• -
• 28 Apr, 2026. 05:49h

Pavlović: Kulišićeva knjiga bila je pravi politički zemljotres

Izvor, foto: Bar info

Autor: Radomir Petrić

Povodom barske promocije drugog izdanja knjige „O Etnogenezi Crnogoraca“ Špira Kulišića, koje je objavila Dukljanska akademija nauka i umjetnosti (DANU), gost “Promenade četvrtkom” Radio Bara bio je urednik izdanja, akademik DANU dr Srđa Pavlović, istoričar i univerzitetski profesor u penziji.

Naučna studija „O etnogenezi Crnogoraca“ prvi put je objavljena 1980. godine u tadašnjem Titogradu i njen izdavač bio je dnevni list „Pobjeda“. Centralna teza ovog naučnog rada obrađuje autohotnost crnogorskog naroda na osnovu prepoznatljivih etnoloških, lingvističkih i filoloških obilježja čija je istorijska utemeljenost vezana za ranu dukljansku i zetsku srednjovjekovnu prošlost. Šta za savremenog čitaoca danas znači ponovno objavljivanje ove knjige? Koje su osnovne teze koje Kulišić iznosi u ovoj studiji?

-Ponovno objavljivanje ove knjige je ponovno upoznavanje Kulišića sa crnogorskom publikom.

Jako je važno u ovom trenutku, političkom i društvenom, u podijeljenoj Crnoj Gori, da se vratimo nekim fundamentalnim elementima istine, istorijske istine, činjenica i iskrenog odnosa prema istorijskim izvorima.

Djelo je skoro zaboravljeno, 46 godina je prošlo od inicijalnog izdanja knjige i naša inicijativa da je ponovo objavimo je bila primarno ponukana tom činjenicom, ali i činjenicom da je razvoj društva i intelektualne misli u Crnoj Gori u zadnjih 30-ak godina napravio značajne otkorake od temeljnih istina o crnogorskom biću, istoriji ovog prostora i miješanjima koja su rezultirala etničkim proizvodom koji mi danas živimo.

Kako tumačite navode da je ovo djelo razdjelnica u odnosu na do tada dominantan “đilasovski” pristup ovoj temi, odnosno, novi smjer u tumačenju identiteskog pitanja?

-Ovo što je Kulišić uradio osamdesetih godina prošlog vijeka, i prije njega par istoričara i pasioniranih istoričara kao što je bio Savo Brković, začeci su nečega što se kasnije nazivalo etnogenetska škola, odnosno pravac i model istraživanja prošlosti ovog prostora sa fokusom na proces formiranja plemenskih zajednica, naroda i kasnije nacija.

Metodološki je to bilo interesantno jer se fokus pomjerao sa uslovno rečeno političke i vojne istorije prostora na lingvistiku-jezik, toponime, i na specifičnu formu definisanja rodovske zajednice i plemenske zajednice kod nas-brakove i miješanja po tom principu.

U bivšoj SFRJ vlast je smatrala da je najbolji način rješavanja tzv. nacionalnog pitanja-njegovo ignorisanje, i pokrivanje ideološkim pokrovom bratstva i jedinstva, pa je svaki stručni ili manje stručni izraz etničke specifičnosti u procesu razvoja naroda i nacija neminovno smatran nacionalizmom sa njihove strane.

U tom kontekstu je Kulišićev rad smatran izrazom crnogorskog nacionalizma.

Ono što je Milovan Đilas definisao jeste bila jedna ideološki potkovana paraljevičarska definicija Crnogoraca kao supstrata srpskog etničkog i nacionalnog bića i to je zadugo bila glavna matrica posmatranja našeg prostora.

Za razliku od svih političkih i komunističkih elita u SFRJ, jedino je crnogorska politička elita Crnu Goru posmatrala i percepirala je i o njoj razmišljala kroz naočari Jugoslavije-svi drugi su to radili kroz naočari svojih republika i mislim da je to jedan od razloga zašto je ovaj “đilasovski” model viđenja crnogorske nacije toliko dugo opstao.

Kakav je istorijski i naučni kontekst u kojem je nastala ova knjiga, i koliko je uopšte on bitan za njenu razumijevanje?

