Predrag Terzić: Matematika je jedna od rijetkih oblasti u kojima nema relativizacije
Autor: Radomir Petrić
Foto: Privatna arhiva
Za Predraga Terzića matematika nije samo skup formula i pravila.
Ona je način razmišljanja, vježba racionalnosti i, kako kaže, jedna od rijetkih oblasti u kojima nema relativizacije.
Baranin koji već dvije decenije živi i radi u Beogradu, danas predsjednik beogradske podružnice Društva matematičara Srbije i zamjenik direktora Osnovne škole „Jovan Miodragović“ na Vračaru, do matematike je stigao još prije tinejdžerskih dana zahvaljujući nastavnici koja je prepoznala njegov potencijal.
Priča Predraga Terzića počinje mnogo prije Beograda, funkcija i više od dvije decenije rada u prosvjeti.
Počinje u Osnovnoj školi „Anto Đedović“ u Šušanju, gdje je njegova nastavnica matematike. pokojna Sofija Vojvodić, imala presudnu ulogu u tome da jedan dječak iz Bara prepozna svoj budući poziv.
Još u sedmom razredu, prisjeća se Terzić, rekao joj je da će jednog dana biti nastavnik matematike kao ona.
Nekoliko godina kasnije, kada se pojavila mogućnost upisa u prvo specijalističko odjeljenje Matematičke gimnazije u Podgorici, upravo ga je ona ponovo usmjerila.
Terziću tada odlazak iz Bara u Podgoricu nije djelovao naročito primamljivo. Ipak, nastavnica mu je skrenula pažnju na konkurs, program i mogućnosti koje je nudio.
Tako je postao dio prve generacije Matematičke gimnazije u Podgorici.
Od 28 učenika iz različitih krajeva Crne Gore koji su te godine položili prijemni ispit, bio je jedan od Barana koji su krenuli tim putem.
Školovanje u Podgorici donijelo mu je ne samo ozbiljno matematičko obrazovanje već i kontakte sa profesorima koji su dolazili sa podgoričkog Prirodno-matematičkog fakulteta (PMF), kao i nova prijateljstva.
Važnu ulogu u njegovom daljem profesionalnom usmjerenju imao je i dugogodišnji profesor barske Gimnazije Rajo Ćalasan:
-On je barski matematičar iz generacije koja je pripadala izuzetnoj matematičkoj školi nekadašnje Jugoslavije.
Upravo je Rajo bio jedan od ljudi koji su mi, u trenutku kada je trebalo odlučiti gdje nastaviti školovanje, preporučili Beograd-kaže Terzić.
Otišao je na studije i – ostao.
Danas već deset godina vodi beogradsku podružnicu Društva matematičara Srbije, organizaciju koja okuplja učenike, studente i nastavnike matematike.
-Na području koje pokriva ova podružnica nalaze se nastavnici matematike iz više od 200 beogradskih osnovnih škola i gimnazija, PMF i Matematička gimnazija, kao jedno od najvažnijih mjesta razvoja matematičkih talenata u regionu-ističe naš sagovornik.
Matematika nije bauk – način na koji je predstavljamo često je problem
Terzić smatra da matematika ne bi trebalo da bude predmet kojeg se učenici plaše.
Njena reputacija „teškog“ i apstraktnog predmeta, smatra, dobrim dijelom proizlazi iz načina na koji se predstavlja.
-Matematika matematičarima nije složena-kaže uz osmijeh, dodajući da se od nje često pravi „bauk“ bez potrebe.
Uvjeren je da dobar nastavnik može mnogo da uradi da učeniku približi predmet – nekada ozbiljnošću i zahtjevnošću, a nekada humorom, dobrim primjerom i drugačijim pristupom.
Ali, nastavnik može i da pokvari ono što je prirodni talenat učenika. Nerad i loš pristup mogu udaljiti dijete od matematike jednako kao što ga dobar nastavnik može zainteresovati za nju.
Za Terzića je najveća vrijednost matematičkog obrazovanja – racionalnost.
-Ne svodi se matematičko obrazovanje na pamćenje formula i postupaka. Mnogo važnije je razvijati sposobnost da se problem sagleda racionalno, logično i bez nepotrebnih koraka.
