Đurović: Uvesti Građansko obrazovanje u škole (VIDEO)
Izvor, foto: Bar info
Autor: Radomir Petrić
Gost “Promenade” Radio Bara bio je profesor Srednje ekonomsko-ugostiteljske škole u Baru i poznati građanski aktivista Neđeljko Necko Đurović.
Profesor Đurović je čovjek koji godinama svojom energijom i entuzijazmom promoviše građansko obrazovanje, ne samo u učionici, već i kroz različite društvene inicijative.
Sa profesorom Đurovićem smo razgovarali o tome zašto je ova tema važna, kako utiče na mlade ljude i na čitavu zajednicu, ali i o njegovom ličnom iskustvu u borbi za odgovorno, pravedno i solidarno društvo.
Profesore Đuroviću, već godinama ste prepoznati kao jedan od najaktivnijih promotera građanskog obrazovanja u Crnoj Gori. Za početak, šta podrazumijevamo pod tim pojmom?
-Građansko obrazovanje je obrazovni program koji se u Crnoj Gori već duži niz godina realizuje, ali uglavnom kao izborni predmet.
U osnovnim školama taj program se naziva građansko vaspitanje, dok se u srednjim školama izvodi u nešto drugačijoj formi.
Mnogi učenici, naročito maturanti, često ne biraju ovaj predmet u završnim godinama školovanja.
U praksi, građansko obrazovanje se nerijetko sprovodi formalno, više radi zadovoljenja norme nastavnika nego iz stvarne potrebe i razumijevanja značaja ove oblasti.
Nastava građanskog obrazovanja je specifična, jer zahtijeva visok stepen kreativnosti i interaktivnosti.
Klasične, „ex catedra“ metode ne daju rezultate, već je potrebno angažovati učenike, razvijati njihovo kritičko mišljenje i podsticati aktivno učešće.
Time se izbjegava da predmet postane samo dodatno opterećenje za učenike.
Kako izgleda građansko obrazovanje u našem obrazovnom sistemu danas – da li je dovoljno zastupljeno u školama i na koji način se predaje?
-Stanje na ovom polju je nesistematično i stihijsko.
Umjesto planskog pristupa, u mnogim ustanovama odabir nastavnika i organizacija predmeta odvijaju se slučajno, često u zavisnosti od potreba da se ispune fondovi časova.
Nerijetko predmet predaju nastavnici pred penzijom ili oni koji nemaju dovoljno iskustva i motivacije.
Ovaj pristup dovodi do nedostatka kvalifikovanog kadra, iako postoji grupa nastavnika koji već decenijama uspješno sprovode program.
Smatram da obrazovni sistem mora obezbijediti kvalitetan i stabilan kadar, kao i jasne standarde za izvođenje nastave, kako bi građansko obrazovanje imalo istinski uticaj.
Mnoge kolege i koleginice kroz neformalne oblike nastave i saradnju sa civilnim sektorom pokušali su da nadomjeste institucionalne nedostatke.
Na taj način, kroz radionice, projekte i lokalne inicijative, oni su kod mladih razvijali svijest o građanskom aktivizmu, solidarnosti i odgovornosti prema zajednici.
Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija trebalo bi da formalizuje praksu angažovanja nastavnika sa iskustvom u civilnom sektoru.
Predložio bih da se ubuduće raspisuju interni konkursi gdje bi prednost imali nastavnici koji imaju dokazano iskustvo u aktivizmu i radu sa zajednicom.
Takav pristup bio bi pravi iskorak u kvalitetu izvođenja nastave, nasuprot ranijoj praksi kada su predmet držali ljudi socijalno isključeni ili nezainteresovani za suštinu građanskog obrazovanja.
Vaše iskustvo iz učionice sigurno je dragocjeno. Kako učenici reaguju na sadržaje iz građanskog obrazovanja?
-U školi u kojoj radim već duže od decenije postoji pravilo da učenici moraju biti aktivni najmanje 70% časa.
