Herceg Novi: Zoričinih 40 godina volonterizma
Izvor: Novski portal
Foto: Privatna arhiva
Znamo svi dobro, po dobrom, našu Zoricu Drakulić Vidaković.
I da, uvijek nasmijana, vedra, zahvalna svima koji se odazovu akciji za pomoć.
I tako punih 40 godina.
Za Novski portal je govorila o značaju volonterizma, solidarnosti i doprinosu pojedinaca zajednici kroz nesebično zalaganje.
-Moja prva volonterska akcija je bila još u najranijem djetinjstvu, pošto sam do pet i po godina bila u Domu i sa mojim štićenicima bila kao rod, rasla uz njih tako da su mi oni bili najranjiviji.
Kad me usvojila porodica Drakulić, kupovali su mi lijepu garderobu i obuću…
Naravno da je za moje drugare to bilo nestvarno tako lijepo biti obučen i da je to samo moja tj. njihova garderoba. Jer oblačili smo ko šta stigne, bez ikakvoga reda.
Kad sam se pojavila u školi moji drugari iz Doma su odmah rekli kako mi je lijepa jakna. Bez pomišljanja da ću dobiti grdnju od moje nove porodice, skinula sam jaknu i dala mojoj štićenici-pamti Zorica.
Zatim su uslijedile druge stvari, darivala je obuću, vratila bi se u espadrilama za fizičko kući, pa torbu, novu pernicu, olovke…
Radost i potrebu da poklanja i pomaže nosi iz Doma u Bijeloj
Slika iz Dječijeg doma Mladost
-Marendu nikad nisam pojela nego bi je već uz put dala, naučena na dijeljenje, jer drugačije nisam znala.
Znalo se da uberem naše voće (mandarine i narandže) i dodam u Dom kad bismo išli prema školi.
Od same osnovne škole sam počela da pomažem.
U našem razredu je bilo djece koja su teško živjela, onda bi sa našom učiteljicom pričali i ona bi nam dala smjernice šta bismo mogli da poklonimo, a da nikoga ne opteretimo sa novcem.
Donosili smo ko je šta imao kod kuće, od slatkiša, stvari za školu, odjeću, obuću…-.
Želja da pomaže, da bude solidarna u Zorici se probudila odrastajući u Domu u Bijeloj. Tu je već imala obavezu da čuva mlađu/mlađeg od sebe, a i zapravo je nju trebalo čuvati.
-Mi “stariji” smo prenosili pažnju, ljubav jer to su bila naša braća, sestre o kojima mi moramo da brinemo.
Usađeno nam je to da brinemo jedni o drugima, da branimo slabije od sebe.
Shvatila sam da to tako mora biti i da taj zadatak moram ispunjavati stalno, a da se ne požalim da mi je teško-.
Iza Zorice su nebrojene humanitarne akcije, bilo je i onih na koje je posebno ponosna.
-Pomagala sam kad god bih čula za neku porodicu, neko dijete koje se bori sa zdravstvenim problemima.
Nisam ni pomišljala da odustanem nego da što više ljudi animiram i da akciju privedemo kraju.
Najponosnija sam u svakoj situaciji kada “na noge dižemo moj divni Herceg Novi” u pružanju pomoći oboljelima, samohranim roditeljima, njihovoj djeci, starijim sugrađanima…-.
Duša Volonterskog centra Herceg Novi
Za preko 40 godina volontiranja ona je sa svojim kolegama iz Volonterskog centra “pokrila” cijelu Crnu Goru, kako kaže, od juga do sjevera, ali i dio regiona.
Novac za liječenje onima kojima je to potrebno sakupljaju uglavnom bez SMS poruka, većinom korišćenjem donatorskih kutija, putem humanitarnih bazara, predstava, koncerata.
-Naš Volonterski centar funkcioniše još od 2014. godine kad su bile poplave u Srbiji.
Pošto je druga država pomoć nismo mogli slati tek tako nego smo morali imati neku organizaciju iza sebe, radi slanja specifikacije stvari, sve je moralo biti dokumentovano, pečatirano.
Tako da smo za par dana osnovali naš centar. Mada radili smo i ranije i bez NVO, a pomoć je uvijek dolazila gdje treba.
Naša Opština sa predsjednikom Stevanom Katićem nam je izašla u susret 2017. sa magacinskim prostorom, koji nije bio baš uslovan (sa dosta vlage, bez struje, vode, sanitarnog čvora).
Ali, tu je pristizala pomoć i iz tog istog magacina slali smo bolnicama, ustanovi za psihijatriju, radijatore, očuvanu ćebad, jastuke, posteljinu, našim sugrađanima stvari za kuću, šporete na drva, frižider, razne električne uređaje, skoro sva bebi oprema, ne zna im se broj.
