Umjetnost nudi drugačiju vizuru i perspektivu
Izvor, foto: Radio Kotor
-Vjerujem da umjetnost ne može da izmijeni realnost, ali da ima snagu da ponudi drugačiju vizuru i perspektivu.
Smatram da umjetnost ima moć da, putem irvezivne perspektive, pruži mogućnost da posmatramo realnost koju živimo, ali ne tako što ćemo je obojiti nekim ružičastim svjetlom, već potpuno svjesni onoga trenutka u kome živimo, dati mu neku novu vizuru, novu perspektivu i neki novi putokaz kako ići dalje – kaže za Radio Kotor vizuelna umjetnica Dušica Ivetić, ovogodišnji laureat tradicionalne godišnje smotre likovnog i primijenjenog stvaralaštva “Kotorski vizuelni umjetnici 2020”.
Povod za razgovor je, između ostalog, ovogodišnja nagrada kotorske Gradske galerije, ali i brojni uspjesi kotorske umjetnice.
Ovo je treći put da osvajate nagradu Gradske galerije Kotor u okviru tradicionalne godišnje smotre likovnog i primijenjenog stvaralaštva “Kotorski vizuelni umjetnici 2020”. Postavka je ove godine otvorena bez prisustva publike, 20. novembra i može se pogledati do kraja godine. Uz čestitke na osvojenoj nagradi, kakvi su Vaši utisci?
-Hvala Vam na čestitki. Otvaranje je proteklo u skladu sa novim NKT mjerama što je, nažalost, još jedna u nizu negativnih posljedica cjelokupne situacije u kojoj se cijeli svijet trenutno nalazi. Žao mi je zato što je ova tradicionalna izložba trenutak kada se u galerijskim prostorima okupi najveći broj sugrađana i nekako u tim danima prostor najviše živi.
Žiri je, nakon stručnog pregleda svih radova vizuelnih umjetnika, odluku donio jednoglasno, a u pitanju je rad bez naziva, rađen kombinovanom tehnikom na platnu. “Besprekorna jednostavnost, svedenost likovnih elemenata, gotovo monohromnost, odmjereno akcentovanje, smireno i sasvim osmišljeno komponovanje, odlike su ovog rada koji dominira neupitnom cjelovitošću“ – to je ocjena stručnog žirija kojim je predsjedavala istoričarka umjetnosti Tatjana Kriještorac. Koliko dugo ste radili na ovom radu i da li je on rađen isključivo za konkurs Gradske galerije Kotor?
-Svaka izrada slike teče u različitim etapama ili fazama i u zavisnosti od karakteristika materijala koje koristim. Nekad je to par dana, nekad je proces koji zavisi i od toga da li sam uspjela da postignem cjelinu koja ispunjava moje kriterijume.
Ipak, kada bih se hronološki osvrnula na sam nastanak slike, rekla bih da je to dugogodišnji proces mog umjetničkog istraživanja u kome sam, na neki način, brusila svoj stil i koncept. Sama slika nije nastala isključivo za konkurs Gradske galerije, već pripada opusu koji je nastajao tokom čitave 2020. godine.
Nagrade su podsticaj više, a ovo je, kao što sam kazala, Vaša treća nagrada Gradske galerije Kotor. Koliko Vam znači ova nagrada, a s obzirom da ste prvu izložbu imali upravo u ovoj ustanovi kulture?
-Gradska galerija je centar iz kojeg je krenula moja umjetnička karijera i stoga je osjećam jako blisko, kao neku vrstu umjetničke porodice. Prve nagrade sam osvojila na samom početku karijere i bile su neka vrsta pozitivnog vjetra u leđa.
Konkretno ova zadnja nagrada dolazi u jednom specifičnom trfenutku u mom životu jer se naizmjenično smjenjuju uloga majke male djece, domaćice i umjetnice. Mislim da će žene i majke razumjeti specifičnost i krhkost ovog perioda o kome govorim.
U nekim trenucima je teško održati balans između svih tih uloga, te svako priznanje je pozitivan podsjetnik na sve te različite aspekte koji čine moju ličnost.