-Kontekst je jako, jako bitan. Studija Špira Kulišića nije prva koju je ona pisao na tu temu, ali je značajna zato što se pojavila 1980. godine u tadašnjem Titogradu.

 U to vrijeme njen autor je bio direktor Etnografskog muzeja Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) u Beogradu, znači vrlo visoko, značajna pozicija u SANU i u, da tako kažem, drugom nivou vlasti u državi, jer su ti akademski krugovi uvijek bili izvor političkog legitimiteta države.

Kulišić je fokusirao svoje istraživanja na lingvistiku i na proces formiranja plemena i bratstava u Crnoj Gori koji do tada nije bio dovoljno istraživan, a to je relativno spor i pojedinačni proces miješanja koji je kod nas u svakodnevnom govoru poznat kao domazetstvo.

Ta vrsta braka i ta vrsta spojeva je proces koji je Kulišić istraživao na našem prostoru.

Njegova centralna teza jeste bila da se proces formulisanja crnogorskih plemenskih zajednica i u kontinuitetu crnogorskog naroda i nacije odvijao potpuno suprotno od standardnog stručnog postulata koji su definisali u svojim radovima Jovan Erdeljanović ili Jovan Cvijić, o nekom drugom talasu naseljavanja Slovena na Balkanu gdje je srpski supstrat potpuno pokrio i gotovo odmah i kompletno asimilirao domorodačko stanovništvo, tzv. starobalkansko stanovništvo.

Kulišićev rad i njegova metodologija pokazuju da to nije bio jedinstven process, da to nije bio spor proces i da on nikada nije kompletiran.

U tom kontekstu, njegov doprinos izučavanju tada je bio jako važan jer je išao u suprotnosti i sa vladajućom tezom komunista i sa uspostavljenom tezom u nauci koja je bila u stvari izraz hegemonog srpskog nacionalizma koji je prisvajao mnogo toga.

 Međutim, za nas danas ta je poruka, ako ne jednako, onda čak i više bitna.

 Jer, mi živimo u podijeljenom društvu koje je jako emotivno po pitanjima identiteta i pripadnosti, gdje su identitetski parametri određeni od nekog drugog.

Kulišićeva poruka je da je potpuno besmislena i neutemeljena bilo kakva priča o bilo kakvoj čistoti -etničkoj krvnoj, genetskoj- na bilo kakvom nivou.

Koliko su Kulišićevi zaključci iz ove knjige i danas relevantni u savremenim raspravama o identitetu i etnogenezi?

-Oni su uvijek i bili relevantni, od momenta kad su napisani do dana, današnjeg.

Njihovu relevantnost je u svakodnevnom životu određivao politički trenutak i politička želja struktura na vlasti.

Ali, to su zaključci koji su po mom skromnom profesionalnom sudu stručno utemeljeni.

Ne moraju biti jedini i apsolutno ispravni zaključci, jer ljudi mogu da se bave ovom problematikom iz različitih metodoloških okvira i iz različitih disciplinskih okvira.

No, apsolutno nema dileme da je Kulišić bio naučnik koji je iskreno pristupao svojoj temi i iskreno tretirao izvore.

U ovoj knjizi koja ima stotinu strana, on je apsolutno dekonstruisao taj narativ srpskog nacionalizma o Crnogorcima kao o Srbima i o procesu formiranja crnogorskog naroda i crnogorske nacije.

Njegovi zaključci su sa tog akademskog nivoa uvijek bili relevantni za svakoga ko je želio, imao otvorene oči, to da čita.

Problem našeg društva je što su različite političke strukture u različitim vremenskim periodima, neke manje a neke više, politizovale ovu tematiku i odvlačile pažnju javnosti i stručne javnosti čak od tih fundamentalnih postulata o kojima govori Kulišić.

Mi tako danas imamo situaciju u kojoj se Kulišićevi zaključci najlakše marginalizuju iz političke perspektive tako što se kaže da oni više nama danas nijesu relevantni.

I to je sudbina nauke, društvenih nauka u svakom slučaju-da je vrlo lako i vrlo često žrtva političkih apetita i ideoloških projekcija.

Naši stariji slušaoci se sigurno sećaju kontroverzi koje su pratile objavljivanje ovog djela, odnosno teza koje su bile promovisane kroz ovu knjigu. Kako ih danas sagledava nauka?

