Ulcinju je potreban Ulcinj
Autor: Vlatko Simunović
Foto: Privatna arhiva
Ove godine prvi put septembarsku jutarnju kafu pijem u Ulcinju i prvi put u svom nemirnom vijeku septembarsko sunce ispraćam s pijeska Velike plaže.
Stižu vijesti iz svijeta koji sa strašnim mirom uništava sam sebe.
Vidim prazne ležaljke i baldahine koju su tu kao omaž vihoru kupališne sezone koja je protutnjela. Sunce i so se lijepe za kožu.
Nema ulcinjskog vjetra i pijeska u očima koje su mi predstavljali kao prijetnju. Ni ulcinjski komarci nijesu nekakve leteće tvrđave.
Port Milena nije septička jama s koje kruži kužan zadah.
Septembar i stara so. Konobari hodaju opušteno. Donose ti fiskalne račune. Štandovi sa sitnim rekvizitima se prazne i prodavac vam nikada ne nudi besmislice.
Na nebu nema onih „zmajeva“ za skejtsurfing. Sve pripada mještanima i nama koji za odmor biraju septembar. Go pejzaž i mir. I ja sve mislim kako taj ulcinjski Ulcinj ne bih mijenjao.
Pisao sam prošle godine jednu priču o Ulcinju.
Pisana je u vrijeme polemike koja je vođena na temu treba li dozvoliti Mohamedu Alabaru da u zaleđu Velike Plaže gradi grad koji bi u sebi sakupio sva čuda novoga svijeta.
Imao sam kompromisnu ideju koja se našla negdje između ponude da se gradi i ambicije mještana i ekologa da se prostor u zaleđu Velike plaže odbrani.
Predlagao sam da se grade haj tek ridencijalne vile u duhu trogloditske gradnje i da se tu nastane milijarderi.
Sad shvatam da Ulcinju nijesu potrebne nove ideje. Potreban mu je Ulcinj.
Ne nedostaju mu konture steklenih nebodera. Ni te moje vile u nivou zemlje mu nijesu potrebne. Ulcinju je potreban Ulcinj.
Star i zadihan Ulcinj na mjestu gdje je rođena ideja gusarskog gnijezda i mlad na mjestu gdje koračate kroz bregove parfema s orijentalnih notama i muzike koja tuče iz plažnog bara.
U zoru grad duboko udahne i dah ispušta u sporom ritmu, što čovjeku pruži priliku da Ulcinj razumije kao strast koja diše.
Da Ulcinj čita kao riječ sudbina koju miran septembarski dan ispisuje ne stotinu jezika.
Čista ogoljena scena mora na Velikoj Plaži i tvrđava na stijeni sa koje u 19 sati gledate zlatnu liniju na kojoj se sretaju Sunce i Jadransko more. Borovina.
Sve što vidiš, svaku megalomansku ideju koja je poslovna ili književna, briše i obesmili.
Ulcinj je sinteza mediteranskih svjetova. Kotor, Budva, Herceg Novi. To su mjesta koja imaju ambivalentan karakter, ali teško su predvidivi.
Ulcinj je složenost emocija. Ulcinj je dobra volja. Šala koja nikada nije podsmijeh.
Ne progovara to iz mene jesenja duša.
To progovara Sven Menesland, Norvežanin i veliki prijatelj Crne Gore koji se nedavno preselio u vječnost, a Ulcinj je gledao kao turistički vodič prije pedeset godina i govorio mi da u Ulcinju Evropa ima djevičanski dio sebe na kom se u slavu čovjekovu sretno sreta s Orijentom.
On Ulcinj nije vidio kao svijet koji s mirom sam sebe uništava. U njemu je vidio Ulcinj. Siromaštvo i raskoš. Haos i mir. Šapat istorije. Misterija geologije.
Zimus sam mu predstavio svoju ideju o trogloditskoj gradnji u zaleđu i prosvijećenim milijarderima. Zaobišao je tu temu.
Menesland nam nikada više neće doći. Septembar je i jutro na obali. Razumijem što je vidio u Ulcinju prije pedeset godina.
Vrijednostirastu ako ih ostavimo da budu to što jesu. Grad ne treba odustati od samoga sebe da bi bio vrijedan. Starim gradovima ne trebaju nove vrijednosti.
Mir je i Ulcinjuživa u svojim protivurječnostima.
To je sve što mu treba.
I nama s Ulcinjem u sebi. Za sva buduća ljeta.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nisu nužno i stavovi redakcije Feral.bar.
- Tagovi:
- Ulcinj
.jpg)