Zajednički kulturološki kod Bara i Ulcinja
Izvor, foto: Barinfo
Autor: Vesna Šoškić
Novinari su, osim angažovanja u svojoj primarnoj profesiji, nerijetko i pisci, društveni aktivisti, hroničari svoga doba, kulturni poslenici, čime u nasljeđe generacijama ostavljaju trajne vrijednosti i djela.
Na Dan novinara Crne Gore razgovarali smo sa kolegom,novinarom i publicistom Mustafom Cankom, autorom nedavno štampane knjige Interkulturalni prikazi – Ulcinj i Bar. Na nov i prijemčiv način Canka donosi priču o staroj temi, multikulturalizmu i multikonfesionalnosti na ovom prostoru, kao i kulturološkoj simbiozi dva grada.
Knjiga sadrži brojne zanimljive mitove, predanja, legende i istorijske činjenice koje sežu duboko u prošlost i svjedoče o dugom trajanju i prožimanju kultura i civilizacija u drevnim gradovima, otkrivajući čudesne i mistične priče u čijem središtu su duhovnost, trajni i tajni znakovi vremena, ljudskog postojanja, smisla i vrijednosti.
Mustafa Canka pokazao je zavidan nivo obrazovanja, pišuci lagano i stilski uobličeno štivo, otkrivajući mnoge, vjerovatno brojnim žiteljima dva grada, nepoznate detalje iz naše prošlosti .
Multikulturalizam i multikonfesionalnost su pojmovi veoma prisutni u javnom diskursu. Vi ste na drugačiji način progovorili o ovim temama. Na koji i zbog čega?
-Htio sam da onome što jeste bila konstanta vjekovima i milenijumima na ovom prostoru dam duhovniju notu i smisao, a istovremeno ispričam kako je zaista bilo.
Mi, koji smo utemeljeni na ovom divnom dijelu Mediterana, između mora, jezera i rijeke Bojane, koji živimo u skladu sa tim načelima, dužni smo da o tome svjedočimo i ostavimo potomcima u nasljeđe ono najbolje što imamo, kao što su to nama ostavili naši preci .
Mislim da sam djelimično u tome uspio, sudeći po reakcijama onih koji su pročitali knjigu, a najdraže su mi pohvale koje stižu od mojih profesora iz Bara, Ulcinja i drugih gradova Crne Gore.
Bar i Ulcinj su povezani na razne načine, prije svega imaju niz zajedničkih kulturoloških osobenosti, nekih opšte poznatih i nekih koje ćete mnogima upravo ovom knjigom otkriti. Puno je divnih priča u knjizi, o kultu Svetog Jovana Vladimira, dvooltarnim crkvama, crkvi-džamiji u Ulcinju, kultu Svetog Nikole koji se njeguje na ušću Bojane, mudre priče derviša, sufista i priče o njima, Vama posebno draga priča o Svetoj Mariji i brojne druge. Kako ste otkrivali svo to blago?
-Kada uđete u ovaj prostor saznate mnogo i, što je najvažnije, kada sve to doživite i osjetite, postaje vam blisko, i vrata se otvaraju za nova otkrića i priče. Svi ti zajednički svetitelji, prostori, bogato nasljeđe, sve je to dio nas i trebalo bi da tu zaostavštinu interpretiramo na najbolji način.
Takođe, da sve to usvojimo, i trudimo se da se ponašamo u skladu sa tim načelima, i to u svakodnevnom životu.
Kao što je, na primjer, običaj zajedničkog iznošenja krsta Svetog Vladimira na Rumiju. Naši svetitelji obilježili su, svaki na svoj način, ne samo ove prostore, nego i cijeli Mediteran pa i svijet, kao što je, uz Svetog Jovana Vladimira, Sveti Nikola, Sveta Marija – majka Isusa Hrista najbolja i najcjenjenija žena koja je hodala zemljom (u islamu nazvana hazreti Merjem).
Sve su to ogromne figure koje nas čine stabilnim i postojanim. Oni su ključna nit koja nas međusobno prožima i koja nas čini boljim ljudima. Važnije od svake građevine je lijepa riječ, dobro djelo i lijepo vladanje.
Biti bolji, razumjeti vrijeme i prostor, više doprinositi zajednici i učiniti da nas oni koji će doći posle nas spominju po dobrome – to je smisao naših života. Tome su nas učili svetitelji, svetice, dobri vladari i dobri ljudi.
Insistirate na terminu interkulturalizam, što je i u naslovu knjige, a ne na multikulturalizmu. Zbog čega?