-Kulišićeva knjiga se pojavila 1980. godine to je bio period zalaska komunističke i socijalističke vlasti kod nas, takođe i značajne ekonomske krize, dakle, doba političke nestabilnosti u okviru vladajuće strukture, i ona je izazvala pravi politički zemljotres.

Političke strukture i vlast, centralni komiteti i opštinski komiteti po Crnoj Gori imali su hitne sastanke da razrađuju strategiju kako da se Kulišićeva knjiga marginalizuje, ali, da se baš ne zabrani jer je to bilo možda malo radikalan potez tada i za njih.

Na tom poslu su onda angažovani i politički radnici i radnici iz akademije, iz nauke i sa univerziteta koji su se bavili istorijom, etnografijom, antropologijom, da pišu kontraradove kontra knjige pokušavajući da ospore Kulišiću pravo na njegove zaključke.

Imali ste situaciju u kojoj je 1984. godine Centralni komitet Saveza komunista Crne Gore organizovao stručnu konferenciju u tadašnjem Marksističkom centru “Milun Božović” u Podgorici ispod Ljubovića sa temom o takozvanoj marksističkoj definiciji nacije.

Jedina tema je u stvari bila Kulišićeva knjiga.

Uvodničar je bio sjajni istoričar i autor puno, puno dobrih knjiga, između ostalog i knjige o Podgoričkoj skupštini, tadašnji direktor Istorijskog instituta Dimitrije Dimo Vujović čija je prva rečenica iz referata bila “Crnogorci su Srbi”, tačka.

I onda je slijedila čitava lavina napada na Kulišića.

Dakle, imali ste jednu ideološki motivisanu akademsku raspravu koja je pokušala da ospori teze i činjenice koje je Kulišić iznio i to je, kao što sam maloprije rekao, sudbina velikog broja radova iz oblasti društvenih nauka koji tretiraju svoje izvore iskreno i pošteno.

Koliko ova knjiga doprinosi razumijevanju složenosti crnogorskog identiteta kroz istoriju, posmatrano kroz prizmu činjenice da smo več u drugoj četvrtini XXI vijeka?

-Ova knjiga jeste značajna sa profesionalne strane za sve nas koji se bavimo ovom tematikom.

Ona ima taj društveni efekt i društveni značaj koji je akademski i danas, ali je on istovremeno politički i socijalni, jer, mi živimo u podijeljenom društvu.

Na ove teme se vrlo rijetko može razgovarati mirne glave i u nekim kontekstima koji ne izazivaju ljude da se svađaju, tuku ili potežu babe i djedove iz grobova da bi dokazali da su oni čisti.

Taj emotivni naboj se stalno podgrijava od strane svih političkih struktura, od strane svih vjerskih struktura u Crnoj Gore i izvan Crne Gore da bi se, u stvari, održala tenzija i produbile društvene podjele jer se tako najlakše vlada.

Kulišićeva knjiga pokazuje bez dileme da su sve naše priče o posebnosti i o čistoti naše bratstveničke linije, ili naše plemenske linije, ili naše rodovske linije, ili naše nacionalne linije, apsolutno besmislene i neutemeljene pošto su procesi miješanja bili toliko kompleksni i toliko temeljni da je gotovo nemoguće utvrditi bilo kakav nivo čistoće.

Da vam ilustrujem situaciju-ja sam za svoj rođendan 2024. godine dobio da uradim genetski test koji se u Americi zove 23andMe.

Dva i po odstomojeg genetskog materijala potiče iz Škotske, da vam ne pričam o Grčkoj, Albaniji, Hrvatskoj, Dalmaciji, centralnoj Evropi, Crnoj Gori naravno, i čak nekom dijelu Rusije.

Vrlo, vrlo teško jeutemeljeno utvrditi bilo kakvu čistotu i onda Kulišićeva knjiga jeste testament te nemogućnosti.

U našem savremenom trenutku svaka priča o podjelama, svaka priča o specijalnom statusu bilo kojega naroda, bilo koje zajednice, se u stvari prosipa kao kula od karata nasuprot ovih stotinu stranica divnog materijala.

