.jpg)
Jovana Ivanović: Nikad ne gubite svoj autentični izraz
Izvor: Bar info
Autor: Radomir Petrić
Foto: Naslovna Bar info
U “Promenadi četvrtkom” Radio Bara gostovala je mlada barska umjetnica Jovana Ivanović, slikarka koja radom i talentom gradi prepoznatljiv put na savremenoj likovnoj sceni Crne Gore.
Povod za razgovor bila je njena prva samostalna izložba “Metanoia” u Kući Maslina u Starom Baru, značajan trenutak u karijeri svakog umjetnika.
Foto: Privatna arhiva
-Osnovnu školu sam završila u Baru-OŠ “Jugoslavija”, nakon toga upisala sam Gimnaziju, ali ne može umjetnički duh da izdrži u sistemu koji ne podržava apsolutnu kreativnost, pa sam nakon drugog razreda prešla u Srednju likovnu školu “Petar Lubarda” na Cetinju, koju sam završila kao đak generacije.
Odmah sam upisala Likovnu akademiju na Cetinju, gdje sam studirala prvo u klasi profesora Baneta Sekulića, potom kod sjajne profesorice Milene Jovićević, kod koje sam, eto baš u februaru ove godine, i napokon diplomirala specijalističke studije.
Kada ste prvi put osjetili poriv da uđete u svijet likovnosti?
-To se desilo jako, jako rano.
Eto, možda je to ta sloboda koju je moja generacija imala u djetinstvu, to odsustvo tehnologije, pa nam je malo bilo dosadno i uvijek smo morali da nađemo neki način da se zanimamo, a da nas niko drugi ne animira.
Uvijek sam tražila način kako sebi da napravim neku razonodu, uvijek je tu bila neka bojica, hemijska olovka, kamenčić neki na plaži, ljeti su se pravile kule od pijeska i svakakvi neki oblici.
Foto: Privatna arhiva
Kada je dijete slobodno i kad sačuvamo to dijete u sebi, kreativnost je jedini jezik koji neko može da poznaje-.
Koliko su porodica, škola i okruženje uticali na razvoj vašeg umjetničkog senzibiliteta i na odluku da uđete u svijet likovne umjetnosti?
-Ja sam neko ko uvijek voli da se postavi u ulogu posmatrača, to mi je nekako ostalo još iz djetinjstva, to je ono što djeca i rade kroz posmatranje, pokušavaju da nađu sebe u svijetu u kojem borave.
Imala sam izuzetnu sreću da me odgaja majka koja je izuzetno kreativna, iako nije iz bilo kakvih sfera umjetnosti, ali, to je žena koju sam ja uvijek gledala da nešto šije, plete, hekla…
Sjećam se, imala sam neku ćelavu lutku, veliku, i željela sam da ta lutka ima kosu, a onda me ona naučila kako od vunice da joj napravimo dugu kosu i da joj pletemo pletenice, tako da – mama, hvala puno!-.
Nakon tih prvih lekcija u umjetničkom obrazovanju, uslijedile su i one zvanične, prvo u srednjoj školi “Petar Lubarda”, a potom i na Akademiji. Što je ono najvažnije što ste ponijeli iz ovih ustanova?
-Najvažnija lekcija, i zahvalna sam svim svojim nastavnicima i profesorima na tome, jeste da, koliko god se neko trudio da vas usmjeri kao određenom likovnom izrazu, nikad ne gubite svoj autentični izraz.
Onog momenta kad počnete da radite nešto što nije autentično vaše, da bi ste zadovoljili nekog drugog, onda više nema vajde.
Ono čemu svaki umjetnik, svaki čovjek u suštini treba da teži, jeste da zadovolji sebe.
U ovom slučaju, ja kao umjetnik prvo moram zadovoljiti svoj kreativni izraz i ono što treba iz mene da izađe, a tek kasnije to se prenosi gledaocu-.
Kroz studentsku razmjenu dobili ste priliku da učite i na čuvenoj Academia di belle arti u Firenzi, kakva iskustva nosite iz kolijevke renesanse?
-To je bio fantastičan borovak u, bukvalno, utrobi renesanse, gdje mislim da bi svako trebao da vidi kako se nekad živjelo sa umjetnošću.
Jer ljudi su ranije, to je ono što me je taj grad sam naučio, živjeli umjetnost. Sama arhitektura, svaka brava, svaka pločica, svaki kamen, skulptura, sačinjavali su prostor u kojem živimo.
Foto: Privatna arhiva
A to se danas već, ako mogu da uporedim, sve nekako vodi na ravne, svedene, čiste linije.
Mislim da nam je potrebno da se malo vratimo, da uljepšavamo ponovo prostor na taj neki način, da ga oplemenjujemo-.
Da li biste istakli nekog profesora koji je na vas ostavio poseban utisak, od koga ste najviše naučili tokom školovanja?
-Pomenula sam i profesora Baneta i profesorku Milenu, ali, bez obzira što nisam bila u njegovoj klasi, jako sam voljela da razgovaram sa profesorom Draganom Karadžićem.
To je čovjek koji je uvijek nalazio vrijeme za studenta, i za one kao što sam ja – mimo njegove klase.
