news-details
Lice

Vlado Iličković, slikar duše masline

Izvor: Maslinada

Autor: Radomir Petrić

Foto: Danilo Dado Pavlović

-Što je meni maslina? Pojam o kojem treba satima pričati, nema čovjeka koji bi mogao jednostavno da je opiše. Otkad postoji pismenosti, ljudi od crteža do tekstova, pa do svih ostalih mogućnosti izrade i iskaza emocija govore o maslini-.

Ovako za prvi broj magazina Maslinada govori slikar i maslinar Vladimir Vlado Iličković (66), potomak jedne od starih barskih porodica. Vlado je od prvih dana kojih se sjeća okružen maslinom, pa mu je sasvim normalno da mu je baš ona nepresušna inspiracija “i vjekovni poriv od kojeg ne mogu da se odvojim”.

-Baš tako sam se upoznao sa maslinama. Rođen sam među njima, izgleda da ću među njima i završiti. Cijela moja vječnost je na kraju krajeva i lokalna, tu provodim cijeli život otkako sam se rodio, nadam se da ću do kraja biti u ovim prelijepim maslinjacima-priča Vlado na svom imanju među maslinama, u Čelugi.

U njegovom društvu, pa i za vrijeme ovog razgovora-Zoran i Dino, uvijek su Barani, oni stari. Šta zapravo maslina znači Baranima?  

 -Kako kome! Nekima je krajputaš, to je još 1984. napisao Labud Jovanović, a ima mogućnosti da utiče i na nas umjetnike. Za mene lično, maslina ima dušu, ona je živa.

Ona je Božija skulptura. već je od nje Bog stvorio skulpturu. samo je meni kao umjetniku dato da neke svoje emocije ili osjećanja prilagodim platnu, a što je opet poslato od Boga i što on daje da je dopunjujem.

On je tako stilizovao, ali, dao je i nama ljudima da možemo da kroz njega ostvarimo neke umjetničke porive-ovako Vlado posredno objašnjava zašto ga poštovaoci nazivaju slikarom duše masline.

Na pitanje kada se uhvatio u koštac sa maslinom, kada ju je prihvatio kao primarni motiv umjetničkog rada, Iličković se u odgovoru vraća u najranije djetinjstvo.

-U školi sam “ lutao”, bilo je mnogo tema koje su me interesovale. Imao sam dobrog nastavnika likovnog vaspitanja u osnovnoj školi, Nikolu Đukanovića, s njim sam se vazda borio, sve je mislio da sam precrtavao iz nekih knjiga.

Nije me to ljutilo, jer sam svaki sljedeći put želio da bude još bolje, da bih dokazao da nije to to što on priča.

Imao sam nesreću da se 1968. u Herceg Novom zatvara najjača umjetnička škola Jugoslavije, mogla se mjeriti sa Akademijom, iz nje su izašli naši najjači umjetnici, od Dada i Toškovića do Gvozda i Šoškića.

Nisam znao ni gdje ću, nakon osnovne škole te 1970, nije mi se išlo u Gimnaziju, završio sam tamo-ovamo na kraju u Podgorici u Ugostiteljsko-trgovačkoj školi. Ulazak u slikanje masline definitivno je bio negdje poslije 1976, tada počinju ozbiljniji radovi.

Bio sam već zreo, završio vojsku, vratio se u Bar, zaposlio se, i kad nađeš posao nema nesigurnosti. Znao sam da od slikarstva čovjek nikad ne može da živi, ja sam želio da radim, a sa ovim-slikanjem- krenuo sam iz čiste ljubavi-.

Korak po korak, sliku po sliku, i Vlado je već 1977/78 počeo da učestvuje na kolektivnim izložbama sa Brankom Vukićem... Lagano je u stvaralačkom činu počeo i da osjeća dušu masline:

-Prekoputa, u maslinjaku mojih rođaka Iličkoviča, mojih rođaka, jedna je ogromna stara maslina koja ima tako veliku snagu, takav jedan pokret, to se vidi kao da je but od bika, ogroman! Tu sam vidio da je ona jedna ogromna skulptura u oblku masline.

Iscrtao sam je i onda sam iz grubog crteža tušem prešao u hiper-realizam da to radim, stilski tačkicom “ispod nule”. Naoštrio sam pernicu koja je bila “pola vrha igle”, sam sam se sebi čudio, ali, to je sve urađeno da bih dobio valer, crno-bijelo, od nule do deset.

E, taj valer treba da stvori taj vazduh koji struji kroz nju, one rupe, jednostavno-taj njen život i dušu njenu kroz vjekove-dodaje naš sagovornik. 

Iza Vlada je mnogo (ne samo) likovnog rada, veliki broj kolektivnih i samstalnh izložbi, no, nepoznanica je i dalje koliko je zapravo slika i crteža masline napravio?

-Aaaa, nisam brojao, to je moja velika životna greška, trebao sam sve da ih arhiviram-vajka se Iličković.

Jednostavno, život mu nije dozvoljavao da se pored svih ostalih stvari kojima se bavio posveti ovom vidu dokumentovanja. Kako kaže, “ni (m)učeni umjetnici koji imaju akademije ne mogu da dođu do prostora”.

-Atelje je ono što čovjek treba da ima, da bi mogao da stvara i da ima svoju arhivu, da se zna gdje, kad, što, i kome je prodao. Ja sam imao sreću što je možda i 85 posto mojih radova kod mene lično-dodaje.

Bez trena razmišljanja otklanja i dilemu da li ga kao umjetnika kod masline više intrigira njena prošlost, oličena u stablu, ili njena sadašnjost i budućnost-zelenilo njenih plodova i lišća:

 -Ja sam u svakom slučaju u sadašnjem vremenu, u njenoj utrobi. Ovo su već 43 godine otkako izlažem, rađene su forme spolja, a ja sam joj ušao unutra, u utrobu, od samostalne izložbe 2014. godine pa do dan-danas, zaključno sa postavkom u “Crvenoj komuni” u Petrovcu.

U onom njenom mrtvom tijelu koje ona drži, koje ne odbacuje po 200-300 godina od sebe, u toj njenoj utrobi- tu su njene tajne, tu su njene pukotine, zime, pucanja, štete od životinja, sve je tu zabilježeno.

Isto kao čovjekova duša: kad bi otvorio čovjeka, mislim da bi bio sličan maslini koliko tu pukotina ima u jednom životu-.