news-details
Škrinja

Fabian: Kotorski markat je žila kucavica grada Kotora

Izvor, foto: Radio Kotor

Kotorani Ilija Mlinarević, kustos u Pomorskom muzeju Crne Gore Kotor i Dolores Fabian, turistička vodičkinja  podnijeli su Inicijativu za uspostavljanje zaštite kulturnog dobra – kotorska pijaca “markat”. Tim povodom gošća programa Radio Kotora bila je Fabian sa kojom smo razgovarali o kotorskoj tržnici.

Ilija nam je govorio o istorijsko-pravnom aspektu podnošenja inicijative. Vas želim da pitam o značaju markata za Kotorane i turiste. Poznato je da turisti zastanu pred kotorkom pijacom i da ih privuče i arhitektonski izgled i sadržaj markata.

- Kada dođemo u neku stranu zemlju onaj prvi susret je jako važan. Kotor je već dugo prepoznat kao jedna od najvažnijih, ali i najljepših luka u koju pristaju turistički brodovi. More i brda, krovovi, kampanjuli – to je ono prvo što vide.

A nakon silaska sa broda slijedi upoznavanje, ono pravo. Dakle, susret sa ljudima. Upoznati zemlju najlakše je onda kada upoznate njene stanovnike, njihove navike, običaje a dolaskom u Kotor jedan od prvih jeste onaj sa tradicijom.

Iz koliko god dobro razvijenih zemalja punih mega, hiper, maksi marketa došli, turisti žele vidjeti ono o čemu u filmovima snimljenim u nekoj mediteranskoj zemlji ima, a to je pijaca, to je tržnica.

Žele, dakle, u direktnom kontaktu saznati kako se hranimo, kako spremamo jela, interesuje ih što uspjeva u našim baštinama. A s obzirom na moje dugogodišnje iskustvo turističkog vodiča svjedok sam da je đir po kotorskom markatu važniji i zabavniji nego bilo koja priča o ratovima, arhitekturi, knjigama.

Uz priču o Boki kotorskoj i selima koja gravitiraju zalivom, turisti postaju sve zainteresovaniji za našu tradiciju, al opet sve kroz ponudu koju zateknu na bankovima pod markat.

Probat sir, maslinu, kajmak, zakačit par trešnjica za uvo, kucnut u dinju, pomirisat pamidoru koja, budimo iskreni kod njih više i ne miriše – sve je to jedinstven događaj koji oni pamte. I vjerujte u mailovima koje kasnije dobijamo akcenat je uvijek na taj đir markatom.

Uvijek se govorilo da se na kotorskoj osjeća taj duh bokeški. Kako biste nam Vi to opisali?

-Za sve nas Kotor je centar svijeta, najljepši i najvoljeniji. Kao najurbaniji i najrazvijeniji centar je Boke kotorske pa onda i naša tržnica mora biti takva. Od onih prvih jutarnjih sati dok još lampioni obasjavaju grad, kotorski markat počinje svoju subotnju štoriju.

Iz svih krajeva Boke kotorske, iz zaleđa, ali i udaljenijih krajeva dolaze nam prodavci koji nude svoje proizvode. Kotorski markat postaje Boka kotorska u malom, ali za bankovima. Nekad u svojim autentičnim nošnjama znali smo prepoznat i Konavljane, Njeguše, Crmničane, Barane, Ulcinjane i mnoge druge koji su imali svoje stalne mušterije, prije svega, zbog kvaliteta svojih proizvoda.

A oni bliži gradu Grbljani, Muljani, Škaljari, Kavčani i drugi bili su kao doma. Ljudi su se poznavali, raspitivali za članove familije, pričalo se o vremenu, stađunima, feštama, a znalo se nerijetko i zakantat, a bogami i po koji škerac učinjet.

Situacija se poslije sto i kusur godina nije puno promijenila. I dalje su tu prodavci i njihovi proizvodi. Nažalost, ne srećemo ih u nošnjama ali kvando i kvando vidimo po koji faculet, jaketun, djelić nošnje kojeg ponosno nose.

Dakle, markat postaje kao neki mali vodič kroz Boku, ali i Crnu Goru, nekada i Dalmaciju jer je bilo, kažem, Konavljana i Korčulana koji su opet prodavali svoje neke proizvode.

