje može jasno pročitati “Stalag GD Dortmund”, Muharem kaže da je Meho imao sreću da zajedno sa Tahirom bude određen da pomaže na farmi jednom njemačkom domaćinstvu, što mu je umnogome olakšalo dane u zatočeništvu.
Fotografija iz logora
-Zarobljenički broj mu je bio 49212, a gazda se zvao Ludvig Hesen, evo, ovo je fotografija njega sa familijom. Kad su radili kod njega, imali su da jedu i piju, živjeli su Meho i Bećir u štali, muzli mlijeko, imali su jaja da jedu… Posao su im bili poljoprivredni radovi i briga oko stoke-priča Muharem.
No, iz ovih, za zarobljeništvo gotovo nestvarnih uslova, Mehmed i Bećir ubrzo su se suočili sa surovom ratnom realnošću. Došli su na ideju da iskoriste povjerenje koje su stekli, i da pobjegnu kući.
-Uhvatili su ih odmah, išli su kraj neke šume, putem je prolazio njemački vojnik na biciklu, i kad ih je vidio, kako mi je otac pričao, napravio je krug nazad, zaustavio ih i odmah zarobio.
Njemačka familija kod koje je boravio Mehmed neko vrijeme
E onda su počele muke.Prvo su u logoru bili pretučeni, pa onda kažnjeni, jedan dan samo voda, drugi dan samo hljeb, jedan dan dobiju ćebe, drugi dan leže na goli beton… Tu je Mehmed došao na 42 kilograma-nastavlja Muharem.
Povratak iz logora
Pod okolnostima koje porodici nikad nije najjasnije opisao, Mehmed je sa Tahirom “vjerovatno početkom 1945. kada je logor oslobođen” uspio da se nekako prebaci do Kosova, a onda preko Albanije i da stigne kući. Ta epizoda njegovog ratnog stradalništva posebno je upečatljiva:
Logoraška tablica Meha Curanovića
-Prvo su stigli u Peć, onda su drugu noć bili u Prizrenu, pa su preko Kuksa i Kalimaša krenuli pješice preko planine onako jadni, nikakvi, gladni. Usred noći čuli su ropot konja, stali su-naišli su na čovjeka na konju, a drugi čovjek je vodio konja.
Kako se ispostavilo, konjanik je bio hodža koji je bio na službi u Krajini-prisjeća se očevih riječi Muharem.
Kako su znali dvije –tri riječi albanskog jezika, i malo više na njemačkom, pitali su hodžu “Ima li bese”.
-Hodža kaže-ima, oni mu onda ispričaju da su pobjegli iz logora i da se vraćaju kući u Mrkojeviće. Potom ih hodža prebacuje od jednog do drugog, do trećeg čovjeka sve do Skadra, sve na riječ!
Došli su u Oblik, tamo nailaze na kuću čovjeka koji se zvao Jusuf: Ima li bujruma?-Ima, ulaze u kuću lijepo sređenu i čistu za ono vrijeme.
Došli su mještani da vide ko su, po albanski svi su sjedali na koljena, pušio se duvan. Meho i Tahir pričaju kroz što su prošli, oni plaču. Dolazi vrijeme da se liježe, njih dvojica traže gdje je štala da spavaju u sijeno, kad se naljuti Jusufova žena, veli im da ostanu u kući.
Potvrda o zarobljavanju
Njih dvojica kažu da su prljavi i vašljivi, a Jusufova žena odgovara da ima sapuna, i iznosi im najljepšu posteljinu.
Sjutradan, dva ratna druga stižu na Sukobin, ulaze u Crnu Goru, nailaze na mještane i pitaju “kako je sad ovamo”, oni im rekoše –“Sve je popaljeno”!.
-Sjećam se, pričao mi je otac, oni pod utiskom tih riječi dolaze na Pečurice, a tamo se čuje muzika nadaleko, svadba, sve kuće na broj! Došao je kući, okupao se i ošišao, a nakon sedam dana je uzeo magare i krenuo za Skadar da se zahvali Jusufu. Ponio mu je pet litara maslinovog ulja, samo to je imao u kući.
Sa njim je bio još jedan čovjek, da prevodi. Dolaze pred kuću, zovu Jusufa, prevodilac pita “Poznaješ li ovog čovjea”, on zagleda Meha onako sređenog u novu robu, odmahuje glavom, kaže-“Ćini mi se poznat, ali ne znam odakle”. “Eeeeee, pa bio ti je u kuću prije sedam dana”!-
Ali, nije bilo mnogo poslije toga, granica između Jugoslavije i Albanije je zatvorena, i više se nisu vidjeli.
Muharem nastavlja da je Meho sve vrijeme imao želju da se revanšira Jusufu za dobročinstvo u ratu koje mu nije mogao nikako zaboraviti. Prilika se ukazala početkom ovog vijeka, kad su granice konačno otvorene.
U to vrijeme, hodža u Mrkojevićima bio je Elez Cucović koji je znao za Mehovu želju, rekao da zna tog čovjeka i da će ga dovesti u kuću Curanovića.