Gradska galerija Kotor, tokom dugog perioda rada i postojanja, bila je posrednik u afirmaciji mnogih umjetnika. Prije svega, pruža stručnu podršku, promociju putem kataloga i komunikacijom sa drugim galerijama. Koliko je to važno, prvenstveno za mlade umjetnike koji tek prave svoje prve korake? Interesantno je da je najveći broj mladih izlagača koji su započeli svoju karijeru u Gradskoj galeriji Kotor, kasnije imalo puno uspjeha.
-Smatram da će vrijeme pokazati koliko je pozitivnog rada, napora i nade proisteklo iz Galerije. Kao što ste rekli, mnogim umjetnicima je ona bila odskočna daska i prva podrška na početku karijere. Zato svi dugujemo zahvalnost njenim galeristkinjama Tatjani Kriještorac i Daliborki Kordić koje su uspjele da očuvaju Galeriju kao neku vrstu umjetničkog uporišta.
Moram da podsjetim da je Galerija izmještena sa centralne lokacije glavnog gradskog trga i da je to tada izazvalo veliki protest skoro svih umjetnika u Crnoj Gori. Na taj način je savremenoj umjetničkoj sceni u gradu nanešena velika šteta.
Galerija je izmještena u mnogo manji prostor, koji ujedno ima i mnogo manje vizibiliteta. Samim tim su i Kotorani koji su imali običaj da zavire kroz izlog galerije i upoznaju se sa postavkama, izgubili tu neku spontanu mogućnost učestvovanja u životu savremene umjetnosti u gradu.
Takođe, mislim da su benefiti te nekadašnje galerijske pozicije bili veliki i za umjetnike i da bi takođe bili veoma značajni u ovom periodu turističke ekspanzije, jer bi galerija na toj poziciji bila dodatna atrakcija, a sigurno bi bila i ekonomski isplativija za lokalne umjetnike.
Ko su, pored Vas, umjetnici koji su učestvovali na tradicionalnoj godišnjoj smotri likovnog i primijenjenog stvaralaštva “Kotorski vizuelni umjetnici 2020”? Bilo je učesnika i van granica naše zemlje, ali, koliko sam shvatila, oni trenutno žive i stvaraju u Kotoru?
-Učestovao je veliki broj umjetnika iz Kotora koji se tradicionalno predstavljaju iz godine u godinu. Tu je naša Ruža Rebronja, zatim Petar Martinović, Milodarka Milatović, Milica Golubović, Milenko Premović, Lana Bokan, Ljubica Radonjić, Eleonora Apollonio, Bosiljka Bakočević, Zoran Petrušić, Simon Vučković i troje umjetnika koji su sada sa prebivalištem u Kotoru: Igor Frolov, Irina Sidorchuk i Nestor Kharchenko.
I ove godine je Crnogorski likovni salon “13. Novembar” na Cetinju uveo mogućnost da izložba ima međunarodni karakter. Pretpostavljam da su umjetnici koji su se predstavili takođe trenutno rezidenti u Crnoj Gori. Možemo reći da je kotorska Gradska galerija i što se toga tiče inovator.
Bavite se apstrakcijom dugi niz godina koja nosi posebnu širinu u umjetnosti. Gdje pronalazite inspiraciju?
-Morala bih da se osvrnem prvo na svoje obrazovanje. Na početnim godinama studija izučavali smo osnove anatomije, ljudsko tijelo, crtali portrete, slikali mrtvu prirodu. Tek na trećoj i četvrtoj godini studenti dobijaju mogućnost i priliku da počnu sa istraživanjem ličnog izraza i poetike.
Ja sam odmah bila privučena apstrakcijom koja je u tim početnim godinama bila za mene neka vrsta dijaloga sa svim unutrašnjim zapitanostima i strahovima, neka vrsta specifične art terapije. Tada sam, kao i svaki mladi čovjek, imala potrebu da puno kažem i pokažem koliko ja znam i mogu i iz nekog straha da neću možda biti shvaćena onako kako ja želim.
Međutim, vremenom je moj stil oslobođen brojnih elemenata u cilju postizanja što čistijih i minimalnijih radova koji ostavljaju puno prostora da budu nadograđeni, za nešto što ja zovem život umjetničkog djela, nešto što predstoji i nakon samog čina kreacije.