Kad krenemo od mora preko kašeta punih ribe slušamo o postama, mrežama, pontama, mali košići puni rukole, žućenice, šparoga i već znamo da je sve to bogatstvo i neke naše male baštine oivičene sad već rijetkim suhomeđama, a pitari s bosiokom, pamidorom, mladi luk, balancane - već znate po tome što ste vidjeli što ćete za objed, a bome i ona s druge bande od banka će vam reći kako oni učine dobru salsu, dobru supu.

Naš markat i jeste Boka ili svijet u malom, jer naša Boka je cijeli svijet.

Koliko zapravo ima autentičnih stvari – namirnica na kotorskoj pijaci? Od davnina se prodaju prepoznatljivi mediteranski proizvodi. Da li je i danas tako?

-Nadajmo se da neće tako brzo zaživjeti svi oni zakoni o kojima slušamo, npr. da se neće smjet proizvodit više vrsta voća ili verdure već da će se smjeti uzgajati samo ono od kojeg mi sada bježimo.

Znate ono kad je svaka jabuka ista, sjajna, kad je svaka paprika kao bokalić ili svako pero od blitve kao lancun, a trešnja bez crvića. Nadamo se da to nikad neće zaživjeti. Sretni smo jer još uvijek kotorski markat diše i miriše Mediteranom, onim koji zna kad je stađun od pamidore, a kad od luka pora ili kostanja.

U zadnje ima bankova gdje možete uzet naranče iz Izraela, masline iz Grčke itd. Ali sva sreća pa ipak imamo više onih lijepih i sočnih dinja i pipuna iz Ulcinja, barskoga sira i maslina, grbaljskih pamidora i prasaka, tu je njeguški pršut, luštički sir.

Tu su svi oni mirisi koji nas prate cio dan kao najskuplji francuski parfem, a tu su i oni bokunići koje dobijete da probate pa onda od jednog banka fudrate se kao da ste učinjeli najbolju marendu.

Šta na kotorskoj pijaci ima drugačije u odnosu na ostale? Koja je njena posebnost?

-Prije svega, kotorski markat se nalazi uz same kotorske zidine koje su već svjetsko bogatstvo, s obzirom da se nalaze na UNESCO-voj listi. Arhitektonski gledano nije se puno promijenilo od samog nastannka, znači više od 100 godina.

Tu je i jedan venecijanski lav koji je važan svjedok kotorske istorije, ali i pločnik je tu u onom natkrivenom dijelu našeg markata. Sam prostor markata je podijeljen. Zna se gdje je peškarija, gdje ćete nać dobar sir, gdje dobru verduru, koja voćkica, pitarić cvijeća ili kakvim začinskim biljem – mame nas jednostavno mirisima i bojama.

Posebnost markata je u tome što Kotorani još uvijek insistiraju na starim nazivima, tj koriste lokalne izraze, odnosno kotorski dijalekat ili jezik. Eto balancane, pamidore, mendule, sipe, gabuni, petrusin. A posebnost našeg markata je i u tome što se pretvara u scenu za naše gastro fešte.

Kotorski market bio je inspiracija i mnogim umjetnicima. Snimane su pjesme, spotovi, čak i filmovi.

-Tako je, upravo iz razloga što je kotorski markat žila kucavica našeg grada. S koje god bande naentrali, to je kultno mjesto koje se mora vidjeti, koje se mora pasat, makar jednom učinjet jedan đir i onda kada se ništa neće kupit nego čisto onako iz kurioštine. On je tu više od sto godina i samim tim nekoliko generacija Kotorana stekli su užancu poć pod markat.

Nekad se markat aktivirao tri puta sedmično, sada je to jednom u sedmici, ta jedinstvena i famozna subota kad je dan od špenze, dan od provište, dan od šesne monture i dobre ćakule. Nas jeste preplavio taj val tržnih centara koji nude sve po izuzetno niskim cijenama, ali za koliko god važila da je najskuplja u Crnoj Gori, kotorska pijaca je kultno mjesto koje sugrađanima znači mnogo više od jednog običnog prodajnog mjesta.

Kao takav on je jednostavno postao inspiracija umjetnicima. Koju god kotorskoj fešti da prisustvujete čućete pjesme koje veličaju ovo kultno mjesto, ljubavi rođene pod markat, bogata ponuda ili jednostavno fijamante montura za poć u špenzu.