To su bili jako lijepi, opušteni razgovori o nekim jako dubokim temama, to je čovjek koji je znao da nam odštampa knjige, ako nismo kao studenti imali novaca da ih nabavimo u knjižarama i da nam ih donese onako, samo da bi prenio znanje.
A to je suština jednog profesora-.
Predstavite nam svoj umjetnički izraz, koje teme vas najviše interesuju?
-Teško mi je da se baziram samo na jednu temu, tako da ono od čega uvijek krećem kada krećem da radim novo djelo jeste taj neki embrionalni, kružni motiv iz kojeg onda gradim određenu formu i apsolutno dozvoljavam sebi da se to desi bez ikakvog nametanja poznatih termina uma.
Prosto, kad ugasim misli, kad se oslobodim poznatog – kao da je četkica četkica, da je stolica stolica – onda mi je nekako lakše da u tom koloritu nađem ono što osjeća duh koji je u mom djelu.
Foto: Privatna arhiva
Tako nekako bi možda najprostije bilo-.
A koliko tražite i pronalazite u vašem neposrednom okruženju u gradu Baru, njegovom kulturno-istorijskom nasljedu, i koliko se to reflektuje na vaša razmišljanja u umjetnosti i uopšte na vaše radove?
-Činjenica je da niko od nas nije tabula raza, naravno da će sve sa čime dolazimo u dodir biti dio onoga što će nas oblikovati kao ljude, generalno.
Ono što mene prije svega inspiriše, ako mogu tu priču iskoristiti, jeste naša fantastična priroda.
U svakom momentu, kad god sam ili u šumi ili pored mora ili tu u gradu ispod nekog drveta-to je jedino što je dovoljno da me uzdigne i pokrene da stvaram-.
-Izuzetno mi je bilo važno prvo da nađem prostor u koji sam željela da stavim svoje slike.
Standardne galerije su zatvorene forme, četiri zida, bijeli zidovi, sve je to već poznato, a ja sam željela da moji radovi budu u otvorenom prostoru i to mi je atrijum Kuće maslina u potpunosti dozvolio, sa onom embrionom kružnom formom iznad centralne masline koja gleda na nebo.
Prosto sam osjetila da moji radovi trebaju prostor koji diše-.
Foto: Privatna arhiva
Vaša postavka se zove “Metanoia”. Kako je nastajala, i koju priču nosi sa sobom?
-Metanoia u bukvalnom prevodu sa starogrčkog, bez kasnijih promjena te riječi gdje se koristi u hrišćanstvu i duhovnosti, znači iza uma, odnosno iza onoga što je čovjekovom umu poznato.
Čovjek je misaono biće koje uvijek u nečemu traži prepoznavanje, objašnjenje.
S obzirom da živimo u svijetu koji izuzetno traži i brzinu i ekstremno objašnjavanje stvari, odlučila sam se za ovo ime da stanemo malo sami sa sobom, da razmislimo o stvarima iza onoga što je opšte poznato, odnosno da naučimo da mijenjamo perspektivu nad poznatim stvarima.
Koliko nove tehnologije utiču na stvaralački kreativni proces i da li one dovode do dehumanizacije čak i umjetnosti?
-Imamo grafički dizajn koji je prije pojave ove nove AI tehnologije, bio potpuno kreativna industrija, slobodna kreacija.
Foto: Privatna arhiva
Sada već kada nam se AI upliće u kreativnost, nekako to gubi smisao.
Trenutno sam angažovana kao likovni pedagog u Budvi i zaista se trudim da djecu vratim u taj dio kreativnog procesa gdje oni moraju da koriste prste da bi pokrenuli maštu, a ne da im sve dođe ukucavano u Chat GPT i gotovo, jer, ti prsti su kroz nerve povezani sa mozgom i okom i jedino na taj način će kreativnost kod djece da se razvija.
Ta kreativnost će im kasnije donijeti da se manje muče sa ostalim predmetima.
Voljela bih da stavim do znanja i roditeljima i učenicima koliko je zaista važno da se djeca vrate prirodnim bavljenjem kreativnosti-.
Kakvi su vaši umjetnički planovi nakon ove izložbe?
-Planovi su bez planova. Jedino što mogu da kažem jeste da ću sigurno nastaviti da radim na svojoj umjetnosti, a ostalo ćemo prepustiti da se dogodi tako da možemo malo češće da se gledamo-.
Foto: Bar info
Šta biste poručili mladim ljudima koji posjeduju umjetnički talent, ali nisu baš sigurni da li da krenu putem profesionalnog bavljenja umjetnošću?
-Sjednite malo sa sobom, sami negdje u smislu neke, da kažem meditacije, bez upliva drugih mišljenja, bez obzira ko ima mišljenje o tome kojim putem trebate da krenete.
Kada sjedite sami sa sobom u tišini, znaćete tačno gdje trebate da budete i zašto, a sve ostalo je na vama. Ako radite-to će se isplatiti, ako ne radite, Bogami neće, tako da to je to-.
Izložba “Metanoia” je u postavci u Kući Maslina do 22. juna.
Foto: Privatna arhiva
- Tagovi:
- Slikarstvo
- Bar
- Izložba
- Jovana Ivanović
- Kuća maslina
 (1) (2).png)