Ako nema interakcije, ako učenici odlaze sa časa nezainteresovani, zbunjeni ili umorni, čas se smatra neuspješnim.
Takav pristup osigurava da nastava bude živa, dinamična i participativna, jer samo tako učenici mogu razviti vještine koje građansko obrazovanje promoviše — komunikaciju, dijalog, empatiju i timski rad.
Nedavno je održan okrugli sto koji su organizovali CGO, HRA i UNICEF, gdje su nastavnici i direktori škola raspravljali o važnosti emocionalne inteligencije kod mladih.
Istaknuto je da mlađe generacije imaju teškoće u razvoju emocionalnih i socijalnih vještina, pa su predložene izmjene nastavnih sadržaja u predmetima poput „Poznavanja prirode i društva“.
Preporučeno je da se već od ranih razreda osnovne škole kod djece razvijaju nenasilna komunikacija, kultura dijaloga, empatija, solidarnost i timski duh.
Međutim, iskustva iz prakse pokazuju da se te vještine često gube do viših razreda, kada učenici stasaju za predmet građanskog vaspitanja.
To je znak da obrazovni sistem mora raditi kontinuirano i povezano, kako bi vrijednosti građanskog odgoja postale trajni dio obrazovnog procesa.
Djeca danas su pod snažnim uticajem društvenih mreža i digitalnih medija, gube fokus i zanemaruju ranije stečena znanja i iskustva.
Fenomen „ekranizacije“ utiče negativno na njihovu pažnju, emocionalnu stabilnost i interesovanje za sadržaje koji zahtijevaju dublje promišljanje.
Zbog toga su saglasni stručnjaci i predstavnici civilnog sektora da građansko obrazovanje mora biti ravnomjerno zastupljeno u osnovnim i srednjim školama.
Uz to, ističe se potreba da se u obrazovni sistem jasno ugradi segment medijske pismenosti, kako bi mladi naučili da kritički razmišljaju o informacijama kojima su svakodnevno izloženi putem interneta i elektronskih medija.
Koliko je važno da se mladi od najranijih školskih dana upoznaju sa pojmovima ljudskih prava, tolerancije i aktivnog građanstva?
-Nije dovoljno samo naučiti ove pojmove, već i razumjeti njihovo značenje.
Uporedio bih to s procesom zanata – kao što kalfa ne može odmah dati šegrtu da radi složene poslove, jer bi se u tom slučaju povrijedio, tako ni djeca ne bi trebalo da budu izložena teškim i složenim informacijama koje ne mogu razumjeti.
Takve im informacije mogu „naštetiti“ poput loše hrane koja truje um, jer djeca tada gube sposobnost pravilnog razlikovanja dobra i zla.
Građansko obrazovanje počiva na etici i estetici, koje postaju osnova za kasnije razumijevanje filozofije, sociologije, istorije, religije i prava.
Kao pravnik, naglašavam važnost shvatanja reciprociteta u pravnim odnosima — da svako pravo podrazumijeva i obavezu druge strane — što mnogim učenicima nije jasno.
Navešću slučajeve iz Pljevalja i iz moje škole u Baru, gdje su učenici pokazivali ozbiljne oblike socijalne neprilagođenosti.
U tim situacijama, školske službe su rudimentarne, jer većina škola ima samo psihologa ili samo pedagoga, a ne oba stručnjaka.
Umjesto da se ulaže u zaštitare, mnogo je važnije ojačati psihološko-pedagoške službe i osigurati da školska dvorišta budu isključivo prostor učenika te škole.
Veoma je važan razvoja emocionalnih vještina kod djece, što je potvrdilo više učiteljica iz različitih dijelova Crne Gore na nedavnom okruglom stolu.
Te nastavnice su se saglasile da djeca treba da nauče kako da komuniciraju, kako da pokažu empatiju, kako da prepoznaju probleme u zajednici i kod svojih vršnjaka, te da razvijaju solidarnost i timski duh.
