Klesar kamena i rečenice: Savo Markoč
Izvor, foto: Bar info
Autor: Radomir Petrić
Gost “Mozaika” Radio Bara bio je Savo Markoč, pisac iz Bara, autor koji se u savremenoj crnogorskoj književnosti prepoznaje po jasnom pripovjedačkom glasu i izraženom osjećaju za detalj i atmosferu, skoro filmsku u dobrom dijelu opusa.
Njegova proza donosi portrete ljudi iz svakodnevice — tihih, često marginalizovanih junaka koji nose svoje male, a velike drame.
Sa Savom Markočem razgovarali smo o tome kako nastaje priča, gdje počinje književna ideja, kako se oblikuje jezik, i koliko je, u vremenu brzine i površnosti, teško ostati vjeran literaturi.
Njegova prva zbirka kratkih priča „Kula od sjećanja i druge priče“ objavljena je 2018, zbirka „Priča se zapadne strane“ 2021, a iste godine i prerađeno izdanje prve zbirke pod naslovom „Kula od sjećanja“.
Markočev prvi roman „Kofer za Šangri La“ objavljen je 2024.
Da li se vaš autorski stil tokom godina mijenjao ili sazrijevao unutar prepoznatljivog izraza?
-Sljedeće godine biće deset godina otkako sam počeo da se bavim pisanjem.
Tada još nisam pisao ozbiljno, društvene mreže su mi poslužile kao prostor da dijelim svoje prve tekstove i da pokažem šta znam i umijem.
Društvene mreže u to vrijeme bile su korisne za autore početnike, jer su omogućavale vidljivost i reakciju čitalaca.
Željko Milović je tada na portalu Bar Info uveo rubriku u kojoj su lokalni autori mogli objavljivati svoje priče.
Zahvaljujući toj rubrici, i ja sam počeo da objavljujem svoje radove.
Moja prva zbirka „Kula od sjećanja i druge priče“ upravo je objavljena u izdavačkoj kući Željka Milovića “Mediteran Multimedija”.
Od te prve zbirke pa do romana „Kofer za Šangri La“ prošlo je dosta vremena i iskustva, moj stil se djelimično mijenjao, ali, mislim da je više sazrijevao unutar vlastitog izraza.
Svako ima nešto što ga definiše i ne može pobjeći od samoga sebe. Moj stil nije doživio radikalne promjene, već se tokom godina polako dorađivao i usavršavao.
To sazrijevanje vidim kao prirodan proces u kojem autor stalno preispituje i nadograđuje ono što je već započeo.
U savremenoj crnogorskoj književnosti prepoznati ste kao autor jasnog pripovjedačkog glasa i izraženog osjećaja za detalj i atmosferu, često gotovo filmsku. U ranijim intervjuima isticali ste američke pisce kao važnu inspiraciju?
-Rano sam došao u dodir s britanskom, a zatim i američkom književnošću, jer sam školovan za nastavnika engleskog jezika.
Iako sam se kratko bavio prosvjetom, to iskustvo mi je ostalo u lijepom sjećanju. I danas me sreću bivši učenici koji mi se rado jave, što mi pričinjava zadovoljstvo.
„Inficirao“ sam se američkom literaturom u pozitivnom smislu.
Ono što me najviše privlači kod američkih pisaca jeste poželjna lakoća čitanja, jednostavnost izraza iza koje stoji velika vještina.
Ta lakoća nije lako postignuta, ima engleska izreka „Ne možete ni da zamislite koliko je bilo skupo da bi izgledalo ovako jeftino“. Pisac mora imati jasan cilj i poruku.
Moja druga zbirka „Priča se zapadne strane“ direktno je posvećena američkoj literaturi i aludira na film „West Side Story“.
Kao uzore i inspiraciju navešću Hemingveja, Ficdžeralda, Karvera, Fantea i Bukovskog.
Sjećam se prvog čitanja Karverove zbirke „O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi“, koja me je prenerazila u pozitivnom smislu.
Kasnije sam upoznao i druge autore, zahvaljujući prevodima izdavačke kuće “Lom” i prevodiocu Flaviju Rigonatu, koga izuzetno cijenim.
Preko sina, koji je bio na sajmu knjiga u Podgorici, došao sam do novih naslova američkih autora, među kojima su Natanijel Vest i Džesi Bol sa romanom „Autoportret“, oduševljen sam njima.