Vjerujem da takva forma u umjetnosti ispunjava cijeli prostor umjetničkog djela i da podstiče promišljanje i daje slobodu interpretacije. Na neki način je inspiracija i poznato djelo Umberta Eka “Opera aperta” , koje upravo daje sličnu mogućnost čitaocu - da završi sam roman.
Rad nema naziv. Zbog čega?
-U želji da posmatrač čita djelo bez sugestija, usmjeravanja. Iz tog razloga ne dajem nazive slikama.
Podsjetiću da ste Vi svoju umjetničku karijeru započeli istražujući slikarsko polje, a vremenom ste svoja interesovanja proširili i na nove medije, u kojima ste takođe uspješni - interpretacija stvarnosti pretočena u simboličke i apstraktne strukture, u vidu slike, videa i instalacije. Kada ste se zainteresovali za umjetnost uopšte a kada za nove medije?
-Interesovanje za umjetnost datira od najranijeg djetinjstva. Negdje tokom srednjoškolskih dana počela je dijelom dvojba da li da krenem putem umjetnosti. Međutim, jednom kada sam donijela odluku, stvari su nekako same počele da se dešavaju i da se proširuju vidici i potrebe.
Tako sam osjetila i potrebu da ovladam photoshopom kao prvim digitalnim alatom. Poslije toga sam upoznala i ostatak Adobe paketa. Na magistarskim studijama sam počela da se aktivno bavim medijima i da istražujem u tom domenu. Tada nastaju moji prvi digitalni i video radovi.
Da li umjetnost može i treba da pruži bolju drugu realnost?
-Ovo je jako kompleksno pitanje i kroz čitavu istoriju umjetnosti ova ideja je pretrpjela mnogo promjena. Imamo period moderne prepun ushićenja i zanosa do perioda postmoderne umjetnosti koja je, na neki način, oličenje depresije i sveopšte negativnosti.
Za ovaj konkretno vremenski period u kome živimo istoričari nisu dali neki tačan naziv ili definiciju. Ja konkretno utočište pronalazim u jednoj teoriji koja bi ovu našu savremenu epohu nazvala metamodernizam. Ovaj pravac smatra da je realnost stalna oscilacija između pozitivnosti i negativnosti, jedna vrsta međustanja.
Ovaj pravac sam ugradila u ostatak svojih životnih i umjetničkih stavova koji su se jako dobro nadovezali. Vjerujem da umjetnost ne može da izmjeni realnost, ali da ima snagu da ponudi drugačiju vizuru i perspektivu. Npr. Italo Kalvino je ovu situaciju opisao kroz analizu mita o Perseju.
U mitu, Persej da bi pogubio meduzu mora da siđe u svijet čudovišta i ne smije da je gleda direktno, nego koristi štit da bi posmatrao njenu irvezivnu, reflektovanu sliku.
E pa upravo i umjetnost, smatram, ima moć da putem ove vrste igre ili, ja bih to nazvala irvezivne perspektive, pruži mogućnost da posmatramo realnost koju živimo, ne tako što ćemo je obojiti nekim ružičastim svjetlom, već potpuno svjesni onoga trenutka u kome živimo, dati mu neku novu vizuru, novu perspektivu i neki novi putokaz kako ići dalje.
Kako vidite položaj umjetnika u Crnoj Gori? Da li može da se živi od umjetnosti u našoj zemlji?
-Položaj umjetnika u Crnoj Gori nije mnogo drugačiji u odnosu na cijeli svijet. Jednostavno je umjetnički poziv takav da nosi svoje rizike i problematike. A to da li će biti isplativ zavisi od mnogo uslova.
Konkretno u današnjem savremenom dobu jako je bitno da umjetnik, pored kvaliteta koji nudi, ima sposobnost da se samostalno promoviše, naročito putem društvenih mreža, jednostavno da barata tim nekim menadžerskim alatkama.
Od toga umnogome zavisi da li će uspjeti da svoju umjetnost učini generalno isplativom. Teško je dati neki generalni odgovor. Neki umjetnici uspjevaju da spoje u sebi, pored umjetničkog poziva, i te ostale potrebne osobenosti, dok je za druge to konstantna borba.
Koliko je teško istrajati? Da li uviđamo značaj uticaja kulturnog sadržaja na sveopšti razvoj društva? Vidite li perspektivu svoga delanja, u ovdašnjim uslovima?
