 (1).jpg)
Radonjić: Uloga muzeja u očuvanju materijalne i nematerijalne kulturne baštine
Autorka: Draginja Radonjić, viša kustoskinja Zavičajnog muzeja Bar
Foto: Naslovna Feral.bar
Na upravo okončanoj manifestaciji “Dani nematerijalne kulturne baštine Bara”, posvećene maslini, na simpozijumu koji je iz više uglova u Kući maslina osvijetlio maslinarstvo i njegove etnološke specifičnosti, predavanje o ulozi muzeja u očuvanju materijalne i nematerijalne kulturne baštine održala je Draginja Radonjić, viša kustoskinja Zavičajnog muzeja Bar.
Svuda oko nas su ostaci prošlih života i civilizacija.
Njihove tragove možemo pratiti kroz opipljive materijalne tvorevine, gradove, spomenike ili osluškivanjem priča, običaja, vjerovanja, koja se prenose s generacije na generaciju.
Jednim imenom tu cjelokupnu zaostavštinu zovemo kulturna baština ili kulturno nasleđe.
Kulturna baština se još može definisati kao nasljeđe prethodnih generacija, ili dobra koja nastaju u sadašnjosti, a imaju specifičnu vrijednost za ljude i treba da budu sačuvana za buduće generacije.
Ova dobra najčešće su pod režimom zaštite i imaju simbolički značaj u svijesti ljudi.
Kulturna baština se dijeli na materijalnu i nematerijalnu. Ova dva segmenta, gotovo da ne mogu postojati jedno bez drugog.
Kulturno nasljeđe, bilo materijalno ili nematerijalno, slika je osobenosti i identiteta jednognaroda, društva ili zajednice.
Utvrđeni gradovi, spomenici, skulpture, jezik, usmena predanja, običaji, kultovi, način življenja... sve to zajedno čini kulturnu prepoznatljivost koja se čuva vjekovima.
Upravo način i umješnost čuvanja ovog specifikuma ili unutrašnjeg koda jednog društva je najveći izazov svih generacija ove naše pomalo sujetne planete.
Čuvanje kulturnih dobara zadatak je svih predhodnih, ali i budućih generacija, što, priznaćete, nije nimalo lak zadatak.
Čuvari kulturne baštine su se kroz vrijeme mjenjali i nadograđivali. Prvo su to bilipojedinci dok u novije doba tu ulogupreuzimaju države, muzeji, galerije i slične kulturne institucije.
Naša pažnja danas je usmjerena na muzeje .
Njegovo veličanstvo muzej je čuvar koji svoju djelatnost zasniva na prikupljanju, istraživanju i čuvanju prošlosti.
Muzej je jedinstveno mjesto koje povezuje materijalnu i nematerijalnu baštinu u jedinstveni kulturni pejzaž.
Ima vitalnu ulogu u očuvanju kulturne baštine i obrazovanju javnosti, pružajući uvid u bogatu prošlost i raznolikost društva.
Čuvanje od zaborava, propadanja i nestajanja predmeta i tradicije, zadatak je koji neprikosnoveno obavljaju muzejske institucije i mezealci.
Glavni akter muzeja je muzejski predmet. On je osnova muzejskog fonda.
Foto: Zavičajni muzej Bar
Njime se bavi kustos i ostali muzeološki stručnjaci.
Taj predmet je zapravo dio kulturne baštine koji u muzeološkom kontekstu postaje objekt istraživanja i promatranja i u okvirima muzejske postavke, dobija potpuno nova svojstva i značenje.
Njegovadotadašnja svrha i upotrebna vrijednost prestaje, i postaje predmet istraživanja čime se otkriva njegova prošlostali i širi istorijski kontekst.
Predmet nam govori o vremenu u kojem je nastao, o tehnici njegove izrade, ličnostima, događajima, svrsi postojanja i kako se oblikovala stvarnost i životni put u kome je trajao.
Vrlo često zbog nedostatka informacija ostajemo uskraćeni za cijelu priču koju nam može prenijeti muzejski predmet, a ona je cjelokupna samo ako pratimo i nematerijalni segment.
U tu svrhu etnolozi, antropolozi i ostali posvećuju posebnu pažnju nematerijalnom svojstvu muzejskog predmeta.
Jačanjem svijesti u pogledu cjelokupne kulturne ostavštine oko nas, muzejskoj praksi nametao se sve jači i snažniji lobi u izučavanju i zaštiti nematerijalne baštine.
Muzeji su kao čuvari kulturnog nasleđa, takođe njegovali i čuvali nematerijalne oblike kulturne baštine ali ne u punom obliku jer za to nisu imali zakonsku regulativu koja se odnosila na čuvanje i zaštitu nematerijalnog blaga.