Sve to čini osnovu građanskog obrazovanja.
Da li učenici prepoznaju važnost ovih vrijednosti u svakodnevnom životu?
-Univerzalnost je jedno od osnovnih načela građanskog obrazovanja — bez nje nema stvarne primjene naučenih vrijednosti, ni u obrazovnom sistemu, ni kasnije u javnom životu.
Ja sam, u kontekstu ovog pitanja, odnosno odgovora, u „sivoj zoni“ već nekoliko godina jer se moj angažman na promociji građanskih vrijednosti odvija izvan formalnog sistema, koji nije dovoljno prilagođen za afirmaciju ovakvih sadržaja.
Već decenijama sarađujem s nevladinim organizacijama koje imaju međunarodno priznate obrazovne programe, iako te inicijative često nemaju podršku Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija.
Dešava se da druge državne institucije — poput Ministarstva poljoprivrede, razvoja ili pravde — podrže određene projekte, dok resorno ministarstvo za obrazovanje ostane potpuno neaktivno.
Postoje birokratske prepreke: čak i kada škole dobiju službene ponude za učešće u takvim projektima, često mjesecima čekaju na saglasnost Ministarstva.
Ova institucionalna inertnost ozbiljno sputava razvoj građanskog obrazovanja.
Ipak, pronalazim načine da zaobiđem te barijere, upućujući učenike na radionice i aktivnosti koje organizuju nevladine organizacije.
Ovom prilikom izražavam zahvalnost svim institucijama i partnerima koji omogućavaju da, uprkos formalnim ograničenjima, nastavimo da promoviše građanske vrijednosti i aktivno učenje.
Građanske aktivnosti i projekti koje realizujem prisutni su širom Bara, u saradnji s različitim lokalnim institucijama i organizacijama.
Posebno ističem saradnju s lokalnom samoupravom i zahvaljujem Radio Baru na podršci.
Naveo bih i primjer saradnje s „Evropskom kućom“ u Baru, gdje je nedavno započet jedan izuzetno zanimljiv projekat.
Kroz takve inicijative, ne samo ja, već i moje kolege iz Srednje ekonomsko-ugostiteljske škole uspijevaju da uključe učenike u aktivnosti koje povezuju formalno obrazovanje s građanskim angažmanom u zajednici.
Formalno-pravne prepreke često su razlog zbog kojeg škole ne mogu u potpunosti iskoristiti sve resurse koji bi doprinijeli razvoju građanskih kompetencija kod učenika.
Ipak, zahvaljujući kreativnosti i entuzijazmu nastavnika, pronalaze se načini da se zaobiđu ta ograničenja, zadržavajući se u okviru propisanih obrazovnih programa.
Škole imaju mogućnost da do 20% svojih nastavnih planova prilagode potrebama lokalne zajednice, što im omogućava određeni stepen slobode u realizaciji sadržaja koji promovišu građanske vrijednosti.
Ovaj prostor koristi se kao „manevarski ventil“ koji omogućava učenicima da kroz praktične aktivnosti shvate koliko je važno biti građanski obrazovan i društveno angažovan.
Ima li interakcije sa kolegama iz drugih obrazovnih ustanova?
-Ističem uspješnu saradnju koju sam imao tokom prethodne nastavne godine s koleginicom Nelom Dabanović iz Gimnazije “Niko Rolović”, i grupom maturanata među kojima su bili Aldijan Bahović i Danilo Janković, nagrađeni na olimpijadi iz filozofije i državnim takmičenjima.
Ovo iskustvo me je dodatno uvjerilo da moj poziv ima smisla — da među mladima i dalje postoje generacije koje, uprkos teškom društvenom okruženju i negativnim uticajima, imaju jasno izgrađen sistem vrijednosti i volju da kroz aktivizam doprinesu boljem društvu u Baru i Crnoj Gori.