Napominjem za vaše čitaoce koji se budu odlučili na avanturu čitanja Kulišića, iako je to stručna knjiga: u cijeloj knjizi je ovaj autor upotrijebio na šest mjesta jednu jedinu stručnu riječ.

 Jedan termin koji se u etnologiji koristi za nešto što mi zovemo domazetstvo. A to je ugzor i lokalni brak.

 Knjiga je pisana vrlo, vrlo razumljivim jezikom, prepoznaćemo se svi u njoj, prepoznaju se prezimena, prepoznaju se toponimi.

Kulišićeva centralna teza jeste da se ne može razgovarati o posrbljavanju, da tako kažem, Crne Gore u tom drugom talasu naseljavanja Slovena, a da se ne prepozna činjenica da mi i danas imamo lingvističke ostatke, mi imamo toponime po Crnoj Gori koji nijesu slovenski, koji nose jasne tragove tog takozvanog starobalkanskog stanovništa koje je bilo romanizovano u dugom vremenskom periodu i oni predstavljaju neke ostatke Ilira, Tračana i originalnog stanovništa na Balkanu prije doseljavanja Slovena.

Savremena poruka Kulišićeve knjige je da se vratimo nauci i istoriji, da prepoznamo političku manipulaciju tim istorijskim i naučnim činjenicama i da shvatimo da jedino ako prepoznamo pravo drugoga da sebe vidi drugačije, bilo da se vidi kao specifično ili ne, i ako smo spremni da živimo-da pojednostavim, mi ne možemo živjeti jedni pored drugih, mi možemo samo jedni s drugima živjeti, drugačije nikako ne možemo.

Sve ove posebnosti-i moja i vasa-su sekundarne, one ostaju u nekom privatnom domenu, mi možemo o njima da razgovaramo i da ih upoređujemo uz lijepu čašu vina, ali, to ne bi trebali da budu parametri koji određuju našu socijalnu dimenziju, naš odnos prema državi, naš odnos prema društvu, našu viziju kako će naša djeca i unuci da žive i na kom prostoru.

Da li ovo djelo ima širi regionalni značaj?

-Mislim da ima, zato što je Crna Gora u slučaju Kulišića ono što bi na engleskom rekli case study- jedna tačka koja se detaljno ispituje, ali, ovaj proces je značajan regionalno zato što, vraćajući se opet na teren nacionalizma, mi imamo stalni predatorski instinkt upućen prema Crnoj Gori i stalnu aproprijaciju Crne Gore od strane prvenstveno nacionalističkih elita u Srbiji.

Ova je knjiga značajna jer pokazuje da je društveno uređenje-plemensko i rodovsko uređenje i brastveničko uređenje-u Crnoj Gori specifično za ovaj prostor.

Vi u Srbiji nemate plemena, nema užičkog plemena, ta vrsta društvene organizacije u periodu o kome Kulišić govori nije postojala nigdje izvan ovoga prostora i ona je u značajnoj mjeri recidiv, odnosno, površna je riječ doprinos, starobalkanskog stanovništva za naše savremene višeslojne identitete.

Promociju ovog izdanja organizuje DANU. Koliko je značajna uloga ovakvih institucija u očuvanju i afirmaciji naučne i kulturne baštine?

-Jako je značajna. DANU je izdavač ovog drugog izdanja Kulišićeve knjige i to je svojevrsno ponovno upoznavanje i predstavljanje same DANU crnogorskoj javnosti nakon možda čak i decenijske tišine što se tiče izdavaštva i aktivnosti.

Bez obzira na sve nedostatke tog okvira, on je i dalje koristan i relevantan na edukativnom i na izdavačkom planu.

Ono na čemu mislim da se treba raditi, i moj lični impuls da se angažujem ovdje, jeste da treba popunjavati taj formalni organizacioni okvir kvalitetnim sadržajima, pogotovo ako se uspije da se ti sadržaji zadrže u sferi stručnog i akademskog, da se ne politizuju, a da se ljudima ostavi pravo da individualno imaju odnos prema tom materijalu kakav oni hoće.

Dakle, da se prosto ne padne u zamku pravljenja ili revitalizacije još jedne parakulturne organizacije koja služi jednoj drugoj ili trećoj političkoj partiji, ili jednoj drugoj ili trećoj vjerskoj organizaciji.

Da se radi na tome da o ovakvim temama bude dijalog, a ne monolog?