Želio bih da Flavio Rigonat, kao jedan od najzaslužnijih prevodilaca američke književnosti na naš jezik, bude gost Barskog ljetopisa.
Rigonat pripada onima kojima je Bukovski „dužan“ za vlastitu popularnost na našim prostorima, jer su njegovi prevodi tih knjiga učinili te autore poznatim široj publici.
Rigonat je sada objavio novi prevod romana „Lovac u žitu“, poznatog po ranijem naslovu „Lovac u raži“.
Prethodni prevod Dragoslava Andrića bio je zasnovan na tadašnjem slengu, koji s vremenom zastarijeva.
Rigonatov prevod koristi jednostavan, savremen i trajan jezik. Još nije uspio da pronađem to izdanje, ali ga s velikim interesovanjem tražim.
Dakle, svrha pisanja je da se kroz jednostavnost prenese duboka poruka.
Može li se poetika američkih autora, koju toliko cijenite, uspješno prenijeti u crnogorski kontekst, s obzirom na različit kulturni milje?
-U svojoj prvoj zbirci „Kula od sjećanja i druge priče“ zadržao sam se na „domaćem terenu“, dok sam se u narednim djelima donekle udaljio od njega, ali ne i od samoga sebe.
Citiraću našu Baranku, književnu kritičarku Draganu Erjavšek, koja je u osvrtu na moju zbirku „Priče sa zapadne strane“ napisala da su čitaoci kroz tu knjigu bolje upoznali Sava Markoča “kroz njegovu strast i interesovanja” nego kroz priče o vlastitom djetinjstvu.
Ona ističe da su ti tekstovi ubjedljivi, neposredni i toliko životni da čitaoci mogu „dodirnuti“ autora kroz riječi. Drugi dio te kritike mi je posebno drag jer ga smatram tačnim.
Erjavšek je navela da će se oni koji nisu voljeli Ameriku XX vijeka, onako kako ju je prikazao Holivud, “teško snaći u Markočevom rimejku”, opisujući moj kolaž kao zanimljiv, lagan za čitanje i otvoren za interpretacije, ali istovremeno „senzibilistički ograničavajuć“ jer će ga u potpunosti razumjeti samo oni koji poznaju duh američke avangarde, Bit generaciju, anderground pokrete i psihologiju vesterna.
To mi je sasvim dovoljno: imati svoju posebnu publiku je kompliment sam po sebi.
Odakle polazite kada započinjete priču: od lika, slike, rečenice ili možda od osjećaja koji vas ne pušta?
-Ideja mora postojati, iako u početku ne mora biti sasvim jasna. Zatim se stvara slika, pa dolaze likovi, situacije i događaji.
Cilj mi je da čitaoca odmah smjestim u prostor u kojem se priča odvija – da osjeti ambijent i postane dio događanja.
Volim čitaoca „posaditi“ u priču – da sjedi, metaforično rečeno, na stolici pored likova ako se radnja odvija u radiju, za šankom u kafani ili u vozu.
Takav pristup omogućava stvaranje bliske atmosfere i neposrednosti. U mojim pričama nema mnogo likova, ali se trudim da svakog prikaže valjano i s punom pažnjom.
Time najavljujem dublju analizu odnosa stila, tona i ritma rečenice u njegovom radu.
Koliko vam je važan ritam rečenice i precizna mjera između onoga što se kaže i onoga što se prećuti?
-Zbirka „Priče sa zapadne strane“ nastajala je tokom pandemije koronavirusa. Taj period povlačenja i samoće bio je presudan za moje stvaranje.
Tokom pandemijeboravio sam u sinovljevoj kući u Baru, gdje sam imao mir i inspirativno okruženje.
Tamo sam radio na priči „Balada o Natanijelu C. Hanteru“ posvećenoj romanima iz djetinjstva koji su oblikovali generacije čitalaca.
Moj prijatelj Gašo Radonjić često je dolazio u posjetu i, u šali, pitao da li u priči ima Navaho Indijanaca.
Na njegov nagovor, dodao sam jedan „kraj poslije kraja“ – epilog koji priči daje simboličnu poruku i dodatni sloj značenja.
Zahvaljujući tom prijateljskom savjetu priča je dobila simpatičan kraj i dublju dimenziju. Ne volim govoriti o svom stilu jer mi ta riječ zvuči previše velika i formalna.
