Kalamperović: Kolekcionarstvo je moj život (VIDEO)
Izvor, foto: Bar info
Autor: Radomir Petrić
Dr Zaim Kalamperović, plastični hirurg koji decenijama živi i radi u Parizu, jedan je od najistaknutijih kolekcionara umjetnina u regionu.
Tokom gostovanja u “Promenadi” Radio Bara, Kalamperović je predstavio svoj životni put od odlaska iz rodnog Bara u Pariz, gdje ga je strast prema kolekcionarstvu dovela do privatne zbirke skoro institucionalnih razmjera.
Kako ste odlučili da život nastavite u Gradu svjetlosti?
-U Pariz sam otišao prije 35 godina, neposredno pred izbijanje rata, jer je moja supruga, profesorka lingvistike sa Sorbone, bila iz Pariza.
U Baru smo tada živjeli bez djece i razmišljali smo o promjeni sredine.
Po dolasku u Pariz, iako sam imao medicinsku diplomu iz defektologije, morao sam početi praktički „od nule“, jer nisam znao francuski jezik i morao sam raditi u klinici na jednostavnijim poslovima.
Upisao sam medicinu uz pomoć prijatelja koji su prepoznali moju stručnost i poštovali znanje stečeno u Beogradu.
Nakon završetka studija, radio sam godinu dana na državnoj klinici, a zatim privatno, prvih nekoliko mjeseci sa vrlo malim brojem pacijenata.
Kroz podršku prijatelja postupno sam razvio svoju praksu.
U Parizu su mi se rodila djeca: sin Kevin, koji je doktorirao iz oblasti istorije umjetnosti i postao ekspert za slikarstvo, te Lorin, advokat.
Inače, ljubav prema slikarstvu razvio sam još u djetinjstvu na Cetinju, a kolekcionarstvo je počelo polako, kroz upoznavanje sa lokalnim umjetnicima.
Poznato je da imate izuzetna poznanstva u krugovima jugoslovenskih umjetnika u Parizu. Kako je došlo do toga?
-Kontakti sa jugoslovenskim slikarima ostvarivani su u Jugoslovenskom kulturnom centru u Parizu koji je tada bio „Meka“ za sve umjetnike iz bivše Jugoslavije, uključujući zadarsku grupu i umjetnike poput Ljubinke Jovanović Mihajlović, Petra Omčikusa, Vladimira Veličkovića i mnoge druge.
Od samog početka pomagao sam ovim umjetnicima da izlažu u Parizu, kupovao njihove radove i omogućavao im kontakte s kolegama svjetskog renomea.
Mnogi od njih nikada nisu naglasili moj doprinos u organizaciji njihovoj izložbi i povezivanju s galerijama.
Moji prijatelji, eminentni jugoslovenski umjetnici, Jože Cijuha i Jagoda Bujić, književnik i kolekcionar Božidar Šuica, upoznali su me sa mnogim umjetnicima prije nego što sam postao hirurg.
Moje prijateljstvo s umjetnicima trajalo je do njihovih smrti, a držao sam i govore na njihovim sahranama, kao na sahrani Ljubinke Jovanović Mihajlović, koja je sahranjena u Aleji velikana u Beogradu.
Kako je počela da raste vaša kolekcija?
-Moje kolekcionarstvo je započeto još u Crnoj Gori, gdje sam nosio crteže bez mnogo sredstava, a kolekcija se razvijala u Parizu.
Prvi kontakti i kupovine umjetnina bili su zahvaljujući starijim profesorima i poznanicima koji su prepoznali moje interesovanje i omogućili mi pristup vrijednim radovima.
Proces prikupljanja umjetnina zahtijevao je i zahtijeva vrijeme, trud i finansijska sredstva.
Kroz kolekciju sam upoznao i mnoge druge jugoslovenske umjetnike koji su tada boravili u Parizu.
Na početku, kao kupac prilazio sam slikarima s manjim iznosom novca i uvijek nailazio na otvorenost i spremnost za prodaju.
Mnogi od tih radova nisu kupljeni isključivo kao transakcija, već više kao dar, što je s vremenom dovelo do prijateljskih odnosa sa umjetnicima.
Kroz takve kontakte, uspio sam proširiti kolekciju, uključujući djela koja su mu umjetnici slali kada su putovali u Beograd ili Crnu Goru.
Postoje moje dvije kolekcije: jedna je u Parizu, gdje boravim zbog poslovnih obaveza, a druga u porodičnoj kući u Gretvi u Starom Baru koja je od poda do plafona ispunjena umjetninama, uključujući slike, crteže, tapiserije, tepihe, lampe i druge umjetničke predmete.
U Parizu čuvam najveće i najznačajnije radove regionalnih i međunarodnih umjetnika, s namjerom da ih u budućnosti prebacim u Crnu Goru kada se olakša regulativa EU i Ministarstva kulture.
Koja/čija djela čine vašu kolekciju?
-Ona obuhvata radove raznih autora, uključujući francuske i regionalne umjetnike, kao i vrijednu literaturu i knjige potpisane od samih autora.
Posjedujem i stare ikone, ćilime, te dragocjene predmete koji su mi poklonjeni od osoba iz viših društvenih slojeva, uključujući carske i plemićke porodice.
Neki od tih predmeta datiraju i iz 19. vijeka, a kolekcija sadrži i vrlo rijetke grafike.
Iako sam imao priliku komercijalizovati kolekciju otvaranjem galerije, to nikada nisam učinio jer bi prodaja umjetnina za mene bila neprirodna, gotovo bolna.