-Dolaze oni, sa Jusufom još jedan čovjek, prevodilac kaže da je profesor. Ali, nije to taj Jusuf! Priča mu se ne poklapa sa Mehmedovom. No, kad su došli- da su dobrodošli. Ispada da je to Jusuf Rašketa, porijeklom iz Dobre vode, što ima restoran u mjestu Široka kod Skadra.
Nismo dočekali starog prijatelja, ali smo tada dobili novog! Na rastanku, Meho gostima daje po sto dolara u znak pažnje, oni ostaju bez riječi, kao ukopani. Pitaju ga “Znaš li ti da je ovo nama godišnja plata?”-
Fotografija iz vojske nove Jugoslavije
Mehmedovo druženje sa uniformom nije se završilo po povratku u Mrkojeviće iz logora, opet je pošao u vojsku, ovog puta nove Jugoslavije, služio je na Trnovu.
Jula 1945. primljen je u Savez komunista Jugoslavije, i toj partiji ostaje vjeran do zadnjeg dana. Nakon povratka iz vojske, uz zasnivanje porodice, nesebično brine i o drugima, priskače u pomoć svima, “bio je u svakoj akciji, bila struja bilo put, svugdje je bio prvi”.
Članska knjižica Saveza komunista Jugoslavije
Sa rođenim bratom, koji je takođe bio u zarobljeništvu u ratu, 1968. otvara brijačnicu na tadašnjem Pristanu. U njoj je prve dvije godine radio i Muharem, koji se potom orijentiše ka profesiji auto-prevoznika, prvo kao šofer u društvenoj firmi, a od sredine kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka i kao privatnik, nakon čega se sa uspjehom preorijentisao i u biznis sa građevinskim materijalom.
Mehmed Curanović (prvi sa lijeve strane) ispred svoje brijačke radnje na Pristanu
Ratni drugovi za sva vremena
Mehmedov karakter stvarao je trajna prijateljstva. Kada je 1945. služio vojsku na Trnovu, komandir mu je bio Milisav Jovanović.
-Dođe ti taj čovjek u našu kuću posiije nekih 40 godina, da se vidi sa svojim bivšim vojnikom! Kazivali su uspomene poslije toliko godina-priča “po mrkovski” Muharem.
Drugi ratni drug banuo mu je na vrata 1992.
-Otac i ja smo bili na rabotu u Baru, majka sama kući, kad dolazi čovjek, vidi se odmah gospodin, naziva dobar dan, ulazi u kuću i sa vrata pita “Đe je ona stara skitara?”!
Bio je to Aleksandar Aco Božović, ambasador SFRJ u nekolike afričke zemlje, bili su zajedno Meho i on u zarobljeništvu, i došao je da ga vidi poslije toliko godina, i to u ona najgora ratna vremena!
Otac mu je poklonio 218 kvadrata placa gore u Brinje, međutim, Acov sin koji je sada u Kanadi, a sa kojim smo stalno u kontaktu, zove me prošle godine i kaže mi, Cuki, kako me zovu prijatelji, ja bih to da ti vratim,jer ja tu neću ništa da gradim. Nisam prihvatio, to je dar mog pokojnog oca njegovom pokojnom ocu-.
Pravi prijatelji se pokazuju kad je teško, a to je od oca ostalo sinu i u kući Curanovića. Muharem uvijek rado priča dvije epizode iz aprilskog zemljotresa 1979, kada je već bio prevoznik.
-Bio sam vozač, ali sa mnogo prijatelja na svim stranama. Jedan od njih je i advokat Borivoje Miljković iz čuvene beogradske advokatske porodice. Treći dan zemljotresa dolazi mi dopis od njega, “Cuki, javi se ako si živ, idi u moju kuću sve dok ne napraviš nešto svoje”.
Došao i je Vaso Perović, pukovnik, kazao nam je-“ kravu uselite u kuhinju, a vi budite na spratu”. To su riječi koje se ne zaboravljaju.
Mi smo vaspitani u takvom duhu i toleranciji, i ja sa moje i žena sa svoje strane imamo u familiji i katolike i muslimane i pravoslavce, neki naši su ženjeni u Švajcarsku, neki u Srbiju, i kad nam se djeca okupe ljeti ovdje ispod terase, pa ko to može da razdvoji-priča sagovornik Glasa Mrkojevića.
Tri braka đeda Osmana
-Moj pokojni otac Mehmed rođen je u jako siromašnoj, ali časnoj porodici. Njegovo otac, a moj đed Osman, htio je da se ženi u čuvenoj kući Barjamovića u Kunje, bili su u to vrijeme gazde, imali su ulje, brašno, stoku… Kad je moj đed pošao kod njih da traži babu, rekli su mu “Radi tebe bi je dali, ali si velika sirotinja”.
Osman pođe i oženi drugu ženu, sa njom dobije dvije ćerke, ali, ubrzo žena mu umre. Oženi se opet, opet dobije dvije ćerke, i opet mu umre supruga. Ostane tako sam sa četvoro djece.
Kako se baba još nije udala, on pođe kod nje, i kad nije htjela njega kao momka, došla mu je onda u kuću sa četvoro ženske djece. Sa Osmanom je dobila dva sina i ćerku –jeddno od njih je bio Mehmed, i tako se formirala naša familija-.
