Učesnici brutalnog vršnjačkog nasilja u Baru i dalje pod lupom nadležnih i građana
Izvor, foto: Barinfo
Autori: Vesna Šoškić, Nemanja Janković
Nakon dobijanja zvaničnog dopisa policije, barske osnovne škole, čiji su učenici bili akteri posljednjeg brutalnog slučaja vršnjačkog nasilja, preduzele su, kako nam je saopštio menadžment, sve neophodne mjere u skladu sa Protokolom o postupanju u ovakvim situacijama, koji prvenstveno, podrazumijeva razgovore sa djecom i njihovim roditeljima.
Inspektorka za maloljetničku delikvenciju i nasilje u porodici u barskom Centru bezbjednosti, Alma Hot, upozorava da je neophodna veća pažnja i roditelja i vaspitno obrazovnih ustanova kada je riječ o ovoj devijantnoj i opasnoj pojavi.
Građani Bara, takođe , smatraju odgovornima roditelje i škole, ali ističu da su nužne i rigoroznije zakonske mjere i sankcije prema počiniocima maloljetničkog nasilja.
Kako komentarišete posljednji slučaj maloljetničkog nasilja u Baru koji je izazvao veliko uznemirenje građana, i što ste preduzeli iz okvira Vaše nadležnosti?
Alma Hot: Problematika vršnjačkog nasilja je zastupljena svuda, pa i kod nas. Što se tiče poslednjeg slučaja, mogu reći da nas je sve što smo vidjeli izuzetno pogodilo, kao službenike, kao građane i roditelje. Scene nasilja, koje smo imali prilike da vidimo, jer se snimak vrlo brzo proširio na društvenim mrežama, izuzetno su brutalne i alarmantne.
Odmah smo, jer je bilo lako identifikovati počinioce, djecu, aktere ovog događaja i njihove roditelje pozvali na razgovor. Ponašanje koje smo vidjeli nije svojstveno trinaestogodišnjacima, i to je još bolnija činjenica. Obaviješten je i Centar za socijalni rad, jer se radi o maloljetnicima, Osnovno tužilaštvo, i rad na ovom predmetu i dalje je u toku. Nadamo se da će dati rezultate.
Kakvo je Vaše dosadašnje iskustvo, da li je maloljetničko nasilje u svim slučajevima nalik ovom, ili se u incidentu od prije desetak dana, radi o ekstremnijem vidu maloljetničke delikvencije i nasilja?
-Analizirali smo i pravili paralelu između dosadašnjih slučajeva vršnjačkog nasilja i konstatovali da do sada nijesmo bili u prilici da vidimo ispoljavanje nasilja na ovako agresivan i brutalan način.
Možda je tome doprinjelo i to što je snimak ovog događaja dospio u javnost, pa je bilo jasno kako se sve dešavalo. Taj snimak je, na neki način, i nama olakšao posao, i kod identifikacije učesnika i dokaznog materijala.
Maloljetnici po zakonu ne podliježu krivičnoj odgovornosti, dakle, sve je prepušteno roditeljima, Centru za socijalni rad i školama. Smatrate li da je takva zakonska regulativa adekvatna?
-Zakon je takav kakav jeste, i mi ne možemo uticati na zakonske propise. Iz prakse i rada sa maloljetnicima, shvatili smo da zakonska regulativa i sankcije, kod određenih lica, apsolutno ne utiču na promjenu ponašanja, dok je kod nekih dovoljan samo razgovor sa službenim licima, kako bi shvatili što su uradili i osjetili kajanje.
Takva lica najčešće više nikada ne učine ništa slično. Međutim, nažalost, imamo povratnike, kod kojih niti razgovori, niti sankcije, ne daju nikakve rezultate.
Da li porodično okruženje, milje u kojem raste dijete, utiče na nasilno ponašanje?
-Primjetili smo da manje povratnika imamo iz porodica koje su stabilne, ali nije isključeno da nasilnici ne dolaze i iz takvih funkcionalnih i uglednih porodica. U današnje vrijeme veoma je teško vaspitavati djecu, čak i u stabilnim porodicama, a još teže u onima sa jednim, ili čak, odsustvom oba roditelja.
Ipak, porodica je ključna u ovoj problematici, i sa vaspitanjem djeteta treba početi na vrijeme da bi se preduprijedilo ovakvo ponašanje.
Porodica je ključna, ali i okruženje utiče na dijete. Koje su mjere još neophodne da bi bila formirana zdrava i vaspitana ličnost? Često ste gosti u školama gdje držite predavanja na temu vršnjačkog nasilja…
-To je do sada, do pojave koronavirusa, bila praksa na mjesečnom nivou. Kolega koji radi u odjeljenju za droge i ja često i u osnovnim i srednjim školama držimo predavanja i razgovaramo sa djecom.
Njima je to interesantno, zavisno od uzrasta. Primjetili smo da kod mlađih naša priča ima više efekta, dok su stariji maloljetnici manje zainteresovani. U svakom slučaju, neophodno je razgovarati sa djecom u kontinuitetu, i to ćemo činiti i dalje.
