.jpg)
Osvajanje turnira u Podgradu kao pehar Mundijala
Izvor, foto: Barinfo
Autor: Željko Milović
Zoran Ćalović, Starobaranin “sa Veljih vrata”, svojevremeno najstariji aktivni golman na prostoru bivše Jugoslavije, danas ugostitelj, gostovao je jedanaestom izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara.
Rekonstruisao je, pored ostalog, svakodnevni život i način ponašanja u Starom Baru sedamdesetih, kada je petkom za pazarni dan na parking autobuske stanice dolazilo i po 20 autobusa gostiju.
Govorio je o selidbi pjace i bravljeg pazara “odozgo nadolje”, šetanju ruskih turista kako bi se dobile značke, kafanama kao centru druženja, legendarnim piljarama i česmama, potoku na mjestu današnje zaobilaznice u kome je bio crveni fini pijesak, staroj zgradi Gimnazije, starobarskom bioskopu u koga su puštali omladinu da uđe besplatno 15 minuta nakon početka projekcije, o pekari Čolakua gdje su se “na drva pekli simiti, hleb i kukuruzni hleb, pa je mirisalo do ‘Tri bora'”, o slastičari Redžepa Karađuzovića, njihovim “crvenim jabukama” i kolačima koje su zvali “štefanija” i “poljubac”, “pa kupiš jedan kolač i podijeliš sa svima u društvu”.
-Kupali smo se ljeti na nekoliko mjesta: na Virosovicu, Mali kazan, Velji kazan, Pod pregradom, Ispod mosta… Sa šipka na Virosovicu je najbolje skakao Kosto Dabanović, divio sam mu se, a iz našeg društva najbolji za to je bio Toro Čobić.
Da se zna, kad se ide na rijeku, omladina je čekala da se stariji okupaju, pa da uđe u vodu, postojalo je poštovanje. To je bio stalni kodeks ponašanja Starog Bara u svim situacijama, da se zna red-sjećao se Ćalović.
Ćalović je opisao i kako su prvi automobili došli do Veljih vrata.
-Bila je 1972. kad su do Gornje pjace došli automobili. Tri su čovjeka napravila ulicu do Veljih vrata – Braim, Memo i Mujo Kalamperović. Spojili su skaline, između stavili pomalo betona, a sa desne strane, đe mi sad držimo terase, ostavili su sve u izvornom obliku, da ljudi vide kakve su bile skaline.
Jedne prilike je i ‘starobarska pruga’ došla do vrata, autobus. To je za nas bilo neshvatljivo, kao u filmovima da gledaš-govorio je Zoran Ćalović.
Poseban segment razgovor bio je, očekivano, vezan za fudbalske početke golmana koji je posljednju utakmicu na velikom terenu odigrao u Zeleniki, sa 58 godina!!!
A nekoliko mjeseci prije toga bio u dva navrata igrač utakmice, jer “neko kad nešto voli, to i radi, ja sam kao najstariji bio najredovniji na treninzima, meni je pasti za loptom kao potrčati za ženom”.
-Imali smo od 11 do 14 godina, kako ko, mi iz ovog kraja Starog Bara, oko ulice. Pored mene, tu su bili i Drago Ljuljić, Ikota Kovač, Dano, Ćamo, Šuka Savović, Đedo Begzić, Mirsad i Nalje Feka, Sabro Krčiković, Duljo Demirović…
Dvanaestoga februara 1972, iduće godine je 50 godina, sjeli smo ispred džamije i dali ime timu ‘Puleni’. Igrali smo se svuda, đe god se moglo, a najviše na Krndijelj i na Dolac, ispod Buala.
Dva korjena maslina su bili golovi. Kontra ekipa, iz gornjeg dijela prema Turčinima, zvala se ‘Noćne zvijezde’. Bilo je to veliko rivalstvo. Igrali smo u po čokoladice ‘Sport’ sa sličicama fudbalera, i to po čitavi dan.
Ljeti od ujutro do noći, samo bi došli da jedemo. Pili smo vode iz rijeke, jeli kupine, divlje šipkove…-kaže Ćalović.
Centralni događaj mlade ekipe “Puleni” bila su dva turnira. Jedan ispred Gimnazije, za mlađe, koji su osvojili i “dobili pare da pojedemo sendvič”, da bi potom tražili da uđu u društvo starijih i igraju drugi, kod škole “Srbija”.
-Nisu nam dozvolili. Bili smo mnogo mlađi za ono doba, mi 13-14, oni i do 20. Srećom, neki od starijih Starobarana – Alil Demirović, Šero Begzić, Nasko Toskić – tražili su da nas puste. I na iznenađenje svih, a na oduševljenje publike, mi smo pobijedili na turniru.
U finalu smo dobili strašno jaki Podgrad, svi su navijali za nas. U četvrtfinalu smo savladali Topolicu, a ekipu ‘Pijanice’ u polufinalu. Bilo je kao da smo osvojili Mundijal-govorio je Ćalović.
Zoran Ćalović je otkrio i jedan malo poznati kuriozitet, kad je barski sport u pitanju.
-Podgrađani su bili nevjerovatni fudbaleri, ali isto tako odlični košarkaši. Igrao se uglavnom basket kod škole ‘Srbija’. Ja sam bio jedini iz gornjeg dijela Starog Bara, koga su puštali da igra redovno s njima, ali daleko od toga da sam mogao biti u prvih pet.
U toj su čuvenoj podgradskoj košarkaškoj generaciji bili Čiča Divanović, Dino Bure Kacić, Ban Bećović koji je iz ćoška davao nepogrješivo sve koševe, pa braća Vahid i Dino Kacila, Meto Zaganjor, Ruždo Perazić, Hamza Đenčić, Duljo Divanović, Fiko Sinanović...
Ta ekipa je jednom igrala protiv ‘Mladosti’ na dva koša na betonskom terenu između čempresa, onom prvom, koji je istorija Bara. Volio bih da se zabilježi da su ih Podgrađani dobili, a ‘Mladost’ je bio ‘pravi’ tim, iako je, ne treba ni to zaboraviti, toga dana Pajo (Pavićević), današnji trener ‘Mornara’, ubacio Podragrađanima skoro 60 koševa-zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Zoran Ćalović.
