Ulcinj: Poznati humanista pet decenija pomaže građanima
Izvor, foto: Ul info
Autor teksta: Vasilije Radić
Šestdesetšestogodišnji Ulcinjanin Leka Brisković u sadejstvu sa svojom porodicom narodnih ortopeda punih pedeset godina pomaže povrijeđenima, a uporedo sa tim na drumovima vrši instruktažu u lokalnoj autoškoli „Ferari“ za sve kategorije.
Gotovo da nema ulcinjske kuće gdje bar jedan član domaćinstva nije zatražio pomoć porodice Brisković kada su u pitanju uklještenja vrata, kičme, povrede gornjih i donjih ekstremiteta, a tu su i tretmani koje ova familija već šest generacija čuva i njeguje.
Vrata njihove kuće u naselju Kolomza uvijek su otvorena.
Pored Leke i njegovog brata Nikole, tu su i Lekini sinovi Kristijan, Jozo i Đovani, koji su naslijedili dar od svog djeda, čuvenog Zefe Briskovića.
Zefa je bio je veoma poznat ne samo u lokalnim već i u regionalnim okvirima, jer je nesebično pomagao povrijeđena lica „od Triglava do Đevđelije“, ali i šire.
Tome u prilog govori da je svoj radni vijek proveo u Hotelsko-turističkom preduzeću „Ulcinjska rivijera“ kao fizioterapeut, a za svoj rad nagrađen je zahvalnicom nekadašnjeg predsjednika Socijalističke Federativne Republike Josipa Broza Tita 1979.
Svoju vještinu popularni „Doktor“ kako su ga zvali na desetine klijenata koje je uspješno izliječio Zefa je prenio na svoje sinove Nikolu i Leku, a tradicija narodne ortopedije u porodici Brisković datira od Lekinog istoimenog čukunđeda, koji je rodonačelnik loze.
Čuveni Zefa zahvaljujući svom radu posthumno je proglašen za počasnog građanina Ulcinja 2023. godine, šest godina nakon smrti.
Svojom skromnošću koju je naslijedio od oca, Leka je nastavio da liječi ljude od iščašenja, uganuća ruku i nogu, kao i gotovo svih problema sa kičmom.
Ono što njega i njegovu porodicu krasi jeste da za svoje usluge ne naplaćuju novcem, već to smatraju svojom dužnošću zbog dara koji kažu da je od Boga naslijeđen.
-Gotovo samouk naučio sam od svog oca ovu plemenitu vještinu i najveće mi zadovoljstvo pričinjava da pomažem osobama koje mi traže pomoć.
Mi smo naša znanja prenosili s koljena na koljeno, a ja lično punih 50 godina se bavim ortopedijom, jer sam sa petnaest godina izučio ovu vješinu-kaže Leka.
Za njega gotovo da odmora nema: dok prepričava koliko na dnevnom nivou odradi intervencija, prisjeća se da su mu razni pacijenti na razne načine dolazili da mole za pomoć i da je u većini slučajeva uspio da pomogne ljudima u nevolji, pogotovo ako povrijeđeni dođe pravovremeno.
Ono što junaka ove price čini jedinstvenim je činjenica da je svoju penziju zavrijedio kao instruktor vožnje svih kategorija motornih vozila i da je svojoj djeci koji su takođe instruktori, pomogao da izuče zanat.
Naročito je zanimljivo da je 1981. godine bio najmlađi instruktor vožnje u Crnoj Gori, a i pored penzije i dalje radi u porodičnoj Autoškoli „Ferari“ skupa sa svojim sinom Jozom, koji je magistar drumskog saobraćaja i sa Kristijanom i Đovanijem koji takođe drže časove vožnje za A i B kategoriju.
Obučavanje kandidata vršio je motornim vozilima “fića”, “jugo”, “zastava”, a u posljednjih nekoliko godina svoje znanje prenosi na vozilima poput Forda i Citroen “kaktusa".