-Zato što su i Bar i Ulcinj, kao i njihova okolina, živjeli jedni sa drugima, a ne jedni pored drugih. To je najbolje što nas je karakterisalo kroz sva ova stoljeća – interkulturalnost, međusobna povezanost, život u miru, harmoniji i međusobnoj saradnji.
Da li je to zaista tako?
Ja znam da je to tako, da je tako bilo i da tako mora biti. To je imperativ trajanja, života i naša formula koju nudimo cijeloj zemlji i cijelom svijetu.
Pomenuli ste već da su svetitelji ti koji su najviše povezivali ljude. Govorite o svima njima u knjizi ali i o tome da je islam na ovom prostoru počivao na sufizmu. Možete li nam to približiti?
-Svi ti ljudi, ne samo da su govorili, nego su se i ponašali u skladu sa onim što su propagirali. Njihov život, njihova vladavina, njihovo trajanje i svaki njihov postupak imao je duhovnu komponentu i bio je misionarski i svetiteljski za narod koji je ovdje živio.
Ako govorimo o Svetom Jovanu Vladimiru, on je hiljadu godina štovan, cijenjen i uvažavan od svih – hrišćana pravoslavaca i katolika, ali i muslimana, ne samo u ovom podrumijskom kraju nego i u okruženju, pa čak i u cijelom svijetu. Njegove mošti su u Albaniji, a u Bugarskoj ga čak doživljavaju i svojim svecem.
To je ogromno blago koje imamo i on nije tek tako rođen ovdje. Njegova slava se ne bi tako dugo održala da nije čvrsto stajala na nečemu. To su sveti ljudi čiji duh i dalje zrači. Njihova žrtva, znanje potkrijepljeno je čistom duhovnom energijom koja nas vodi malo više i malo dalje od ovog našeg prolaznog svijeta.
To je vertikala, a naš pogled, ako govorimo o Rumiji ne ide samo prema njenom vrhu nego i gore više prema dragome Bogu. Tu energiju reflektujemo na odnose među ljudima, i na taj način imamo vertikalu i horizontalu koje se negdje sjeku, a mjesto gdje se sjeku jeste ljudsko srce.
U svakom čovjeku moramo da sagledamo ono što je u njemu najbolje i pokušamo da budemo od onih što su dobri. To su nas učili veliki svetitelji.
Šta je sufizam i šta nam je on ostavio na ovim prostorima? Znamo da je jedan od velikana sufizma poznati Krajinjanin šeih Tahir Kanaći.
-Svaka stvar ima svoju dušu, a duša islama jeste sufizam. To je ono duhovno, najtananije i ono što čovjeka pokreće da bude što bolji. Takav je bio Tahir Kanaći, sveti čovjek i riznica znanja.
Vazda je bio na usluzi ljudima i uvijek svjestan Boga svemoćnog. Svojim znanjem i savjetima je pomagao hiljadama ljudi. Jedno od njegovih skrivenih znanja je bilo da je svakom čovjeku znao ime, a da ga ranije nikada nije sreo. Pomagao je svima bez obzira na naciju ili vjeru i nije nikome ništa tražio, jer mu je dragi Bog sve dao.
Bio je miran, skrušen i znaven čovjek, a mnoga njegova znanja i dobročinstva teško je objasniti. Njegova aura je ogromna i na sreću, njegov sin je to naslijedio, a unuk je završio velike škole, tako da se ta nit i energija širi i dalje. Od njih možemo mnogo da naučimo i svom životu damo duhovnu notu, jer doista, život nije samo poljem preći.
Otkrivate značenja i suštinu mnogih legendi i mitova vezanih za Bar i Ulcinj, između toga i predanje da ova dva grada čuvaju vlasi poslanika Muhameda. Gdje se čuvaju i koja je njihova simbolika?
-Vlasi su stigle u vrijeme Osmanske imperije, i osim u Baru i Ulcinju ima ih i u Pljevljima. One su ukazivale na značaj ovih gradova za Osmanlije, jer ako bi neki grad imao tu znamenitost, to znači da je bio posebno poštovan i cijenjen.
U Baru se one nisu mnogo iznosile, a u Ulcinju jednom godišnje – 26. dana mjeseca Ramazana, u noći koja je po Svetoj knjizi Kuranu vrijednija od hiljadu mjeseci. Tim povodom u glavne gradske džamije u Ulcinju i u Baru dolazi se na Mevlud – proslava Mdana rođenja odabranog poslanika i svečanost kojim se obilježava neki značajan događaj u životu muslimana.
Sve nas to čini suštinski bližim Bogu jer upućujemo molbe Stvoritelju i približavamo se svetim ljudima, a preko njih Svevišnjem.
Pišete i o kultu Svetog Nikole, koji se veže za legendu iz XI vijeka na Adi Bojani. Kako je on nastao?