Više volim terminrukopis jer ono što pišem prepoznajem po načinu na koji to izražavam.
Najveći mi je kompliment kada mi je koleginica i novinarka Gordana Goca Vujović jednom prilikom rekla „Prepoznala bih tvoje pisanje među stotinu rukopisa“.
Taj komentar mi je veoma prijao i još uvijek mi znači, jer ne mora značiti da je (rukopis) savršen – ali je moj, i to je dovoljno.
Vratio bih se na recenziju Dragane Erjavšek za drugo izdanje „Kule od sjećanja“ koja je nosila naslov „Priče rođene iz kamena“.
Taj izraz mi je posebno drag jer, osim metaforičke, ima i stvarnu povezanost s mojim životom.
Dragana je napisala da prerađeno izdanje djeluje kao potpuno nova knjiga, puna svježine i autentičnosti.
Vaš život je zaista vezan i za kamen, ne samo kao simbol, već i kao materijal, jer ste, pred pisanja i klesar, dakle, ne klešete samo rečenicu, nego i kamen. Kako je došlo do tog spoja?
-U prvoj priči svoje prve zbirke napisao sam rečenicu: „Bolje su klesali nego pisali“. Time je mislio na svoje pretke i na selo iz kojeg potičem, poznato po klesarima.
To nije bila negativna opaska, već kompliment umijeću i preciznosti tih ljudi.
Nedavno sam dobio fotografije sela i kule koja nosi moje prezime, Kula Markočeva, koje mi je poslao prijatelj i istraživač Slobodan Bobo Čukić.
Iako sam nikada nisam bio tamo, oduševio sam se kada sam vidio klesarski rad svojih predaka – precizan, majstorski i izražajan.
Nakon mnogo godina, osjetio sam neku poveznicu s tim nasljeđem i počeo sam se i sam baviti klesanjem kamena.
Velika je sličnost između klesanja i pisanja: moji prvi pokušaji u klesanju podsjećali su me na prvu knjigu-sirovu, nedovoljno obrađenu, ali-iskrenu.
Kasnije sam i u pisanju i u klesanju, naučio važnost mjere, strpljenja i završnog dorađivanja.
Danas manje klešem, jer me godine stižu, ali i dalje vidim paralelu između ta dva stvaralačka procesa.
Lakše mi je “udarati” po tastaturi nego po kamenu, ali, u oba slučaja radi se o preciznom i strpljivom radu na formi.
Mogu uporediti klesanje luka ili svoda s pisanjem romana „Kofer za Šangri-La“, jer i jedno i drugo zahtijeva osjećaj za proporciju i završetak.
Jednom sam razgovorao s rođakom koji me je pitao kako znam kad je rad završen. Odgovorio sam mu „Ne znam kako znam, ali znam da jeste“.
Isto važi i za trenutak kada znam da je rečenica ili tekst dovršen – kada sve „legne“ na svoje mjesto.
Zadržimo se još malo na metafori „klesanje rečenica“. Kako vidite odnos između svedenosti u izrazu i kitnjastog pripovijedanja koje može ugušiti samo djelo, te kako iz tog odnosa uspijevate da gradite atmosferu u svojim tekstovima?
-Pisanje je dugo putovanje, a izgradnja atmosfere zahtijeva vrijeme, iskustvo i osjećaj za mjeru.
I sam sam ponekad sklon pretjerivanju i stilskim ukrasima, ali me bliski prijatelji često upozore da se vratim jednostavnosti i suštini teksta.
Tokom godina naučio sam da slušam te savjete i da njegujem „klesanje rečenica“, precizan i svjestan rad na tekstu koji ostavlja dozu grubosti, jer, u toj grubosti postoji posebna ljepota.
Takav pristup odražava iskrenost i prirodnost književnog izraza.
U svojim djelima često ostavljate prazna mjesta – „bijele mrlje“ – koje čitalac sam treba da ispuni imaginacijom, je li to svjesna autorska odluka?
-Jeste. U završnoj sceni romana “Kofer za Šangri La” djevojka na šalteru stanice pita glavnog junaka da li želi kartu „povratno ili u jednom pravcu“, ostavljajući kraj otvorenim.
Time sam omogućio čitaocu da sam odredi značenje i kraj priče, što smatram važnim dijelom književnog iskustva.
Da li pišete planski ili intuitivno?