Za svojih 45 godina karijere instruktora vožnje nema preciznu brojku koliko je kandidata u karijeri obučavao, ali na osnovu nekog prosjeka brojka prelazi 10.000 kandidata.
Upoređujući neka ranija vremena sa današnjim, za Briskovića su nekadašnji kandidati i vozači bili mnogo disciplinovaniji od današnjih.
-Živimo u brzom vremenu gdje mladi vozači rano počinju da voze i kada dođu na zvaničnu obuku već posjeduju određena iskustva, međutim, mnogi zbog toga nisu dovoljno disciplinovani i zbog neopreznosti dolazi do saobraćajnih nezgoda-rekao je Leka, koji je poručio mladim vozačima da budu odgovorni kada voze, naročito što je u planu novi pravilnik o saobraćaju i postavljanje novih radara.
-Mladima bih savjetovao da ne voze brže od dozvoljene brzine, da poštuju saobraćajne znake, da ne koriste mobilne telefone u toku vožnje, jer dovoljna je mala nepažnja da dođe do saobraćajnih udesa-objašnjava Brisković, koji je instruktor svih kategorija, dodajući da je od svih prevoznih sredstava najzahtjevnije voziti autobus.
Leka i njegova porodica veoma uspješno vode auto školu „Ferari“ a nije rijetka situacija da upravo u autoškoli Leka sa svojim sinovima vrši ortopedske aktivnosti, jer se na dnevnom nivou desetak lica javlja za pomoć.
I pored 66 godina, Lekin radni dan traje od 08:00 pa ponekad i do 21:00, zavisno od kandidata i obaveza, pogotovo što je otac petoro djece i djed četvoro unučadi, što za njega predstavlja najveću životnu satisfakciju.
-Svjestan sam da moji sinovi ne mogu sami da odgovore zadatku ogromnog broja kandidata gotovo svih kategorija, pa sam odlučio da ih malo rasteretim.
Sin Jozo, kao magistar drumskog saobraćaja često je na seminarima saobraćaja, kćer Jozefina je pravnica, sin Kristijan je takođe instruktor, a sin Đovani i ćerka Đovana su diplomirani fizijatri, pa je moja odgovornost kao roditelja da im pomognem u radu-smatra Brisković, koji kao jedan od životnih ciljeva poput stvaranja velike porodice navodi i humanizam.
-Svi oni koji dožive povrede, isčašenja, pa i uklještenja, vrata i nerava mogu da se obrate mom bratu Nikoli ili djeci za pomoć u bilo koje doba dana, ja im stojim na raspolaganju.
Mi smo dobili dar od Boga, koji nesebično primjenjujemo kad god je to moguće, a bilo je situacija gdje stepen povrede biva toliko ozbiljan da mi možemo pružiti minimalnu pomoć, ali odmah predlažemo dalju medicinsku pomoć-iskren je Leka, koji je pored instruktorskog posla i ortopedije u vojsci 1979. godine bio intendant i bavio se kuvanjem.
-Bile su to kasarne „Muzil“ u Puli i „Karlo Rojc“ gdje sam u Mornarici služio obavezni vojni rok.
Tada sam pripremao hranu za više desetina lica, međutim zbog ogromnih obaveza, koje sam imao kroz karijeru, tim pozivom nisam nastavio da se bavim.
Pored toga, vojni poziv pamtiću i po detalju da se, dok sam bio raspoređen u Splitu, dogodio razorni zemljores 1979. zbog čega zamolio pretpostavljene da me puste i putem više prevoznih sredstava uspio da dođem i posjetim svoju porodicu-dodaje Brisković.
Leka je veoma srećan što može da se bavi humanitarnim radom.
Kako sam kaže, za sve svoje uspješne i nesebične inervencije nagrađen je velikom i uzornomporodicom, a veoma je ponosan što je izuzetno cijenjen u poslu od kojeg je zavrijedio penziju.
Za kraj Leka poručuje da će se dok ga zdravlje služi baviti instrukorskim poslom, a da mu je pomaganje povrijeđenima zadovoljsvo koje ne naplaćuje.