Očigledno je potrebna sinhronizovana akcija da bi se spriječilo maloljetničko nasilje. Je li neka karika zakazala, i kako se izboriti sa ovom devijantnom pojavom?
Traženje krivca nije rješenje. Potrebno je da se timski radi i, uz roditelje, vaspitači od najranije dobi, preko nastavnika i pedagoga, moraju podrobnije proučavati dijete, posmatrati, analizirati i uočavati sklonosti, predispozicije.
Mora se mnogo raditi sa djecom, jer ona u školi provode po pet ili šest sati. Roditelji i vaspitači su ti koji bi trebalo da detektuju kod djeteta neki problem, a zatim se, prema potrebi, obrate i stručnjacima za pomoć. Kada sve to dođe do nas, inspektora, vrlo često su mnoge stvari izmakle kontroli.
Poslednjih godina se sve češće govori o nasilju. Da li je zaista drastično povećan broj slučajeva vršnjačkog nasilja, ili je ono samo vidljivije?
Mislim da je nasilje sada samo vidljivije, zbog društvenih mreža, snimanja, jer počinioci žele na taj način da pokažu svoju moć. Vršnjačkog nasilja je uvijek bilo, ali ono što dodatno zabrinjava jeste brutalnost izvršioca i ravnodušnost onih koji ga posmatraju.
U ovom poslednjem slučaju, sve je to došlo do izražaja, ne samo što vršnjaci nijesu reagovali, već niko od prolaznika, a radi se o centru grada i prilično prometnoj ulici, gdje je taksi stanica, prodavnica… Nemoguće da niko to nije vidio, ali niko nije prišao da pomogne žrtvi i spriječi ono što se dešavalo, što je poražavajuće.
Sa kojim slučajevima maloljetničke delikvencije i nasilja se najviše suočavate?
-Osim fizičkog, veoma je rasprostranjeno i psihičko nasilje, posebno sada, u dominaciji mobilne telefonije i društvenih mreža. Djeca razmjenjuju razne sadržaje, fotografije, prijeteće i uvredljive poruke.
Okidač da se ispolji nasilje, posebno u ovakvom drastičnom vidu, često su upravo društvene mreže i mobilni telefoni.
Vi se bavite i nasiljem u porodici. Koliko je pandemija uticala i da li je povećala broj takvih slučajeva?
Broj krivičnih i prekršajnih prijava Centru bezbjednosti Bar je uglavnom isti kao i u periodu prije epidemije. Najčešće su žrtve porodičnog nasilja žene, ali imamo i neznatan broj slučajeva u kojima se kao žrtve pojavljuju i muškarci, ali i roditelji koji su napadnuti od svoje djece.
Isto kao i u vršnjačkom nasilju, i ovdje imamo aktere koji se samo jednom pojave, ali i povratnike. Fizičko nasilje je najčešće, najvidljivije i najdokazivije, ali je i psihičko nasilje veoma prisutno.
Teže ga je dokazati, ali može biti veoma teško i bolno. Isto postupamo i procesuiramo počinioce. Imamo izuzetno teških primjera, jer sve je to za žrtve- od samog osjećaja da su ugrožene, do srama i stida, teško, ali i za nas koji radimo sa njima.
Kakvi su statistički podaci, i da li sve učestalije javno govorenje o nasilju, ali i pooštrena zakonska regulativa, dovode do njegovog smanjenja?
-Svakako je otvorenija priča o nasilju dovela do osnaživanja žrtava, koje se sve češće odlučuju da se obrate za pomoć, ali je sigurno da postoji još puno slučajeva za koje, nažalost nijesmo saznali. Što se tiče statistike, broj varira od mjeseca do mjeseca.
Prošle godine ukupno je bilo 36 krivičnih prijava i 102 prekršaja. Imamo izuzetnu saradnju sa Centrom za socijalni rad, sve mehanizme uključujemo kako bi zaštitili i pomogli žrtvama nasilja.
Na kraju, da se vratimo poslednjem slučaju vršnjačkog nasilja u Baru. Rekli ste da je bilo izuzetno brutalno, imali smo priliku svi da to i vidimo. Kako su roditelji djece reagovali i da li su spremni za saradnju, jer smo na društvenim mrežama, takođe bili u prilici da pročitamo brojne komentare, u kojima su prvenstveno, roditelji kritikovani i pozivani na odgovornost?
-Teško je roditeljima kada se suoče sa ovakvim ponašanjem svog djeteta. Imamo situacija kada roditelji pokušavaju da opravdaju dijete, pokazuju razumijevanje i toleranciju za njegove postupke, međutim u ovom slučaju, prihvatili su krivicu svoje djece i pokazali spremnost za saradnju. Dali su nam obećanje da će raditi sa svojom djecom. Nadamo se da ta djeca više nikada neće ponoviti nešto slično.