Evo primjera: jedan rad sam kupio za vrlo malu cijenu, a kasnije, nakon više godina, on je procijenjen na 40.000 eura na aukciji.
Toliko se vrijednost umjetničkih djela može drastično promijeniti s vremenom, ali, moja kolekcija ima i emotivnu i finansijsku vrijednost.
Šta biste istakli kao primjere prijateljstva izniklog iz tih kolekcionarskih veza?
-Pomogao sam svojoj prijateljici, pokojnoj Cici Pavlović, novinarki Radio Bara, da dođe do akvarela Jožeta Ciuhe, koristeći svoje lične veze s umjetnikom.
Osigurao sam taj akvarel koji je koštao mnogo više nego što je prijateljica mogla platiti, prijateljstvo i povjerenje u svijetu umjetnosti nemaju cijenu.
Sposobnost dijeljenja umjetničkih iskustava je samo s onima koji razumiju umjetnost, a istovremeno čuvam svoje dragocjenosti i privatnost.
Specifičan pariski „ritual“ mi je odlazak na Brokont, neobično mjesto-galeriju pod otvorenim nebom, na kojem se mogu pronaći kvalitetni umjetnički radovi, kako poznatih, tako i nepoznatih umjetnika iz cijelog svijeta.
Tu ljudi iznose na ulicu stvari iz svojih domova koje više ne žele, ili nasljednici iznose predmete nakon smrti vlasnika stana.
Na Brokontu se mogu naći razni predmeti koje prodaju različiti profesionalci, poput ljekara, profesora i advokata, tu se mogu pronaći starinske grafike i druge umjetnine, ponekad s viševjekovnom istorijom.
Ukratko, na Brokontu se mogu pronaći djela velikih vrijednosti po niskim cijenama, posebno kada su potpisi pisani ćirilicom i neprepoznatljivi stručnjacima.
Postoje li pravila u kolekcionarstvu?
-Ističem važnost dokumentacije: svaki rad u mojoj kolekciji mora imati fotografiju i potvrdu o autentičnosti od samog umjetnika.
Ništa ne može biti u kolekciji ako nije verifikovano ili potpisano. Izuzetak je samo jedan rad nepoznatog autora koji mi se posebno svidio.
Falsifikati nisu dopušteni, sve umjetnine u mojoj kolekciji imaju papirologiju koja potvrđuje njihovu originalnost.
Kolekcionarstvo smatram svojim životom, ne samo dijelom života, sretan sam što sin Kevin nasljeđuje moju strast prema umjetnosti.
Drugi sin Lorin ima sličan pristup, prodaje umjetnine samo za ozbiljne potrebe porodice i prijatelja, pažljivo razvija vlastitu kolekciju.
Sve kupovine i transakcije dolaze s dokumentacijom, što osigurava autentičnost i sigurnost.
Bilo je ponuda da moja kolekcija bude izložena u Crnoj Gori, ali sam postavio stroge uslove osiguranja i nadzora zbog vrijednosti djela.
Takođe, smatram da bi izlaganje u manjim gradovima poput Plužina, Kolašina ili Mojkovca bilo korisnije jer bi “obični” ljudi mogli doživjeti umjetnost i pronaći nešto što ih fascinira.
Koliko pratite crnogorsku i širu regionalnu likovnu scenu?
-Pratim likovnu scenu cijelog regiona. Ističem talentovane slikare koje moj sin Kevin pomaže kroz pisanje tekstova i monografija, poput Blaža i Nate Kovačević.
Kevin je napisao 40 stranica za monografiju Srpske Akademije, kao i za pokojnu Jagodu Bujić, što pokazuje njegov angažman u valorizaciji umjetnosti.
Iako Crna Gora ima talentovane umjetnike, oni se još moraju probijati na međunarodnom tržištu.
Šta biste savjetovali budućim kolekcionarima?
-Početnici mogu krenuti s nekoliko radova i postepeno razvijati kolekciju.
Velika je razlika između onih koji kupuju umjetnost iz stvarne strasti i onih koji kupuju samo zbog statusa ili novca.
Poslovni ljudi često kupuju umjetnine samo da bi ih pokazali prijateljima, bez stvarnog razumijevanja ili emocionalne povezanosti.
Početno interesovanje za umjetnost može se razviti u ozbiljno kolekcionarstvo, naročito kada osoba ima istinsku ljubav prema umjetnosti, a ne samo želju za investicijom.
Takav pristup vrijednost je sam po sebi: osoba koja želi da pomaže umjetnike i postupno se “zarazi” kolekcionarstvom pokazuje pravu veličinu i dubinu razumijevanja umjetnosti.
Suprotno tome, imamo slučajeve da neko kupuje umjetnička djela isključivo da bih popunio prostor ili za “pokaznu” svrhe, bez istinske veze s djelima, što smatram površnim i ružnim.
Da li ste pratili likovna zbivanja na Barskom ljetopisu?
-Moram istaći da sam bio pozvan na neku festivalsku izložbu prvi put, zaista me je iznenadila ljubaznost organizatora, posebno slikara Gorana Ćetkovića.
Meni su inače veoma bitni bliski kontakti s barskim umjetnicima, poput Muharema Muratovića i Miluna Lutovca, ključni u razumijevanju i vrednovanju umjetnosti.
Iako me rijetko kad pozivaju na ovakve događaje, ne osjećam gubitak, jer sam duboko vezan za lične kontakte i prijateljstva u umjetničkoj zajednici-.
- Tagovi:
- Slikarstvo
- Bar
- Kolekcija
- Pariz
.jpg)