Vreće od žuke, košulje od svile
Izvor: Pobjeda
Autor: Igor Perić
Davno su minuli dani kada su odive i nevjeste duž primorja potapale stabljike žuke u more, čekale da vlakna omekšaju a onda ih trljenjem pretvarale u niti od kojih su tkale platna. Ostali su toponimi koji svjedoče na taj vakat, poput Žukotrlice u Baru ili Trlila, ušuškanih između Malog i Velikog pijeska u podnožju Dobre Vode.
Žuka na ovom podneblju jednako cvjeta svakog maja: ogrne se pejzaž u njeno jarkožutu odoru, ožive brda i padine iznad mora, a sa njenim cvijetom probudi nostalgija.
- Odavno već niko na magarad ne tovari naramke žuke put Velikog pijeska i Trlila. Vrijeme je izbrisalo trljenje koje nije samo davalo materijal za tkanje već je okupljalo i povezivalo ljude. Na tom zajedničkom radu, kao kod vršidbe žita ili kosidbe, ljudi su se družili, uzajamno pomagali, upoznavali. Tu je bilo i mladih i starih, pjesme i šale da lakše padne rad - priča Dobrovođanka Emina Alković.
Ona je, svojevremeno, od vlakana i niti žuke tkale vreće i lencune negdje do početka šezdesetih godina prošlog vijeka.
- Brali smo mlade izdanke žuke prije cvjetanja, slagali u svežnjeve a više njih u bale. Žuka je tako potapana u more u plitkoj vali, pritiskana teškim kamenjem gdje bi se kišala tokom desetak ili više dana, više se i ne mogu sjetiti koliko tačno, da morska voda odradi svoje – sjeća se Emina.
Zanimljivo je da je žuka, kao biljka koja raste nad morem, jedino u moru dovoljno omekšavala, jer slatka voda nije bila dovoljno moćna da njena vlakna pretvori u konac.
Kako veli Emina, omekšana žuka trlila (trljala) se o strme stijene kraj vode dok ne bi zelena opna sasvim ustupila mjesto bijelim vlaknima.
- Tako obrađenu žuku širili bismo na terase da se prosuši, a onda bi išla na kuđelju. Kako se u to vrijeme, a to je bio vakat kad sam se udala, sadila i pšenica, od žuke smo tkali takozvane lencune, velike i jake vreće za odlaganje pljeve nakon vršidbe. Kasnije su lencuni od žuke ustupili mjesto kupovnim vrećama, nestalo je potrebe za cijelim procesom, a potom je sve manje i pšenica sađena… Tako je sve ostalo samo uspomena – priča ona.
Nije Emina samo žuku trlila. Kaže da je u Dobroj Vodi sađen i lan, a od njega se vlakno dobijalo na sličan način kao od žuke.
- Budući da je bio mekši od žuke, nijesmo ga morali nositi do mora i potapati u slanu vodu. Kad bi lan ,,uzorio“, brali bismo ga i slagali u snopčiće koji su kišani u neki od virova na potocima kojih u Dobroj Vodi nije falilo. U kasnijoj obradi koristile smo drvene trlice, neku vrsta kalupa u koji bi se slagala vlakna i trlila. Dobijene niti ,,češljane“ su grebenima, posebnim metalnim češljevima, a onda su išle na kuđelju iz koje se ispredao konac. Lan smo koristili za tkanje čaršava, raznih tkanina. A kad se pojavio pamuk, bio je popularan kombinovani vez. Zvale smo ga ,,žica lana, žica pamuka“ – sjeća se sagovornica.
Svaka kuća je u to vrijeme imala nekoga ko je umio da tka. Služile su tome, kaže Emina, naročite stative, odnosno neka vrsta razboja sa vratilom i brdom, kako su zvali pojedine djelove te naprave. Sve što je trebalo domaćinstvu moglo se tu istkati, posteljina, sukna, košulje..
Prema Emininim riječima, u Mrkojevićima je prije pola vijeka bilo ženskih ruku vičnih i tkanju svile.
- Sjećam se da je u tom kraju bilo žena koje su znale da vezu košulje od svile. Bio je to povod da zbog potražnje svilenog konca i ja se oprobam u uzgajanju sviloprelje, svilene bube iz čijih smo čaura, ili šiški, kako smo ih zvali, izvlačili svilenu nit-.
Ona kaže da su sjeme, ili larve sviloprelje njivili na ljesama od pruća na koje bi slagali murvin list, prirodnu hranu svilene bube. Kada bi larve pojele list i učaurile se, odnosno pretvorile u kadane ili ,,šiške“, slijedio je ključni segment cijelog postupka.
- Skupili bismo šiške i potapali ih u kazan vruće vode. Šiške bi se od vode smekšale a onda se iz njih mogla izvući nit koja se namotavala na cjevčice od trske. Od desetak čaura napunila bi se jedna cjevčica, a kuvali bi na stotine kadana – sjeća se sagovornica.
Priča Emina da je nabavljala gotove larve koje su ljudi u tom kraju čuvali u krpama, na toplom, dok ne prispije list od murve, drveta poznatog po ukusnom plodu.
Potvrđuje nam da je čula kako su žene sjeme sviloprelje umotano u platno držale u njedrima, kako bi bile na toplom. Tako je proces trajao i opstajao dok je bilo potražnje. A onda su sviloprelje iščilile, a prorijedila su se i stable murve kojih nema kao nekad pored puteva i međa.
Emina žali što danas ne postoji neka etnografska zbirka koja bi dočarala posjetiocima vrijeme uzgoja svilene bube, trljenja lana i žuke, prikazala kako se nekad živjelo, radilo i bitisalo.
Goblen kao hobi
Eminu su uvijek jako interesovale rukotvorine i zanati. Željela je da proba i vezenje goblena, “Ako me je nešto interesovalo, nisam živa bila da ne probam i vidim ide li mi od ruke”. Tako je bilo i sa goblenima, čuvenim ,,Vilerovim“, jako cijenjenim, zahtjevnim za izradu. I danas u Dobroj Vodi ima ,,Tajnu večeru“ koju je dugo vezla.
- Samo u oku jednog apostola bilo je deset nijansi. Bilo je to vezenje za koje mi je trebalo mnogo vremena, a trebalo je raditi na imanju. Držali smo stoku, imali dvije vodenice, mlin za masline, uljaru… Sadilo se povrće u džardinu. Vezenje je dolazilo kao relaksacija od svakodnevnih obaveza – priča Emina.
Nekada, kada su gobleni bili jako popularni i cijenjeni, dobijala je veliku sumu za neke svoje radove, ali su oni ostali da traju. Snahi Arneli poklonila je “Djevojku na bunaru” koju nam je pokazala i koja svjedoči koliko je vještine trebalo da se takva kompozicija prenese na početno bijelo platno.
- Tagovi:
- Mrkojevići
- Dobra Voda
- Žukotrlica
- Veliki Pijesak
