.JPG)
Grad u događaju
U rubrici Stav objavljujemo kolumnu “Grad u događaju” prof. mr Neđeljka Necka Đurovića o Svetom Trojstvu naše civilizacije-ljudima, gradovima i događajima. Autor je prosvjetni radnik i građanski aktivista iz Bara. .............................................................................................................................................................
Najznačajniji događaji dešavaju se u gradovima i oni mijenjaju načine života u njima. Od čovjeka počinje i ka njemu je usmjeren svaki događaj. Kod određenih znalaca društvenih nauka imate iznošenje tvrdnje da ne postoje veliki ljudi, već veliki događaji i ljudi u njima. Neki će reći da je slično i u odnosu gradova sa događajima … Možda je interesantnije pitanje – Da li je bolje da grad stvori događaj ili da događaj dođe pred njegova vrata?
Ovo naše urbano sjedište, koje je treće po redu u milenijumskom postojanju i koje je dva puta preseljavano tokom XX vijeka, nema gradskih vrata. I pojavno i figurativno.
Danas su događaji učestaliji, i ne nastaju i ne dešavaju se samo u jednom gradu. Događaji već i u samom nastanku prevazilaze granice svojih matičnih stjecišta. I događaji od grada do grada već odavno ne idu pješice ili konjskim kasom, brzim automobilom ili supersoničnim vozom. Oni čak više i ne lete! Oni su u rukama ljudi i njihova pojava za tren ide sa jednog kraja svijeta na drugi.
Ipak, ostalo je nešto iskonsko, neki vječiti princip po kojem se utiče na živote ljudi, nastanak događaja i mijenje lica gradova.
Strah je naš stalni pratilac! Smrt je jedino izvjesna. Zajedno predstavljaju kombinaciju protiv koje se, ako nam sreća, vrijeme i razum dozvole, periodično izbavljamo kroz kratkotrajne predahe u našim životima. Prate nas u stopu i često na životnoj pozornici nastupaju pod imenom – bolest! Ako je ta bolest široko raspostranjeni događaj, onda i ljudi i gradovi nakon nje nijesu više isti.
Današnjicu i sve što je izazavala pojava Covida-19, nekako, barem iz ove naše urbane perspektive najbolje je uspoređivati sa pošastima srednjovjekovne kuge. Možda je to uslovljeno morbidnim sličnostima ovih bolesti! Obije su azijskog porijekla, imaju simptomatičnu manifestaciju u upali pluća i, naravno, sve što su izazvale uticalo je da svijet više ne bude isti.
Našu prvu urbanu naseobinu, Stari grad, jednu od četri srednjovjekovne metropole na Jadranu, u nekoliko navrata pogađale su pandemije. “Crna smrt” bedeme grada na podrumijskom sjedlu pohodila je u više navrata u periodu od 1571. godine, neposredno nakon ustanovljenja vlasti Osmanlija, do zadnjeg zabilježenog slučaja 1832. godine.
U tim vremenima velelepne fortifikacije nijesu služile samo za odbranu od raznih zavojevača, već i od bolesti. Strah je znatno veći ako ne znate protiv koga se borite!
Ovakav strah i te kako zna probuditi ljudsku kreativnosti! Tako smo proteklih mjeseci u našim medijima mogli čuti da su naši susjedi, Dubrovčani 1377. godine bili inovatori institucije karantina i da su vjerovatno bili prva (grad) država koja je svoju tadašnju, primarnu i globalno poznatu, pomorsku trgovinu, koliko-toliko, nesmetano obavljala.
I srednjovjekovni žitelji našeg grada nijesu bili u zaplećku u borbi sa posljedicama opakih bolesti, tako da je u maju 1838. godine izgrađen lazaret u našoj trgovačkoj luci i da je to je bio tek drugi izgrađeni lazaret Otomanske imeprije, odmah nakon onog u Carigradu iz 1837. godine. I na ulazu u staru, gradsku tvrđavu za karavane iz dalekih zemalja, u kojima je bilo i natovarenih kamila, nalazio se karantin.
Srednjovjekovni Barani sa vrhova svojih zidina mogli su gledati pandemonium (pojam iz starogrčkog jezika koji označava pometnju, nered, očaj) kojeg su izvan gradskih bedema izazivale pandemije raznih bolesti. I riječi su nastajale ili dobijale nova značenja kada je bolest uzimala surovi danak. Možda je u nama veća potreba da iskažemo doživljeno, nego da pretrpljeni strah prepustimo zaboravu.
Kada smo kod kulture sjećanja, nezaobilazno je ukazati da vrijeme velikih bolesti hroničarima daje obilje materijala o ljudskom stradalništvu, ali i podatke o skokovitim promjenama svijesti i pojedinca i zajednice. Naša usmena predanja podsjećaju na strašna razdoblja i, iako često izgovarana, ona za većinu ostaju nepoznata po svom tačnom značenju ili pravom porijeklu. Naša kolektivna svijest i dalje koristi iz perioda kuge zaostale kletve: “Dabogda te čuma odnijela!” ili “Kupi/Uzima sve ka' čuma!”
Nekako, kada iznosite ove istorijske pikanterije, ne možete, a da se ne zapitate, kako ni jednom mediju u Crnoj Gori ili istraživački napucanom novinaru nije bilo na pameti da posegne za monografijom o razvoju zdrastvene djelatnosti u našem gradu, i u Crnoj Gori, koju je priredio primarijus dr Anto Martinović. Barem ostaje nada da će neko i o ovovremenim pregnućima i žrtvama naših medicinara otkucati par stranica. Ne treba posebno isticati da živimo interesantna vremena.
Ovakva vremena možda i najviše potvrđuju ono što većina ljudi uporno oponira!
Naime, kroz stara dvorišta kuća u Podgradu, kroz uklesane ili ciglom napravljene kanaliće, tekla je bistra voda sa Kajnaka i njome se nijesu samo zalivali, opjevani, miršljavi džardini. I na Pristanu, đe su ulazna vrata i mogla biti ostavljena otvorena, nije se moglo desiti da neko neopranih ruku ili nečistih nogu uđe u svoj dom, ili da tako neuredan ode u posjetu.
Sapun, lavor i kanavaca vazda su bili na ulazu naših domova. Danas, u XXI vijeku, suočeni sa pandemijom Kovida 19 dobijamo instrukciju o ličnoj higijeni, koja je našim urbanim precima bila svakodnevnica prije nekoliko vjekova! Zasigurno je da su putevi Gospodnji čudni, ali je i putanja ljudske svijesti još čudnija! Apsurdnija!
Da li će povodom ove prve, proživljene pandemije naš urbis imati šta da ispriča budućim pokoljenjima? Kako će mlađe generacije doživljavati podatak da smo po glavi stanovnika najviše u Crnoj Gori kršili privremene mjere za zaštitu građana od koronavirusa?
Zar neće biti čudno da smo prirodne ljepote našeg okruženja spoznali zahvaljujući virusu koji nam je došao u pohode iz daleke Kine? Hoćemo li ikada više gledati našu omladinu kako igraju “kockica” na našem šetalištu ili ispred zgrada?
Istorija se ipak ponovila, ali ne tragično –naša marina je postala svojevrsni karantin za nautičke turiste. Čak više, neke vjekovne navike promjenile su svoje tokove. Po prvi put, ovi prostori, naš grad i njegova Crna Gora, pamte da su se ljudi tokom izbijanja i u vrijeme trajanja velike zaraze njemu vraćali, a ne iz njega biježali.
Neđeljko Necko Đurović
*Fotografije: Danilo Dado Pavlović, portret Đurovića-Anto Baković