-Uvijek postoji početna ideja i okvirni plan, ali, stvarni proces pisanja odvija se intuitivno, poput putovanja čiji kraj nije unaprijed poznat.
Tokom rada često odstupim od prvobitnog plana, jer likovi i situacije ponekad preuzmu kontrolu nad pričom.
Ponekad me i bliski prijatelji, poput Gaša nomada, inspirišu da skrenem u novi pravac.
Kao autoru iz Bara, mediteranski mi je prostor od presudnog značaja. Svjetlost, ljudi i mentalitet ovog kraja čine neodvojiv dio mog stvaralačkog identiteta.
Inače, u mom opusu smjenjuju se ciklusi inspirisani Mediteranom i Amerikom.
Počeo sam “mediteranski” knjigom “Kula od sjećanja”, okrenuo se zatim „amerikani“, a s romanom “Kofer za Šangri La” vratio sam se domaćim, mediteranskim motivima.
Tu tematsku dinamiku bih opisao riječima kolege Željka Milovića koji je rekao da pišem “od priče Mediterane do priče Amerikane“.
U mom pisanju mediteranski duh postoji i u pričama sa američkim motivima, jer se dvije kulture međusobno prožimaju.
Dragana Erjavšek je primijetila da se moja ličnost i stil mogu bolje razumjeti kroz američke priče nego kroz ranu “Kulu od sjećanja”.
Mene i moju generaciju oblikovali su književnost, muzika i film iz tog vremena, koji su imali veliki uticaj na naše umjetničko i lično formiranje.
Kako vidite svoje mjesto u savremenoj crnogorskoj prozi?
-Mnoge domaće autore upoznao sam na manifestaciji Barski ljetopis, koju smatram jednom od najvažnijih kulturnih događaja u zemlji.
Tu sam imao priliku da pročitam njihova djela i da prepoznam kvalitet i raznolikost savremene crnogorske književnosti. Zaista tu ima dobrih, odličnih autora.
Neću ja sada o imenima, ali ima i odličnih stvaralaca u samom Baru.
To je neumorni Željko Milović koji piše-ne patiše, onda vrijedna i svoja na svoj način Dragana Erjavšek, iako je ona sada u Nikšiću, ja je smatram još uvijek našom, i vrlo prepoznatljivi Senad Karađuzović, on piše kao Senad i to je to.
Ima ih još, naravno, a gdje je mjesto moje proze unutar crnogorske književne scene, ja stvarno nemam neku predstavu o tome.
Opet, moram reći da nije ni to što radim prošlo potpuno nezapaženo. 2023. osvojio sam prvo mjesto na festivalu u Zatonu kod Bijelog Polja za priču “Winston bez filtera” u konkurenciji preko 700 radova.
Iste godine osvojio sam drugo mjesto na konkursu Ministarstva ekonomskog razvoja Crne Gore za priču “Džidžarin”, nastalu iz samo nekoliko šturih istorijskih rečenica o nastanku izvora vode u jednom selu.
Tu priču je bilo interesantno raditi jer su postojali toliko šturi podaci da se gotovo ništa nije znalo o nastanku Džidžarina, samo to da je neki mladić sa obližnjeg brda Bualbacio ćuskiju dolje u neku vrtaču, ona se raspukla, buknula je voda i odjednom je to mjesto postalo vodom bogato i moglo je da se radi, sadi i živi.
Jer, bez vode, kao što znamo, nema života.
Trebalo je na osnovu tih nekoliko par rečenica napisati priču i meni je nekako pošlo za rukom tako da sam nagrađen drugim mjestom, što je meni sasvim okej.
Danas, uprkos brzom i površnom vremenu, još uvijek postoje čitaoci koji prepoznaju vrijednost tihe, promišljene priče, samo ih treba naći, što je danas najveći izazov.
I onda će sve biti potaman.
Ovaj razgovor je bio sveobuhvatan i zanimljiv, zahvaljujući vašoj erudiciji i pripovjedačkom daru. Da li smo, možda, nešto propustili da kažemo?
-Zahvaljujem na pozivu i gostoprimstvu, uživao sam u razgovoru.
U duhu ove teme o cikličnosti književnog stvaralaštva, osvrnuo bih se na samom kraju na moj rad: ide jedna Mediterana, Amerikana, pa opet Mediterana.
Dakle, sada na red dolazi Amerikana. Nešto se kuva!-.
- Tagovi:
- Bar
- Književnost
- Savo Markoč
