Bar, Crna Gora
20 Nov. 2026.
post-image

Akademija znanja: Predstavljene knjige Dragana V. Liješevića (VIDEO)

Izvor, foto: Media Biro

Što se događa kada čovjek odluči da posluša sopstvenu savjest, iako se time suprotstavlja pravilima zajednice? Kako sačuvati tradiciju, a ne postati njen zarobljenik?

I što ostaje od jednog grada, porodice i vremena kada nestanu ljudi i običaji koji su ih oblikovali?

Ova pitanja obilježila su književno veče u Akademiji znanja u Budvi, na kojem su predstavljeni roman „Mjera vremena“ i zbirka poezije „More pamti“ Dragana V. Liješevića.

Autor je govorio o nastanku romana, tradicionalnom vaspitanju, krvnoj osveti, običajnom pravu i položaju pojedinca koji se usudi da postupi drugačije od onoga što sredina očekuje.

Tamara Liješević predstavila je pjesničku zbirku, ističući da je riječ o djelu koje, polazeći od Budve i njenog nekadašnjeg života, govori o prolaznosti, porodičnoj ljubavi i pamćenju.

Program je moderirala Sandra Radulović.

Govoreći o razlozima zbog kojih piše, Dragan V. Liješević istakao je da ga je oduvijek zanimalo kako čovjeka oblikuju porodica, vaspitanje, porijeklo i društvo u kojem živi.

-Ja, u stvari, pišem čitav život-kazao je autor.

Prisjećajući se nekadašnjeg odrastanja, govorio je o sredini u kojoj su pravila bila čvrsto postavljena, a poštovanje običaja podrazumijevano.

-Znale su se granice-rekao je Liješević.

Ipak, kako je objasnio, čovjek koji iz takve sredine ode u drugačiji svijet, upozna nove ideje i usvoji drugačija shvatanja, često se suočava sa teškoćom da ponovo pronađe svoje mjesto.

-Kada se vratite u svoju sredinu i donesete nešto novo, vi ste prokazani kao jeretik.

Ako u novoj sredini nastavite da razmišljate onako kako ste tradicionalno vaspitani, opet ste na neki način izopšteni-kazao je Liješević.

Upravo se u toj protivrječnosti nalazi jedno od polazišta romana „Mjera vremena“.

Njegov junak nije suočen samo sa pravilima sredine u kojoj živi, već i sa pitanjem može li čovjek ostati njen dio ako odbije da postupi onako kako se od njega očekuje.

Središnji sukob romana proizlazi iz odluke glavnog junaka da odbije krvnu osvetu.

Iako se njegova odluka zasniva na ličnom moralnom uvjerenju, zajednica je doživljava kao odstupanje od pravila koja su generacijama određivala odnose među ljudima.

Liješević je tokom promocije govorio o tome kako se takva osuda pokazuje u svakodnevnom životu.

Junak postaje čovjek kojeg drugi izbjegavaju. Kada se pojavi, razgovori prestaju.

Njegovo ime se više ne izgovara, a ljudi koji su ga poznavali ponašaju se kao da ne pripada njihovoj sredini.

-E, tada njemu ni žene neće da ustanu-kazao je autor, opisujući trenutak u kojem je odbacivanje postalo toliko duboko da su nestali i uobičajeni znaci poštovanja.

Roman tako ne govori samo o krvnoj osveti, već o cijeni koju čovjek plaća kada se usprotivi kolektivnom očekivanju.

Njegov bezimeni junak, označen kao „On“, postaje simbol pojedinca koji mora da bira između pripadnosti zajednici i vjernosti sopstvenoj savjesti.

U osvrtu na roman istaknuto je da njegove cjeline „Korijeni“ i „Riječ“ otvaraju pitanje koje prevazilazi vrijeme i prostor radnje:

-Gdje je granica do koje čovjek može da ide, a da ne izgubi samoga sebe?-.

Govoreći o društvenim odnosima koji čine pozadinu romana, Liješević se osvrnuo na običajno pravo i nekadašnji „umir“, odnosno mirenje zavađenih porodica.

Podsjetio je i na položaj žene u tradicionalnoj zajednici, nekadašnja pravila nasljeđivanja i promjene koje su tokom vremena mijenjale porodične i društvene odnose.

Posebno snažan dio njegovog obraćanja odnosio se na nestajanje nekadašnjeg života iz seoskih sredina.

Prisjećajući se prizora opustjelog mjesta, autor je kazao:

-Nijedan dimnjak nije gorio, nijedna vrata se nijesu otvarala. Nijedno svjetlo nije bilo-.

Taj prizor, u kojem su ugašena ognjišta i zatvorene kuće postali slika jednog vremena, otvorio je pitanje što se događa sa nasljeđem kada nestane zajednica koja ga je čuvala.

 Liješević je ukazao da promjene ne treba posmatrati pojednostavljeno, kao borbu u kojoj sve staro mora biti odbačeno, a sve novo prihvaćeno.

-Nijesam ja pristalica da sve to novo prihvatim-kazao je autor.

Govoreći o potrebi da se pronađe ravnoteža između naslijeđenog i savremenog, naglasio je:

-Sve ima svoje granice-.

 Svoje razmišljanje o značaju porijekla i identiteta sažeo je riječima:

-Ako mi sve to odbacimo, nemamo pojma ko smo, što smo, odakle smo-.

Upravo ova dilema – kako sačuvati svijest o korijenima, a istovremeno imati slobodu da se preispitaju naslijeđena pravila – jedna je od središnjih tema romana „Mjera vremena“.

Predstavljajući zbirku „More pamti“, Tamara Liješević, istakla je da je posebno raduje što je autor odlučio da stvaralaštvo koje je dugo nastajalo predstavi javnosti.