-Apsolutno, naravno da mora biti dijalog. Doduše, dijalog podrazumijeva spremnost obje strane da prepoznaju legitimitet sagovornika, inače, to prestaje biti dijalog.

Jedan od centralnih problema u Crnoj Gori je upravo taj nedostatak spremnost da se sagovornik prepozna kao legitiman, osim na nivou retorike koja u medijima zvuči fino pa neće ljudi da budu optuženi da su uskogrudi.

Jako je važno da se prepozna legitimitet.

Kao što smo prije pomenuli, mi moramo živjeti jedni s drugima i mi moramo prepoznati legitimitet stavova sa kojima se ne slažemo, jer, na kraju priče, ni ja ni vi ne znamo moje i vaše noćne more, šta nas drži budnim noćima, o čemu mi razmišljamo, kako mi vidimo sebe.

Sve je to neki privatni svemir koji mi treba da poštujemo i o njemu možemo da razgovaramo.

Jedino iz te tačke međusobnog poštovanja, to ovdje nama nedostaje.

Uništena je empatija u Crnoj Gori, koja ima i svoje političke, i kulturne, i moralne, i etičke, i praktične socijalne dimenzije.

Kakva je uloga Kulišića u crnogorskoj i jugoslovenskoj nauci?

-On nije dovoljno valorizovan na pravi način, zaslužuje mnogo više reflektora da se okrene ka njegovom radu, jer Kulišić osim ove ima i par drugih knjiga i dosta slučnih radova koje bi trebali da se koriste više.

Žao mi je što se ova materija ne uči u školama, da nije dio kurikuluma na univerzitetima.

Štampanje ove knjige je jedan od poziva da se takve stvari pokrenu, vidjećemo da li će se to desiti.

Meni je jako drago da smo u prilici da pričamo o ovim stvarima sa publikom u Crnoj Gori, u raznim gradovima, eto, već se desilo da smo tokom ovih promocija morali da štampamo dodatnih dvije stotine primjeraka!

Vaša profesionalna karijera je najvećim dijelom ostvarena u Kanadi, na Univerzitetu Alberta u Edmontonu. Prošle godine ste pošli u penziju kao univerzitetski predavač i sad ste se vratili u Crnu Goru. Taj višedecenijski život u Kanadi, u susretu, da ne kažem sudaru sa crnogorskom stvarnošću, kakve vam daje impresije?

-U jednoj mjeri to je zaista bio sudar, u drugoj mjeri-susret.

Naivno sam vjerovao da se nakon penzionisanja vraćam u Crnu Goru na nešto što mi je poznato, nostalgično, razmišljajući o ovom prostoru.

Međutim, shvatio sam da se toliko stvari promijenilo da mi treba potpuno novo upoznavanje sa sredinom, počevši od praktične svakodnevne rutine.

Ja se izgubim u Podgorici jer pola grada nije postojalo fizički kad sam ja otišao, tako da ne znam te ulice, a svi nazivi ulica su vrlo inteligentno skriveni po fasadama, ne mogu se vidjeti, pa sebe uhvatim kao inostrani turisti koji stoje na raskresnici i traže Google search, da vide gdje se nalaze.

Zatim, i cijeli horizont se pomjerio za 30 i više godina od kada ja nijesam bio tu.

Jedna prednost mojeg dugogodišnjeg odsustva po pitanju ovih angažmana oko izdavaštva i struke, koju prepoznajem sve više i više, jeste da ja ne znam ko s kim ne zbori u Crnoj Gori, pa mogu da pozovem za isti sto ljude koji ne govore.

To ne radim namjerno, nego prosto ne znam, i onda me začudi kad vidim da se preže preko stola, ali, i dalje se razgovara i onda pokušavam nekako taj svoj kapacitet da iskoristim ne bi li kako mogli napraviti neki dogovor o nečemu vrijednom.

Jeste interesantno iskustvo navikavanja, ja sam ovdje rođen i odrastao, a svih 35 godina boravka u Kanadi ona je bila divna prema meni, i smatram je svojom drugom kućom, zaslužuje da bude rezervna domovina-.

• Tagovi:
• Srđa Pavlović
• DANU
• Tradicija
• Istraživanje
• Identitet