news-details
Lice

Prečicom do priče sa Ilijom Markovim Vukotićem

Izvor, foto: Pobjeda

Autor: Igor Perić

Postoji dvorište u kojem se još toči murvovača iz sredine prošlog vijeka, uz domaći sir mezi „bedrica“, u baštini sije „kolomboć“, a od zaborava čuvaju „kandiljari“. Još kad imate pravog vodiča kroz sve te termine i priče, onda ste na dobrom putu da upoznate autentično i po mnogo čemu posebno mjesto u barskoj opštini

Gotovo da nema kaubojskog filma u kojem makar jednom u prvi plan ne zaigra rep zvečarke. Te vrste gmizavca nema u našim brdima, ali tabla na ulazu u jedno dvorište u Zupcima, kod Bara, kazuje da smo u avliji gdje su svojevremeno padale filmske klape, prštale „vinčesterke“ i „koltovi“ a iz konoba dopirao magično-delirični ton Morikonijeve harmonike...

Upozorenje da ste na posjedu Elija Lupinija, i da vas sa druge strane žice može pečit poskok, na originalan način govori o čovjeku koji sa još nekoliko zanesenjaka stoji iza amaterskog domaćeg vesterna – „Za šaku priganica“.

Ima više od 20 godina otkad je Ilija Markov Vukotić osmislio ovaj domaći omaž Serđu Leoneu. U realizaciji ideje desna ruka mu je bio Dejan Senić, a film je završen 2004. godine. Igrajući se parodijom, zubački vestern dotiče domaće naravi, oživljava arhivske snimke stare pruge od Vira do Bara, ali i šalje poruke za razmišljanje. Poput odjavne špice filma posvećene ovdašnjim „etnogenezofobičnim ljudima“.

- Pa, zar nije tako? Puna su nam usta svima priče o porijeklu, etnogenezi, prebrojavanju krvnih zrnaca... Padamo u istorijske klišee, lako skliznemo u nacione, ili postajemo inventar nečijih fioka. A sve bitno što gradi identitet zaboravljamo – kaže za Pobjedu domaćin Ilija Markov.

Posvećenici

Već na ulazu smo ukapirali da je i ono Elio Lupini dio paralele sa filmskom pričom, odnosno prevod imena Ilija Vukotić na jezik špageti vesterna.

- Kad smo kod tog žanra, taj je termin davao neku vrstu strip tona, pa je nerijetko doživljavan kao iskvarena verzija tradicionalnog vesterna. Kako protiču godine i decenije, Leoneov opus dobija na težini, a koji god njegov film da pogledate, prožet vanvremenskom muzikom, kapirate dubinu njegove umjetnosti i vizije – priča Ilija.

Na pitanje kako se rodila ideja da ovim zubačkim kršem kroz filmsko ostvarenje protutnje parne lokomotive, galopiraju mule i mustanzi, Ilija veli da je to bila spontana priča, a moguće i stvar zubačkog identiteta i specifičnosti.

- Da ne bude zabune, nijesmo imali velikih pretenzija, ali smo priči dali domaći ton i miris priganica. Ekipu su činili naturščici, rekvizite smo, od oružja, preko šešira do zastava – nabavljali u sopstvenoj režiji. Što je ko prikupio, ili mu ostalo robe od đedova koji su zarađivali dolar preko okeana, ili su, poput mene, donijeli ponešto koncem prošlog vijeka.

 Dosta od članova te naše glumačke postavke, nažalost, nije danas među živima. Bilo je to ostvarenje nastalo iz ljubavi prema kinematografiji. Birali smo karaktere, likove, oživjeli stare objekte na pruzi. Ovjekovječili brojne lokacije zubačkoga kraja, od Žutog brijega do vijadukta – priča sagovornik.

Zaštitno lice

Ilija Markov, što nikad nije bilo strano Zupcima, prošao je svijet. Živio je i radio u Evropi i Americi, a onda se vratio u rodni kraj kojem je posvećen na poseban način.

