Emil Luković: Osobe sa demencijom su učitelji empatije i strpljenja
Izvor: Pobjeda
Autorka, foto: Ivana Komnenić
U Domu starih „Grabovac“ u Risnu primjenjuju inovacije u pogled u mehanizma rada sa osobama oboljelim od demencije, i to dva pristupa-„Knjiga o meni“ i terapijski robot Paro.
,,Knjiga o meni“, čiji autori su Emil Luković i psihološkinja Biljana Cimbaljević ima za cilj da bude glas osoba sa demencijom, onda kada pamćenje počne da slabi.
Posebno je važna kao most između osobe sa demencijom i porodice, zaposlenih u ustanovi, jer čuva životnu priču čovjeka, njegove uspomene i sve što on jeste.
Na taj način, čuva podršku očuvanju identiteta i dostojanstva.
Ova knjiga je u redovnoj primjeni u JU Dom starih ,,Grabovac“, od 1. oktobra prošle godine.
Koordinator fizikalne terapije Emil Luković objašnjava da demencija nije samo bolest pamćenja, već promjena čitavog života.
-Utiče na misao, pokret, emociju i svakodnevni ritam. I dok svijet traži lijek, mi smo željeli da pronađemo načine da se sačuva čovjek u svemu tome.
Tako su nastala dva projekta koja na prvi pogled djeluju potpuno različito.
„Knjiga o meni“ je topla knjižica puna uspomena i priča i Paro, foka-robot iz Japana koji reaguje na dodir, glas i emociju, kojeg trenutno u Crnoj Gori ima samo naš dom – kaže Luković.
Pojašnjava da knjiga i Paro, na različite načine, imaju isti cilj, a to je da donesu dostojanstvo, sigurnost i toplinu osobama koje žive sa demencijom.
Robot Paro, foto: Ivana Komnenić
-Kada je riječ o knjizi, odnosno malom priručniku, možemo reći da je to kao prostor u kojem osoba sa demencijom ne gubi ono što je čini jedistvenom.
To nije medijski dokument, već mapa života, čime se osoba bavila, šta voli, kako voli da joj se priđe, koje navike i rituale nosi sa sobom.
Osoba više ne može da izrazi svoje potrebe, a ova knjižica postaje njen glas.
U njoj se nalaze podaci o porodici, voljenim osobama, kulturi, običajima, uspomenama, ali i smjernice za medicinsko osoblje, šta osobu smiruje, a šta uznemirava.
Na taj način demencija prestaje da bude samo „ zaborav“, a postaje priča o očuvanju identiteta i dostojanstva – kaže Luković.
Paro robot je tehnologija koja diše emocijom, robotski ljubimac u obliku male foke, razvijen u Japanu.
-U sebi ima senzore za dodir, svjetlost, zvuk, temperaturu i pokret, i reaguje poput živog bića: pomjera glavu, proizvodi zvukove, „traži pažnju“.
Na prvi pogled izgleda jednostavno, ali efekat je dubok. U radu sa osobama koje žive sa demencijom, Paro smanjuje anksioznost, agresiju i osjećaj usamljenosti.
Kontakt s njim podstiče lučenje oksitocina – hormona bliskosti, i povećava neurotrofni faktor (BDNF), koji doprinosi obnavljanju neuronskih veza i kognitivnih funkcija.
Kada osoba mazi Paroa, ne smiruje se samo srce već se aktivira i mozak – objašnjava Luković.
U praksi, kaže on, Paro i „Knjiga o meni“ nijesu suprotnosti.
-Jedno predstavlja dodir tehnologije, drugo dodir papira i sjećanja, a oboje vraćaju ono što demencija najviše uzima, osjećaj bliskosti.
Zajedno pokazuju da rad sa demencijom ne mora biti hladan, medicinski proces. On može biti topao, kreativan i pun ljudskosti.
Kao što je rekla dr Elejn Ešbo, profesor gerontologije na univerzitetu Sjeverna Ajova i jedan od eminentnih stručnjaka u oblasti demencije:
„Osobe sa demencijom nijesu samo pacijenti. Oni su učitelji koji nas uče empatiji, strpljenju i smislu odnosa.
U vremenu kada svijet trči, rad sa osobama koje žive sa demencijom uči nas da usporimo. Da gledamo, da slušamo, da budemo prisutni“.
„Knjiga o meni“ i Paro robot su naš način da spojimo nauku i emociju, pokret i nježnost, tehnologiju i ljudskost.
Jer, demencija ne mora da znači kraj priče, ona može biti poziv da je čitamo zajedno, polako, s više pažnje – zaključuje Luković.
- Tagovi:
- Risan
- Dom starih
- Humanost
- Podrška
- Demencija
