Kuća maslina: Promovisana nova knjiga Senada Karađuzovića
Izvor, foto: Bar info
Autor: Tamara Marković
Promocija knjige „Razdoblje produžene tišine (Biografija pristanskog pimpignonea)“ Senada M. Karađuzovića održana je sinoć u Kući maslina u Starom Baru.
Djelo je posvećeno autorovom bratu Denisu, čije se prisustvo snažno osjećalo tokom cijele večeri, kroz riječi govornika, sjećanja i emocije publike.
O knjizi su govorili pisac Savo Markoč, književnik i muzičar Mitar Škuletić i autor, dok je moderator večeri bio Amir Arabelović.
Arabelović je istakao da Karađuzovićevo pisanje nosi snažan pečat autentičnosti.
-Neko sam ko mnogo čita i voli da pročita nešto autentično, nešto što pokazuje život i sve oko nas, a Senad to stvarno umije da napiše na svoj poseban i direktan način-kazao je Arabelović, dodajući da je autorov stil prožet šalom, starobarskom, barskom i crnogorskom:
-Ako ste do sada čitali bilo šta njegovo, primijetićete taj specifičan šmek. Meni se lično sviđa, a nadam se da će se i vama svidjeti ono što ćemo vam večeras predstaviti-.
Govoreći o naslovu knjige, naglasio je da će oni koji su poznavali Denisa razumjeti zašto se knjiga tako zove.
Savo Markoč je istakao da se autor i njegovo djelo ne mogu sagledati jednostavno.
-Knjigu sam pročitao tri puta, a sa autorom sam se upoznavao sedam puta.
Da nas neko pita kada smo se stvarno upoznali, sumnjam da bi dobio odgovore koji bi se podudarali-rekao je Markoč.
Naglasio je značaj upornosti i dosljednosti autora.
-Uvijek me je podsjećao na Koju iz ‘Discipline kičme’, njegov rad možete voljeti ili ne, ali morate ga poštovati. Isto je i sa Senadom-istakao je.
Markoč je okupljenima pročitao pjesmu s početka knjige, posvećenu Denisu, govoreći i o ličnim susretima s poznatim “Deni bojem”.
-Ova knjiga se ne može prepričati. Ona se prvo mora pročitati, a onda, može i sa samim sobom, ali najbolje s nekim drugim o njoj razgovarati-zaključio je.
Književnik i muzičar Mitar Škuletić akcentovao je da je riječ o „jednoj od najbarskijih knjiga ikada napisanih“.
-Red je da o njoj pričaju Barani-kazao je Škuletić, dodajući da su možda postojali i pozvaniji sagovornici, ali da su „Senadovi izbori često suviše lični“.
Govoreći o knjizi, istakao je da je u vremenu u kom se u svim umjetnostima dešavaju devijacije ka modernoj tehnologiji, vještačkoj inteligenciji, nano tehnologijama, odluka da se napiše knjiga obojana pastelnim bojama, jedan čin hrabrosti i inata, smatrajući da je autor to učinio na način koji mu i priliči.
-Kapiram da Senad ima misiju, ne znam tačno koja je, ali znam da je dobra-rekao je Škuletić, ističući i osjećaj odgovornosti kada mu je autor poslao rukopis.
-Osjećao sam se kao osnovac kome nastavnik da dnevnik da odnese u zbornicu, i čast i odgovornost u isto vrijeme-slikovito je objasnio.
Izlaganje je završio riječima da je „ova promocija zapravo Denijev šou, svi mi smo njegova publika, a Senad je samo dežurni na biletarnici koji je podijelio karte“.
U završnici večeri, i sam autor, Senad M. Karađuzović, obratio se publici, kazavši da je prvobitno želio da piše o epilepsiji kao bolesti i fenomenu, ali je od toga odustao, kao i od klasičnih zahvalnica.
-Na kraju sam došao na ideju da promociju završimo muzikom-rekao je autor, nakon čega je puštena pjesma „24.000 baci“ Adriana Celentana iz 1961. godine, omiljena numera “Deni boja”, koja je snažno evocirala uspomene kod prisutnih.
U razgovoru za Radio Bar i Bar Info, Senad M. Karađuzović je podsjetio da su prve priče o Denisu nastale još početkom 2000. godine, dok je njegov brat bio živ.
Dodaje da su mu tada često sugerisali da počne da piše o Denisu, ali da je on odgovarao: „On piše samog sebe“.
Govoreći o svom bratu, Karađuzović je naglasio razliku između Denisa kakvog je grad poznavao i onog kakav je bio u porodičnom domu.
-Ljudi sada vide njegov portret, a ja sam ga kod kuće gledao u drugačijem izdanju, u bijelim mutandama, dugim čarapama, trik majici, kako igra dječije igrice, imao je neki svoj svijet- sa sjetom se prisjetio.
Istakao je da je upravo on najduže bio uz Denisa, podsjetivši na obećanje koje je dao ocu još 1997. godine: „Svi mogu da rade šta hoće, ja ću uvijek biti s njim“.
Autor je naglasio da ga je Denisova smrt suočila sa spoznajom koliko je uzroka i prauzroka utkano u jedan život, ali i koliko su svi oko njega bili „istrenirani“ da mu budu oslonac.
-Mi smo svi morali da se prilagodimo njegovom režimu. U gradu je on imao jedno lice, a kod kuće potpuno drugo.
Ipak, Denis je u javnosti uvijek bio ono što jeste – ljubazan, bezobrazan ili fin, zavisi kako ga je ko doživio-podcrtao je.
Karađuzović je iznio i ličnu teoriju o dobroti i prolaznosti:
-Ako mu je neko u toku dana rekao ‘dobar dan’, ‘zdravo’ ili mu se samo ljubazno osmijehnuo, to mu je za jednu vremensku jedinicu produžilo život-.
Posebno ga je, kako je rekao, dirnulo to što je na promociji vidio lica ljudi koji su Denisa voljeli.
-Srećan sam što sam živio u porodici koja je tom čovjeku dala krila i rekla: ‘Šibaj, idi, padni, slomi se, pukni, mi ćemo te paziti poslije toga i opet pustiti da letiš’.
E, to je poenta ove priče-zaključio je Senad M. Karađuzović.