Takođe, postojao jeniz nedostataka u načinu obrade muzejskih predmeta, a koji su se odnosili na način zapisa priča, vjerovanja ili tehnike izrade.
Jačanjem svjesnosti o nematerijalnoj zaštiti kao srži duhovnisti društva, početkom 21. vijeka otpočelo je usvajanje međunarodnih konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine, čime se steklo zakonsko pravo da brojne države svijeta otpočnu zaštitu, promociju i prezentaciju svog nematerijalnog kulturnog blaga.
UNESCO je konvencijom sa 32. zasjedanja generalne skupštine 2003. godine prepoznao i počeo zaštitu nematerijalnog nasljeđa čovječanstva.
Crna Gora je ratifikovala datu konvenciju 2009. donošenjem Zakona o ratifikaciji Konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine, a stupanjem na snagu Zakona o zaštiti kulturnih dobara 2010. prvi put je zakonski pozicionirana oblast nematerijalne kulturne baštine ravnoparvno sa pokretnim i nepokretnim materijalnim kulturnim dobrima.
Nematerijalno kulturno dobro je, po Zakonu o zaštiti kulturni dobara, ljudsko umijeće, izražaj, vještina ili izvođenje, kao i predmet, rukotvorina ili prostor koji je sa tim povezan, koje zajednice, grupe i pojedinci, prepoznaju kao dio svoje kulturne baštine.
Nematerijalna kulturna baština, koja se naziva i živa kulturna baština, manifestuje se između ostalogu sljedećim oblastima:
- Usmena tradicija i jezik;
- scenska umjetnost;
- rituali i praznici; Običaj, obred i svečanost
- znanje i primjena znanja o prirodi i univerzumu;
- tradicionalna umjetnost.
- Izvođačka umjetnost
- Kultno i znamenito mjesto
- Tradicionalni zanat i vještina
Prenošena s generacije na generaciju, konstantno obnavljana u društvenim zajednicama i grupama kao reakcija na okolinu, kao interakcija s prirodom i istorijskim uslovima postojanja, nematerijalna kulturna baština izaziva ili stvara osjećaj identiteta i kontinuiteta.
Ona promoviše, održava i razvija kulturni diverzitet i ljudsku kreativnost.
Prateći ove upute 2013. godine, Crna Gora je zakonom zaštitila 20 –ak nematerijalnih kulturnih dobara i taj proces se kontinuirano nastavlja.
Ovim zakonskim pristupima otpočelo je novo doba u muzejskoj djelatnosti i nov pogled na poimanje muzejskog predmeta i boljeg prepoznavanja nematerijalnih osobenosti kulturnih dobara jer su zapravo oni osnov identiteskog i duhovnog bićazajednice.
Najefikasniji način čuvanja nematerijalne baštine je njeno skupljanje, snimanje i arhiviranje.
Nematerijalna baština mora biti stalno prikazivana, princip ponavljanja je tajna njenog opstanka.
Pored muzeja, veliki doprinos ovome daju lokalne zajednice, udruženja, nevladine organizacije,održavanjem manifestacija, festivala i slično.
Davajući doprinos tome od 2023. godine Kulturni centar Bar i Zavičajni muzej otpočeli su manifestaciju Dani nematerijalne kulturne baštine Bara koja je zapravo institucionalno pokrenula i osvjestila javnost o značaju čuvanja i arhiviranja nematerijalne baštine.
U kontekstu prikaza uloge muzeja u očuvanju materijalnog i nematerijalnog kodmuzejskog predmeta, poslužiću se primjerom Zavičajnog muzeja Bar, a u vezi sa našom temom.
Foto: Zavičajni muzej Bar
Kako je fokus današnje manifestacije maslina i njena funkcija i uloga kroz vrijeme, primjer je etnografskog predmeta – prese za masline i kamenog mlina.
Ovi predmeti imaju izuzetnu materijalnu prošlost ali su i riznica nematerijalnih osobenosti za kraj u kome su nastali.
Istraživanje ovih predmeta u okviru muzeja, tehnika izrade, da li su ikako prenosili na svoje potomke, kako je tekao process mljevenja, koji su to običaji vezani za proces rada, skupljanje maslina itd. je proces koji pokazuje ulogu muzeja.
Očuvati kulturnu baštinu, posebno nematerijalnu je imperativ za muzejsku djelatnost koja je u današnjem dobu izuzetno podložna mijenjanju i nestajanju.
Izuzetno ranjiva, nematerijalna baština zahtijeva dokumentovanje po svim UNESCO kriterijumima.
Muzeji će, dosljedni tome, ostati stožeri i glavno utočište predmetima kulturne baštine koji oslikavaju našu prošlost i čuvaju budućnost.