Rodio se u Zagrebu, gdje mu je službovao otac u ondašnjoj Jugoslaviji. Sa devet godina Ilija je pošao u Ameriku sa porodicom. Školovao se, studirao za profesora fizičke kulture, uporedo stigao do zvanja majstora tekvandoa, a njegovo lice sedamdesetih godina je izlazilo na naslovnicama brojnih časopisa.

- Bio je to period mog manekenskog staža. Oprobao sam se i u tim vodama, dobijao brojne ponude tadašnjih jakih brendova i nekoliko godina gradio tu karijeru. Doduše, amaterski, jer to nije bilo vrijeme manekenskog zamaha kakav je krenuo koju deceniju kasnije – priča Ilija.

Kao maneken radio u Americi

Poznato je da je u bivšoj Jugoslaviji radio i reklamu za Šveps, Kluz... Pojava i stas sportiste i čovjeka prefinjene, tipične evropske pojave, otvarala mu je tada vrata s obje strane Atlantika.

- Ali su me sebi vukli Bar i Zupci – kaže Ilija.

Danas je urednik zanimljivog časopisa, katkadnika, uglavnom „dvolisnika“ prepoznatljivog naziva „Zupci times“ koji - uz pdf izdanje dostupno na istoimenoj Fejsbuk stranici - makar jednom mjesečno, donosi priče o znamenitim ljudima tog kraja, neobičnim sudbinama pečalbara, vinjetama iz prošlosti, zaboravljenim običajima.

Časopis ujedno nudi štivo pouzdane hronologije događaja u Zupcima kao i vrijedne zabilješke etnografskog sadržaja.

Ilija Markov i glavni saradnik Boris Ivin, uz podršku prijatelja, čuvaju od zaborava autentične riječi, humor, toponime, ili iznose na svijetlo dana bogatstvo starih skrinja, knjiga i sjećanja...

 Sa njima ćete lako doznati više o istoriji ovog kraja koji pamti vrijeme srednjevjekovne Duklje i Zete, potom Turaka, a kasnije i širenje crnogorske države.

Razgovor pored ognjišta

Priča o Zupcima teče u autentičnom ambijentu, Ilijinoj staroj kući, ognjištu predaka.

To je svojevrsni muzej; svaka greda krije neki prašnjavi antikvitet, ružinavi sić i teću, ili posivjeli „kandiljar“ koji je služio kao lampa za osvjetljenje.

Razgovor klizi uz „murvovaču“ staru 60 godina, koja je nekim čudom pretekla u dimidžani zaboravljenoj, nakon đedove smrti, u jednom uglu konobe.

Dok je Ilija pokazivao stare stvari i listao albume sa fotografijama, čaše smo stavili na sto da se ta drevna kaplja „otvori“. Stigli smo da napravimo krug po dvorištu, obišli zasad salate, mandarina i mjesto gdje je lani bilo i „kolomboća“ (kukuruza).

Usput pretresli stari alat, pregledali „singerice“ koje su reparirane i u radnoj kondiciji. Na povratku u dnevnu sobu, miris stare rakije miješao se sa drvetom koje je dogorijevalo. Ta je fuzija bojila vazduh i davala mu ton barika.

Na niskom astalu, uz ognjište, bijeli se šestanski sir, do njega rumeni se narezana „bedrica“, što je lokalni naziv za pršutu, a na vatru s vremena na vrijeme domaćin dodaje suve mandarine – aroma terapija na zubački način.

- U ovoj sam kući živio nakon povratka iz Čikaga. Sa naslovnih strana časopisa, ispada tako, vratio sam se da spavam na vuneni madrac uz ognjište. Tako je bilo sve vrijeme dok sam gradio kuću u Šušanju. A ovdje mi je bila odlična baza za planinarenje, staza na dva koraka – priča sagovornik.