Takav način razmišljanja čovjek nosi sa sobom i izvan učionice-.
Zato matematiku vidi kao jedan od temelja savremenog obrazovanja, posebno u STEM oblastima – nauci, tehnologiji, inženjerstvu i matematici.
Upravo matematika, smatra, povezuje i daje osnovu drugim disciplinama.
Istovremeno, smatra da bi nastava matematike mogla biti praktičnija.
Kao primjer navodi zbirku zadataka iz Austrije u kojoj se matematički problemi ne svode samo na nizove nepoznatih X i Y, već se povezuju sa stvarnim situacijama – visinama, uglovima, putevima, mostovima i drugim problemima iz svakodnevnog života.
-Niko ti ne brani da ubaciš takav zadatak-kaže Terzić, ukazujući na prostor koji i sam nastavnik ima da nastavu učini zanimljivijom i životnijom.
Škola nije samo mjesto za učenje
Više od dvije decenije rada u beogradskom školstvu omogućilo mu je da iz neposredne perspektive prati promjene kroz koje prolaze djeca, nastavnici i obrazovni sistem.
Digitalizacija je, kaže, donijela mnogo toga korisnog. Posebno je iskustvo pandemije koronavirusa ubrzalo primjenu novih tehnologija u nastavi.
Terzić je tada bio među nastavnicima koji su snimali časove za RTS, a od tog perioda, smatra, mnogo se napredovalo u metodičko-digitalnom smislu – od pametnih i digitalnih tabli do novih načina komunikacije sa učenicima.
Ali, tehnologija, upozorava, ne može zamijeniti školu.
-Škola nije samo mjesto na kojem se prenosi znanje. Njena suštinska funkcija je i socijalizacija.
Teško mogu da zamislim budućnost u kojoj bi tridesetak učenika sjedjelo u učionici i samo gledalo u monitor.
Škola je i druženje, disciplina, komunikacija i učenje života sa drugima-naglašava.
Posebno problematičnim smatra pretjeranu upotrebu mobilnih telefona.
Nije protiv tehnologije – naprotiv, priznaje njenu vrijednost u obrazovanju – ali smatra da mobilni telefoni danas često više udaljavaju djecu nego što ih povezuju.
-Primjećujem čak i promjenu u svakodnevnoj komunikaciji među učenicima. Djeca na odmoru sjede zajedno, ali umjesto razgovora često komuniciraju preko telefona.
Za mene je to znak da tehnologija ne smije postati zamjena za neposredni kontakt-.
„Nisu problem djeca, koliko su danas problem roditelji“
Govoreći o promjenama u školi, Terzić iznosi i jednu od svojih oštrijih ocjena: problem savremenog obrazovanja nisu toliko djeca-koliko očekivanja odraslih.
Djeca, smatra, po prirodi ne mogu biti „loša“. Ona postaju onakva kakvim ih oblikuju odrasli – roditelji i nastavnici.
Istovremeno, pred učenike i prosvjetne radnike postavljaju se sve veće ambicije i zahtjevi.
-Posebno mi smeta inflacija školskih ocjena i potreba da se po svaku cijenu dođe do petice.
Smatram da bi obrazovni sistem trebalo rasteretiti od prefiksa „odličan“, „vrlo dobar“ i sličnih etiketa i jednostavno pokazati rezultat – na primjer, prosjek 3,75.
Time bi se smanjio pritisak na djecu da budu „odlična“ zbog očekivanja porodice i okruženja-ukazuje Terzić.
Njegova poruka je jednostavna: djeca treba da budu djeca, da uče i druže se, a ne da od najranijeg uzrasta pokušavaju da ispune često nerealne ambicije odraslih.
Bar mu je, poslije dvije decenije, sve bliži
Iako već 20 godina živi u Beogradu, Terzić nikada nije izgubio vezu sa rodnim gradom. Naprotiv, kaže da mu je Bar iz godine u godinu sve važniji.
Gotovo svaki slobodan trenutak koristi da dođe.
Ljetnji raspust provodi u Baru, gdje su mu porodica, kumovi i prijatelji, a barski duh, širinu i otvorenost smatra nečim što posebno cijeni.