-O tome se malo govori, ali ja mislim da problem počinje u trenutku kada malo dijete, okruženo stereotipima počne da ih kopira i primjenjuje kao svoj izraz i na to dobija samo pohvale roditelja, vaspitača, učitelja. Pod stereotipima mislim na šematske prikaze koji su obično u tom prvom nekom periodu: kuća, cvijet, sunce, ptice na nebu.
I kada proučavate radove u sklopu jednog odjeljenja - oni su skoro svi identični, a kada bi ste zatražili da neki odrasli nacrta iste elemente ne bi se mnogo razlikovali od rada samog djeteta. Možda ovo naizgled izgleda kao neka beznačajna činjenica, ali je zapravo osnova mnogo većeg problema.
Dolazi do specifičnog zamagljivanja ili potpunog odsustva percepcije. To je jednostavno individualan i specifičan psiho-fizički proces. Jednostavno, percepcija se anulira i znači potpuni gubitak individualnosti, kao i blokadu onoga što bi ta slobodna percepcija trebala da nosi, a to su kreativnost i sposobnost da se divergentno promišlja.
Kao rezultat dobijamo individuu koja je nesposobna da izgradi svoj lični stav koji se oslanja na individualnu percepciju. To naročito možemo da vidimo u modi gdje se prate trendovi koji nemaju nikakvih estetskih kvaliteta. Korak dalje u ovom perceptivnom suženju je konformizam.
Svi smo žrtve konformizma. A zatim i neprihvatanje različitosti, formiranje fašističkog društva koje nije sposobno da prihvati nikakav vid drugačijeg i i nečeg što nije blisko.
Smatram da bi umjetnost i kultura živjeli u nekom društvu na prvom mjestu je neophodno sačuvati percepciju i to od malih nogu, sačuvati mogućnost zdravog posmatranja okruženja, kako bi se formirale jedinke koje mogu da zauzmu kvalitetno mjesto u društvu i industriji.
Neoštećene percepcije mogu da, kroz kreativnost i razmišljanje, uzmu aktivno učešće.
Zato bi bilo jako dobro, s obzirom da znam da škole i vrtići imaju praksu da posjećuju različite ustanove, da jedna od takvih aktivnosti bude upravo posjeta Gradskoj galeriji gdje bi se djeca upoznala sa savremenom umjetnošću koja ne bi više bila bauk već bi se kroz godine izgrađivao estetski ukus, a takođe i navika posjećivanja galerijskog prostora.
Među posljednjim priznanjima za Vaš rad su i nagrade za najbolji eksperimentalni film na Lugano film festivalu u Švajcarskoj, Mosaic film festivalu u SAD-u i na Global India International film festivalu u Indiji...
-Da, posljednjih par godina aktivno učestvujem na festivalima eksperimentalnog filma širom svijeta. Na par njih je moj rad i nagrađen. Trenutno sa radom koji prikazuje paradoksalnu situaciju ruševina hotela “Fjord” i funkcionalnog teniskog terena sam u posljednjih par mjeseci učestvovala par puta u Americi, Bugarskoj, Rusiji, Tajvanu, Kolumbiji, Venecueli. Mislim da je posljednji put prikazan u Srbiji.
Istraživali ste moždane talase pretvarajući ih u trodimenzionalne instalacije. To je jedno od Vaših posljednjih radova iz polja digitalne umjetnosti. Možete li nam objasniti taj koncept i samu ideju?
-Digitalna vizualizacija podataka jeste oblast digitalne umjetnosti koja je jako obimna i heterogena. Konkretno za ovaj rad sam koristila namjenski senzor koji je registrovao moje moždane talase tokom različitih psihičkih aktivnosti. Tako dobijene podatke sam proizvela u trodimenzionalne dodirljive objekte.
Koncept rada se oslanja na analizu oprečnih vrijednosti lako-teško. To je, zapravo, nešto što je virtuelno. Neopipljivost se materijalizuje i dopušta jednu specifičnu vrstu taktilne interakcije posmatraču.
Kako biste sebe definisali u umjetničkom pogledu? Čemu težite? Omiljeni dio stvaralaškog procesa - od rađanja ideje, preko istraživačkog rada, procesa realizacije, nastanka, do izrade i postavke izložbe?