-Moram biti malo subjektivna na samom početku i istaći da sam veoma srećna što je Dragan konačno odlučio da predstavi svoje književno stvaralaštvo javnosti.

Večerašnje okupljanje nije samo promocija ovih knjiga.

Ovo je, prije svega, susret ljudi koji poznaju Dragana, koji ga poštuju i vole, ali i prilika da se podsjetimo koliko je važno prepoznati i vrednovati talenat koji postoji među nama-kazala je Liješević.

Govoreći o njegovom književnom izrazu, ukazala je na istančan osjećaj za riječ i sposobnost da se iz svakodnevnih prizora, uspomena i emocija oblikuje poezija koja nadilazi lično iskustvo.

-Njegovo stvaralaštvo svjedoči o izuzetnom osjećaju za riječ, istančanom pjesničkom senzibilitetu i velikom umijeću da od svakodnevnih prizora, uspomena i osjećaja stvori poeziju koja traje-istakla je recenzentkinja.

Posebno je govorila o značaju trenutka u kojem rukopisi konačno dolaze do čitalaca.

-Ovaj roman i ova zbirka na neki način predstavljaju važan trenutak, trenutak u kojem je ono što je dugo i tiho nastajalo među koricama rukopisa konačno izašlo pred čitaoce.

A poezija, vjerujem, i postoji zato da bi bila podijeljena, da bi ono što je jedan čovjek osjećao i pamtio postalo blisko i drugima.

Da bismo u tuđim stihovima prepoznali sopstvene uspomene, ljude, mjesta i osjećaje-kazala je Liješević.

Zbirka „More pamti“ obuhvata 67 pjesama raspoređenih u tri cjeline – „More pamti“, „Srce pamti“ i „Vrijeme pamti“.

Kako je objasnila Tamara Liješević, kroz njih autor gradi životnu priču u kojoj se zavičajno pamćenje prepliće sa porodičnim uspomenama i prihvatanjem prolaznosti.

-Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da je pred nama klasična zavičajna poezija, posvećena Budvi, moru, kamenu, Starom gradu i mediteranskom načinu života.

Međutim, ova zbirka je mnogo više od pjesničke posvete jednom gradu, našem gradu Budvi.

Ona je priča o prolaznosti vremena, o ljudima koje volimo, o svijetu koji nestaje i o onome što, uprkos svemu, ostaje iza čovjeka-istakla je recenzentkinja.

Prva cjelina posvećena je Budvi i njenom nekadašnjem duhu.

Kroz slike Starog grada, Pizane, mandraća, starih kala, ribara, barki i običaja, autor nastoji da sačuva jedan svijet koji se postepeno mijenja.

More u ovoj zbirci nije samo prostor u kojem ljudi žive, već svjedok njihovog postojanja, odlazaka, povrataka i sjećanja.

Druga cjelina, „Srce pamti“, donosi intimniju dimenziju zbirke, posvećenu porodici i najbližim ljudima. „Zavičajno pamćenje ustupa mjesto porodičnom i ličnom“, kazala je recenzentkinja, govoreći o pjesmama posvećenim majci, ocu, supruzi, sinu i unuku.

Posebno je izdvojila pjesmu „Oče, nisam ti rekao hvala“, kao i stihove u kojima se prepliću zahvalnost, ljubav i osjećaj porodične povezanosti.

-Poruka ovog dijela jeste da ljubav ne prestaje sa smjenom generacija, već se prenosi. Čovjek, autor, pjesnik ili lirski subjekat, istovremeno je i sin, muž, otac i djed.

Ono što je primio od svojih roditelja nastoji da prenese svom sinu, a kroz unuka shvata da se život i ljubav mogu nastaviti dalje-istakla je Liješević.

U završnoj cjelini, „Vrijeme pamti“, pjesnik se suočava sa prolaznošću i prihvata da vrijeme nije moguće zaustaviti.

-Pjesnik više ne pokušava da zaustavi vrijeme, već ga prihvata-kazala je recenzentkinja.

Ukazala je i na kružnu kompoziciju zbirke, koja počinje Crnom Gorom, Budvom i morem, a završava se povratkom tom istom prostoru.

-Ipak, pjesnik se ne vraća isti. Vrijeme ga je promijenilo, ali nije prekinulo njegovu vezu sa zemljom-istakla je Liješević.

Posebnu vrijednost zbirke recenzentkinja je prepoznala u upotrebi starih budvanskih i primorskih riječi, među kojima su mandrać, ponta, škure i konistra.

-To nijesu samo lokalizmi kojima se stihovima daje mediteranska boja. To su riječi koje čuvaju čitav jedan način života_naglasila je Tamara Liješević.

Promocija u Akademiji znanja u Budvi pokazala je da se dvije knjige Dragana V. Liješevića, iako različite po književnoj formi, susrijeću u istom promišljanju o čovjeku i njegovom odnosu prema prošlosti.

 Roman „Mjera vremena“ govori o cijeni ličnog izbora i sukobu sa pravilima zajednice, dok zbirka „More pamti“ čuva uspomene na Budvu, njene ljude, jezik i porodične veze.

Obje knjige podsjećaju da korijeni nijesu samo ono što čovjek nasljeđuje, već i ono prema čemu mora da izgradi sopstveni odnos – kako bi znao što treba sačuvati, a što promijeniti.

U programu održanom u Akademiji znanja u Budvi, uz autora Dragana V. Liješevića i recenzentkinju Tamaru Liješević, učestvovali su i Slobodan Marunović, Žana Marinković Lekić i Tanja Bogdanović.

Na taj način, književno veče posvećeno dvjema knjigama Dragana V. Liješevića zaokruženo je susretom književnosti, zavičajnog pamćenja i riječi koje, uprkos prolaznosti vremena, nastavljaju da traju.