Generalno, saradnja među prosvjetnim radnicima je u proteklom periodu bila nedovoljna i često ograničena na pojedinačne inicijative.
Neophodno je da škole međusobno sarađuju intenzivnije, posebno u projektima koji promovišu građanske vrijednosti i neformalno obrazovanje.
Upućujem apel kolegama da budu otvoreniji za saradnju, jer bi razmjena iskustava i zajedničke aktivnosti doprinijele kvalitetu opšteg obrazovnog okruženja u gradu.
U medijima često viđamo da su neke škole aktivnije u zajednici, dok druge ostaju pasivne — što učenici lako prepoznaju.
Upravo zato, transparentnost i zajednički rad nastavnika mogu ojačati povjerenje učenika i poboljšati ukupnu školsku klimu.
Veliko zadovoljstvo mi predstavlja činjenica da učenici iz drugih srednjih škola, pa čak i osnovci, redovno učestvuju u projektima koje organizuje Srednja ekonomsko-ugostiteljska škola.
Kao primjer navodim projekte koleginice Mirjane Savićević koji su otvoreni za sve zainteresovane mlade iz Bara.
Pored formalnog obrazovanja, koliko je bitna uloga neformalnog obrazovanja i angažmana mladih u zajednici?
-Nedavno je u Evropskoj kući u Baru promovisan projekat „Kros kultura – horizont razumijevanja“, koji sprovodi nevladina organizacija Novi horizonti iz Ulcinja.
Projekat ima za cilj da osnaži mlade ljude da postanu aktivni i odgovorni članovi društva, kroz razvoj građanskih kompetencija, empatije i interkulturalnih vještina.
Interkulturalizam nije samo koncept, već realnost koju Crna Gora već živi.
Kao multietnička i otvorena zajednica, Crna Gora mora njegovati model društva koji poštuje i integriše sve zajednice — uključujući i one koje su ranije bile marginalizovane.
Migracije predstavljaju globalnu neminovnost, trenutno u Crnoj Gori živi preko 100.000 stranih državljana, među njima najviše iz Rusije, Ukrajine, Njemačke i Turske.
U tom kontekstu, interkulturalno obrazovanje nije samo važno za razvoj građanskog duha, već i za funkcionalnost zajednice u cjelini.
Da pojasnimo razliku između multikulturalizma i interkulturalizma, uz osvrt na rad uvaženih kolega i prijatelja iz Ulcinja Nazifa Velića i Mustafe Canke, novinara i publiciste koji je svojim radom doprinio promociji interkulturalizma u Crnoj Gori i uveo ga u institucionalni okvir kroz djelovanje resornog ministarstva. Interkulturalizam, za razliku od multikulturalizma, ne podrazumijeva samo paralelno postojanje različitih kultura, već njihovu aktivnu interakciju, komunikaciju i saradnju.
U crnogorskom javnom diskursu često se koristi pojam suživot koji potiče iz političke retorike Franje Tuđmana i ne odgovara savremenom značenju interkulturalnog odnosa.
Crna Gora nije društvo u kojem živimo jedni pored drugih, već zajednica u kojoj ljudi različitih vjera i kultura žive jedni s drugima, zajedno slave praznike i dijele svakodnevni život.
To je suština interkulturalizma — međusobna povezanost i dijalog, a ne puka koegzistencija.
Kulture nikada ne postoje kao izolovane cjeline — one su u stalnom međusobnom dodiru i razmjeni.
Crna Gora je prostor izuzetne kulturne slojevitosti, bogat različitim istorijskim uticajima koji su se preplitali tokom vjekova.
Duh mediteranskog kosmopolitizma na ove prostore stigao još prije tri milenijuma zahvaljujući trgovini i starim Grcima, što pokazuje duboko ukorijenjenu otvorenost crnogorskog društva prema različitostima.