To su šaljive pjesme, reklo bi se, na prvo slušanje, ali nije baš tako. U tim pjesmama opisan je dan, opisan je život koji se jednom sedmično pretvara u ritual vrijedan svega. Naši kotorski izrazi, kotorski mot, đir u samo par stihova zabilježen je zauvjek.

A kao što si rekla, svjedoci smo da se sve češće koristi kotorski markat za reklame, muzičke spotove, filmove, ali i promo spotove u cilju što bolje turističke ponude što nas opet vraća na početak našeg razgovora i svjedoči o tome da je kotorski markat tako dobar abrum za turiste.

Kotor je grad u kojem se život odvijao drugačije nego danas. Autentični bokeški dijalekat, sve manje se koristi, iako još uvijek nije isčezao.

-Pa da, život u gradu se mijenja, kao i svugdje u svijetu, tako i kod nas. Do prije godinu dana možemo reći da smo dijelili naše kotorsko vrijeme na prije i poslije potresa. Sad već možemo govoriti prije i poslije korone.

Prije koju deceniju u gradu je bilo više stanovnika. Znamo da je život u gradu nekada bio moguć do te mjere da vam ništa nije bilo potrebno van grada, nije vam bilo potrebno izaći iz grada jer ste u gradu imali sve, imali ste butige, ambulante, poštu, apoteku.

Postoji tačan popis svega. Ali, nažalost, mijenja se sve, pa se i grad mijenja. Sve je manje mularije po pjacama, sve manje tiramola, sve manje mirisa koji iz nečije kužine pozivaju na objed.

To je ono što, u stvari, jedan turista želi vidjeti i doživjeti. Želi vidjeti i doživjeti grad koji živi. Ali ne samo turisti. To, budimo realni, i mi isti Kotorani želimo. A kotorski markat na svom starom mjestu u blizini glavnih gradskih vrata govori da grad još uvijek živi, govori da ima još uvijek neko ko će u ultime, jer mu je zafalilo nešto, potrčat pod markat.

Zato on mora ostat na tom istom mjestu jer je svjedok života u gradu i mora biti zaštićen kao takav, jedinstven i voljen. Veliki je priliv ljudi koji dolaze iz drugih krajeva živjeti ovdje kod nas.

Donose sa sobom svoje običaje, svoje navike i svoj jezik i nenamjerno ili namjerno jednostavno ga nameću lokalnom, domicijalnom stanovništvu. Nije problem u njima, problem je u lokalnom stanovništvu koji se ne suprotstave svemu tome, odnosno, koji trpe ponekad čak i ismijavanja, čemu sam i ja sama bila svjedok i nemaju hrabrosti ispraviti, nemaju hrabrosti suprotstaviti se tako nečemu.

U posljednje vrijeme na društvenim mrežama, ali i u školama, što je pohvalno, postoje inicijative da se uzdigne malo naš govor i drago mi je da je tako i drago će mi biti da čujem te iste koji su odnekud došli u Kotor kako se preko kotorskog markata pozdravljaju sa “Ke nova” i “Adio”.

I evo sad fijamante novitad, potrudićemo se da sljedeća inicijativa bude upravo ta da se kotorski, bokeški dijalekat zaštiti kao nematerijalno kulturno dobro.

I na kraju da sumiramo, koji je značaj Inicijative za uspostavljanje zaštite kulturnog dobra – kotorska pijaca “markat”?

-Treba zaštititi, treba tu inicijativu podržati jer, kao što sam rekla, markat jeste žila kucavica našeg grada. To je mjesto susreta, to je mjesto dobre špenze, prave ćakule, to je kultno mjesto Kotorana za koje mnogi žive.

Mnogi svi onih šest dana u sedmici provode spremajući se za famoznu subotu i nedeljom prepričavajući sve ono što se desilo na toj istoj pijaci “pod market”, kako bi Kotorani rekli.

Inicijativa jeste vrijedna pažnje zato što samo mjesto gdje se nalazi kotorska tržnica, nadomak glavnih gradskih vrata, tamo gdje svako mora proći, jeste nešto što se mora zaštititi i što pokazuje da je zapravo Kotor grad i kao takav treba da ostane grad za ljude koji žive , koji kupuju, koji spremaju, ne samo za one koji dočekuju turiste, mada naravno i to je vrijedno pažnje.