-Moj stvaralački proces je razgranat i egzistira, kao što sam već rekla, u različitim medijima. Inspiriše me analiza i filozofsko polazište koje analizira suprotnost i andigvitet za koje smatram da su neophodni sastojak svakog umjetničkog djela koje ostavlja prostor za različite interpretacije.
Da li pratite druge crnogorske stvaraoce? Čiji rad posebno cijenite? Koji umjetnici ili tedencije savremene scene privlače Vašu pažnju?
-Mi imamo sreće da živimo u prekrasnoj zemlji. Mala teritorija, ali ispunjena fantastičnim i potpuno različitim prirodnim cjelinama. To utiče na brojnost crnogorskih umjetnika, kao i na kvalitet njihovog stvaralaštva. Zato mi je teško da nekog izdvojim.
Mogu samo da kažem da imam više afiniteta ka radovima umjetnika koji su mi bliži stilom i konceptom. Što se tiče interesovanja za savremenu scenu - privlači me konceptualna umjetnost i minimalizam zato što su u centru moje sfere djelovanja. Takođe, volim da pratim heterogenost umjetničke scene, zato što svjedoči različitim poetikama i percepcijama vremena u kome živimo.
Kako reaguju Kotorani na Vaše radove? Ima li razlike u odnosu na svjetsku scenu, a s obzirom da znamo da ste izlagali širom svijeta?
-Ja bih voljela da Vam kažem da sugrađani imaju interakciju sa mojim radovima. Moja lokalna publika su uglavnom porodica i prijatelji. Vjerujem da je slična situacija za većinu kolega.
To možete da vidite i na otvaranju izložbi kojima prisustvuje malo publike, uglavnom one koja je u rodbinskim vezama sa izlagačem. Kao što sam kazala, smatram da je potrebno krenuti od vrtića i škola kako bi se izgradio taj estetski osjećaj i potreba da se posjećuju galerije.
Koliko je stvaralački put trnovit za umjetnike?
-Trnovit je koliko i sam život. Bilo bi divno da živimo u periodu antičke Grčke kad su umjetnici zasluživali posebno mjesto u društvu. Naša realnost je drugačija ali to je, kao sve u životu, neki princip univerzalnosti u kome se periodično smjenjuju određene pojave i koje, kao takve, treba prihvatiti.
Po meni, mnogo bitnije od te fame mukotrpnosti, trnovitosti umjetničkog puta jeste pronalaženje slike lične egzistencije i kroz nju, samim tim, umjetničko ostvarenje.
Na čemu radite ovih dana i kakvi su planovi? Gdje će publika moći da vidi Vaše radove?
-Moj atelje je definitivno mjesto konstantnog eksperimentisanja gdje trenutno paralelno slikam, stvaram nove digitalne radove, izvodim papirne skulpture za dekoraciju lokalne škole. Planiram da, ukoliko situacija sa koronavirusom bude dozvoljavala, predstavim kotorskoj publici svoje radove u skorijoj budućnosti.
Takođe, nastavljam sa aktivnim učešćem na festivalima eksperimentalnog filma. Za dalje nisam sigurna jer nas je čitava ova epidemiološka situacija omela u pravljenju nekih dugoročnijih planova.
Savjet za mlade umjetnike koji su tek na početku svog puta
-Moji roditelji, naročito moja majka, su tokom čitavog mog djetinjstva i školovanja često imali običaj da mi kažu da svaki rad mora dati rezultate. Ja bih dodala da je svaki rad manifestacija ljubavi i da ujedinjeno sa upornošću, strpljenjem, jasno definisanim ciljevima ne postoji nemoguće.
To su principi koje pokušavam da usadim i svojoj djeci, a ujedno i da sebe konstantno podsjećam, s obzirom da smo mi ljudi mi skloni zaboravu-.
Dušica Ivetić je rođena i odrasla u Kotoru. Osnovne i magistarske studije završila je na Akademiji lijepih umjetnosti u Firenci, na odsjeku za slikarstvo i multimediju, a doktorirala je na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Stvara u domenu slikarstva, indstalacije, digitalne i video umjetnosti.
- Tagovi:
- Kotor
- Gradska galerija
- izložba
- Dušica Ivetić