Crna Gora se nalazi na evropskom putu, a EU u svojim dokumentima stalno naglašava značaj građanskog obrazovanja. Kako vi vidite vezu između ove oblasti i evropskih integracija naše zemlje?
-U Crnoj Gori često se deklarativno govori o evropskim vrijednostima, ali, mnogi građani zapravo ne razumiju njihovu suštinu.
Pojam evropskih vrijednosti u javnom diskursu često je politizovan, pretvoren u svojevrsni fetiš, pa čak i sredstvo manipulacije.
Ako Crna Gora zaista želi da se uključi u evropsku zajednicu naroda, onda mora razviti obrazovni sistem koji će mlade ljude naučiti šta te vrijednosti zapravo znače — od teorijskih znanja do praktičnih vještina i moralnih načela.
U mnogim zemljama koje su pristupile Evropskoj uniji proces prilagođavanja nakon članstva bio je težak i često izazivao razočaranje, jer građani nisu bili dovoljno informisani o promjenama koje ih očekuju.
Građansko obrazovanje zato mora igrati ključnu ulogu u pripremi novih generacija — kako bi razumjele društvene procese, bile objektivne, kritički promišljale i imale povjerenje u institucije.
Povukao bih paralelu između tradicionalnih vrijednosti prošlih generacija i današnjeg društva.
Sjećaju se još moja i vaša generacija vremena kada su u crnogorskim domovima gosti uvijek bili srdačno dočekivani, a razgovori uz ognjište vođeni s poštovanjem i pažnjom -niko nikome nije upadao u riječ.
Te vrijednosti bile su temelj međuljudskih odnosa i oblikovale duh zajedništva.
Podsjetiću i da Crna Gora kroz istoriju nikada nije bila izolovana, već prostor isprepleten uticajima Vizantije, Mletačke republike, Osmanskog i Austrougarskog carstva.
Takva slojevitost oblikovala je i određenu konfliktnu komponentu društva, koja je vremenom prevaziđena kroz procese pomirenja i saradnje.
Ipak, danas, empatija, saosjećajnost i kultura dijaloga — vrijednosti koje su nekada bile stub zajednice — polako nestaju.
Bivša Jugoslavija, uprkos političkim ograničenjima, nije bila sistem koji je potpuno gušio ove vrijednosti.
Naprotiv, socijalistički moral, iako često osporavan, podsticao je ideje zajedništva i solidarnosti koje danas sve više nedostaju.
Starije generacije i dalje pamte vrijeme kada su zajedništvo, solidarnost i kolektivni napredak bili stvarni, a ne samo deklarativni ideali.
Danas, te su vrijednosti u velikoj mjeri zaboravljene.
Ako ih ne obnovimo kod mlađih generacija kroz obrazovni sistem, teško ćemo moći odgovoriti izazovima savremenog doba.
Svijet u kojem živimo postao je konfliktan, isključiv i pun tenzija, a Crna Gora, kao i svaka druga zemlja, nije izuzetak.
Iako se mnogi sukobi čine udaljenima, oni i te kako utiču i na naše živote — posredno, kroz globalne medijske mreže.
Naši domovi i zajednice izloženi su tim uticajima više nego ikada prije.
U tom kontekstu, pored građanskog obrazovanja, medijska pismenost postaje ključna kompetencija budućnosti.
Nekada su se u školama učili predmeti poput kaligrafije, krasnopisa i lijepog ponašanja, koji su, iako jednostavni, imali veliku pedagošku vrijednost.
Danas, savremeni obrazovni sistemi moraju u svoj plan ugraditi nove oblike pismenosti-sposobnost kritičkog promišljanja i odgovornog korišćenja informacija.
Da zaključim, budući obrazovni sistemi u Crnoj Gori moraju obavezno uključiti građansko obrazovanje i medijsku pismenost kao ključne predmete.
Bez njih, obrazovanje neće moći odgovoriti zahtjevima savremenog društva. Budimo građanski aktivni!-.