-Ne bih taj moj odmor u Baru mijenjao ni za šta na svijetu-poručuje popularni Terzo.
Beograd je postao mjesto njegovog profesionalnog života, ali Bar je ostao mjesto kojem se vraća. I zato pitanje o eventualnom povratku nije samo pitanje penzije ili nostalgije.
Može li se profesor matematike vratiti u Bar?
Možda najzanimljiviji dio razgovora dolazi kada se otvori pitanje koje ima vrlo konkretan društveni značaj: nedostatak nastavnog kadra za matematiku.
Terzić kaže da je čuo podatak da je na području Bara u jednom trenutku nedostajalo oko 12 nastavnika, odnosno nastavnog kadra za matematiku.
Istovremeno, slična situacija postoji i u Beogradu.
Kao predsjednik Beogradske podružnice Društva matematičara, kaže da praktično ne zna školu koja nema problem sa nedostatkom nastavnika matematike.
Na pitanje da li bi se jednog dana mogao vratiti u Bar i nastaviti karijeru u rodnom gradu, Terzić ne daje konačan odgovor.
-Teško pitanje-priznaje, uz karakterističnu matematičarsku opasku da „ništa u životu nije apsolutno“.
Direktan plan povratka, za sada, nema. Ali, vrata nije zatvorio.
Štaviše, kroz šalu kaže da mu u rodnom gradu „penzija ne gine“, ostavljajući prostor da se profesionalni put jednog dana ponovo spoji sa mjestom iz kojeg je krenuo.
Prosvjeta mora ponovo dobiti mjesto koje joj pripada
Za Terzića je pitanje nastavničkog kadra mnogo šire od problema popunjavanja nekoliko radnih mjesta-ono govori o odnosu društva prema prosvjeti.
Prisjeća se vremena kada je učitelj bio jedna od najcjenjenijih osoba u zajednici.
Danas, smatra, društvo nije uvijek dovoljno svjesno činjenice da se kvalitet obrazovanja direktno odražava na gotovo svaki drugi segment razvoja.
U tom smislu zanimljiva je njegova anegdota o susretu sa pilotom.
-Dok sam mu, fasciniran njegovim zanimanjem, postavljao pitanja o avionima i letenju, pilot mi je uzvratio da mu je čast što je upoznao profesora.
Potom mi je rekao nešto što me je dugo pratilo: teško je pronaći uspješnog čovjeka koji se ne sjeća svog učitelja ili profesora-.
Ta priča za Terzića predstavlja suštinu odnosa prema prosvjeti. Piloti, ljekari, inženjeri, pravnici, sportisti – svi oni u nekom trenutku svoje karijere prolaze kroz ruke nastavnika.
Zato smatra da država mora drugačije da pristupi stvaranju i zadržavanju nastavnog kadra, posebno u STEM oblastima.
Kao pozitivan primjer navodi upravo model kroz koji je on kao dječak dobio stipendiju, smještaj i prevoz kako bi pohađao Matematičku gimnaziju u Podgorici.
Međutim, nakon srednje škole nije postojao dovoljno snažan sistem koji bi takve učenike usmjerio ka nastavničkom pozivu i dugoročno ih vezao za obrazovni sistem.
I upravo tu se možda krije i odgovor na pitanje o njegovom mogućem povratku u Bar: ako grad i država žele da vrate ljude poput Predraga Terzića, nije dovoljno samo pozvati ih nazad.
Potrebno je ponuditi razlog da se vrate.
Terzićev profesionalni put pokazuje da talenat može početi u jednoj šušanjskoj učionici, nastaviti se kroz specijalizovano matematičko obrazovanje u Podgorici i dovesti do Beograda.
Ali pokazuje i nešto drugo – da bi znanje ostalo povezano sa sredinom iz koje je poteklo, mora postojati sistem koji će znati da ga prepozna, podrži i, kada za to dođe vrijeme, vrati.
Za profesora koji je prije gotovo tri decenije kao dječak iz Bara rekao svojoj nastavnici da će jednog dana biti nastavnik matematike, krug bi se time možda zatvorio na najljepši mogući način.
.png)
.jpg)