Zatim paketi i paketi igračaka, jer se djeca samo tome obraduju. Od hrane osnovna do konzervirane…
Voljela bih kad bi se neka hala zakupila za namještaj i krupne stvari, jer skoro svakodnevno imamo donacije u namještaju i desi se da nemamo za dan dva da proslijedimo i taj isti namještaj završava na smeću-žali Zorica.
U Volonterskom centru Herceg Novi sa njom su angažovane četiri samohrane majke i dvije djevojke. Slažu, sortiraju i naravno da i sebi i djeci uzmu šta im treba.
I mladi hoće da pomognu, posebno kad su neke veće akcije. To su divni mladi ljudi, ističe Zorica. Oni već imaju empatiju za druge.
Ne prestaju akcije, a stižu i priznanja
Ovom humanom poslu nema kraja, pa se Zorica pobrinula da i krajem prošlog mjeseca novogodišnja čarolija stigne u domove porodica koje žive u oskudici.
Zorica Drakulić Vidaković je dobitnica Oktobarske nagrade Herceg Novog i nagrade za filantropiju Iskra, ima ona još priznanja, ali joj je najveća nagrada kada nekako pomogne.
No, da li su svi baš zahvalni ?
-Ima dosta zahvalnica, posebno u darivanju krvi. Danas sam dala 22. put krv. Tu su i povelje, specijalne nagrade, razna priznanja…
Dobijala sam i novčane nagrade, ali nikad taj novac nisam zadržala nego sam kovertu odmah proslijedila i ne gledajući koliko je novca u pitanju.
Oduvijek sam govorila da sam živjela i prije bez tog novca.
Presrećna sam i počastvovana kad dobijem nagradu, ali sve to sama ne bih mogla postići da mi se moji dragi sugrađani i ostali nisu pridružili i pomogli.
Moj grad je prepoznao moje kvalitete, najbitnije mi je da su ljudi stekli povjerenje. Pomoć proslijđujem u prave ruke, bilo da je riječ o novcu ili stvarima.
Do sad mislim da sam deset jakih magacina napunila i da smo sa svih tih deset magacina pomogli.
Nema dana da neko ne zove da donese pomoć, najviše se vikendom razdijeli i pomogne-.
Dokle ide njena ljudskost, solidarnost i humanost
Zorica je heroina našeg doba. Tačno prije dvije godine darivala je bubreg Božu Batrićeviću i bukvalno mu spasila život.
Ostala je bez bubrega, ali joj je srce naraslo i dalje kuca za svakog nevoljnika.
-Mog dragog prijatelja Boža znam od 2013. kad nam je na kući radio. Još tada sam mu rekla: “Ako ikad budeš išao na transplantaciju bubrega računaj na mene”.
Trebalo je da tu opraciju obavimo 2018. A onda je krenula pauza zbog korone i konačno 2023. smo počeli testiranje.
Doktori su Božu rekli da samo još godinu može na dijalizu i samo godinu do operacije jer mu je srce oslabilo.
U Istanbulu smo bili više od 40 dana. Božo sa ženom Suzanom, ja bez pratioca jer nisam htjela da iko zna da sam pošla da doniram bubreg.
Bili smo zajedno u sobi u hotelu i teško je bilo gledati njegove muke do transplantacije. Svaki drugi dan je išao na dijalizu.
Tada sam rekla dala bih oba bubrega samo da se spase tih muka. Sam čin operacije mi je bio kao da sam otišla da izvadim zub, kod mene je operacija trajala četiri i po sata.
Doktor koji je obavio transplantaciju nas je pitao “koliko ste se poklopili u svemu, čak ni srodnici nisu toliko”. Pitao je u šali “Možda ste vi, ipak, brat i sestra”-priča Zorica.
Kaže da treba što više pričati o doniranju organa, jer kad je neko zdrav, treba da razmisli da može i da daruje život nekom život. To nema cijenu.
-Nisam za to da se promovišem, jer sve što radim, radim iz čistoga srca i dok god u meni bude bilo snage pomagaću i dalje.
Za naš narod uvijek kažem da smo prgavi, ali, ipak, svi priskočimo kad je nevolja. Tada se svi ujedinimo.
Ponosna sam na svoj Novi i svoju Crnu Goru, tako mala zemlja, a humana zemlja-, zaključuje Zorica Drakulić Vidaković.
Dok razgovaramo s njom pokreće novu akciju prikupljanja sredstava za našu sugrađanku Mladenku Ercegović kojoj će u Turskoj biti obavljena transplantacija jetre.