-U Ulcinju se svakog 9. maja, u mjestu Sveti Nikola, na obali rijeke Bojane, održava procesija u sjećanje na jednog od najpoznatijeg hrišćanskih svetitelja, kako na Istoku tako i na Zapadu. Po legendi, brodovi koji su iz Male Azije za Bari u Italiji, početkom maja 1087.godine, transportovali tijelo Svetog Nikole, sklonili su se na Bojanu od nevremena.
Tijelo sveca, zaštitnika djece i djevojaka, pomoraca i trgovaca, slabih, nemoćnih, osuđenih i zatočenih, tu je bilo zadržano dva dana. Ocjenjujući da se radi o činjenici od prvorazrednog značaja jedan bogobojazni Ulcinjanin je na ovom mjestu (koje se tada nalazilo na ušću rijeke), sagradio manastir.
Današnja crkva nalazi se blizu ruševina starog hrama. Mnogi vjernici iz čitavog regiona hodočastili su hramu, a mnogi su dolazili na tradicionalan način – bosi. Bilo je pohvalno krenuti na sveto putovanje pješke.
Kako je nastala crkva – džamija u Ulcinju o kojoj takođe pišete u knjizi?
-To je crkva Svete Marije koja je, nakon što su Turci 1571.godine stigli u Bar i Ulcinj, pretvorena u džamiju, ali je zadržala svoj oblik. Danas je ona crkva – džamija i jedna od najinteresantnijih i najljepših monumentalnih dokaza preplitanja kulture, istorije i religije na ovom prostoru.
Pretvorena je u muzej i služi svima, tako da je divno to vidjeti. Nalazi se na jednom od najljepših mjesta u Starom gradu – reprezentativnoj urbanoj aglomeraciji staroj dva i po milenijuma.
O tom preplitanju kultura i civilizacija u Starom gradu govore i određeni ornamenti, poput dvije Davidove zvijezde na Kuli Balšića. O čemu one svjedoče?
-Početkom 1673. godine u ulcinjski Stari grad stigao je poslednji lažni mesija, reformator Talmuda, kralj Jevreja, Šabetaj Cvi. Taj rabin je nakon stoljeća izgnanstva, kombinacijom misticizma i mesijanstva, najviše zagrijao jevrejske mase širom svijeta uvjeravajući ih da će se vratiti u ‘’obećanu zemlju’’.
Stoga se za Šabetaja govorilo da je najznačajniji Jevrej rođen nakon Isusa Hrista. Tiho je živio i molio se u Kuli Balšića. Na trećem spratu te monumentalne građevine isklesao je dvije velike Davidove zvijezde. Postoji vjerovanje da je tokom nekoliko godina življenja u Starom gradu samo dva puta izašao iz njega, da bi posjetio Šas i Svetu Mariju Ratačku.
Puno je lijepih priča u knjizi i sličnih mitova i legendi, potkrijepljenih istorijskim podacima, ali je nemoguće sve ih ispričati. Da se vratimo suštini knjige. Htjeli ste da uputite poruku o interkulturalizmu ali i neophodnosti, zarad sve ove prošlosti, čvršćem povezivanju Bara i Ulcinja na svim nivoima, jer, čini se, da su ova dva grada, iako geografski bliska, poslednjih decenija udaljeni. Koliko se ovom knjigom može doprineti njihovom približavanju?
-To je jedna od namjera ove knjige, da ako želimo da se razvijamo moramo više sarađivati, počev od uprava dva grada, stvaraoca, umjetnika, kulturnih poslenika. To je, na kraju krajeva, neminovnost življenja na ovim prostorima, kako je nekada bilo, a u poslednje vrijeme je malo zapostavljeno.
Saradnja je moguća u svim oblastima. Imamo more, rijeku, jezero, neslućene potencijale za razvoj turizma. Zašto gosti koji posjete Bar ne bi došli i u Ulcinj, kako bi vidjeli sve njegove znamenitosti.
Trenutno se realizuje i zajednički projekat kroz Regionalni vodovod, što me raduje, ali za početak, možda bi najbolje bilo da saradnja, što je uvijek najlakše, počne na kulturnom i umjetničkom planu. Trebalo bi da iskoristimo ogromne šanse. Završiću ovaj razgovor uputom velikog učitelja Mevlane Rumije:
„Slušajte ušima tolerancije!
Gledajte očima saosjećanja!
Razgovarajte jezikom ljubavi!’’
Samo je ljubav sila, a sve ostalo je nasilje – zaključuje novinar i publicista Mustafa Canka.
- Tagovi:
- Ulcinj
- Mustafa Canka
- Bar
- Interkulturalizam
