Nebojša Đukanović: Čovjek je biće koje samom sebi nameće lance (VIDEO)
Izvor: Pobjeda
Autor: Milovan Marković
Foto: Privatna arhiva
U Crnoj Gori nema puno rokenrol bendova koji se mogu pohvaliti time da postoje i rade u kontinuitetu više od 25 godina.
Ipak, uprkos svemu što život i muzika kao umjetnost nose, to je nekako pošlo za rukom jednom koji dolazi iz grada u kojem je, između ostalog, maslina za koju se procjenjuje da je stara oko 2.250 godina.
Barski hard rok sastav Grimm, koji je nastao 1999. godine, krenuo je, kako je odmah na početku razgovora za Pobjedu ispričao frontmen Nebojša Đukanović, sa puno ljubavi, entuzijazma i nade.
No, nakon toliko godina, priznaje krajnje otvoreno, danas su ostali samo entuzijazam i ljubav.
Grimm se, prema njegovim riječima, prilagodio „statusu opšte marginalizacije i živi neki svoj autentični život nenametljivo, puštajući pjesme prema onima koji su željni nečeg malo drugačijeg“.
Za njega, ističe on, rokenrol je i dalje strast i pobuna, ali i ljepota i sloboda.
- Ako samo jednu karakteristiku odbacite, to znači da to više nije rokenrol - naglašava on.
Đukanović vjeruje da umjetnost nema cijenu ako dolazi iz istinske esencije.
Osim toga, napominje i da u takvom stvaranju nema mjesta za kompromise, tržišne kalkulacije i politička udvaranja.
Otkriva i da je novi album „Između svjetova“, koji je dugo i predano pripreman, odavno gotov, kao i da je „vrlo uredno odbijan od nekoliko diskografskih kuća izvan Crne Gore, dok domaće još nemamo“.
Međutim, kako nam je ekskluzivno kazao, to neće poremetiti njihov plan da ga, ako bude potrebe, sami objave na svim platformama.
Dugo godina ste na crnogorskoj muzičkoj sceni, kao veoma prepoznatljivi u našoj alternativi. Što se sve i u čemu promijenilo danas u odnosu na vrijeme kada ste Vi počinjali da stvarate?
-Bližimo se Grimmu sa 30 ljeta, a to će biti ako svijet opstane do 2029.
Svjedoci smo da se stvari mijenjanju na dnevnom, kamoli na godišnjem nivou, a već kada pričamo o decenijama - lični životi prolaze kroz neviđene transformacije.
Što se tiče tretmana muzike kod nas, tu stvari izgledaju iste.
Nekako, provlači se osjećaj o kome uporno pričam godinama, a to je da nas oni koji bi trebalo da kreiraju kulturu, ili značaj jednog podneblja, dajući autohtonim i specifičnim izrazima u svim umjetnostima zasluženo mjesto i podršku, u stvari nas i ne poznaju.
Da ne pominjemo da daju prijeko potrebnu pažnju.
S obzirom na to da to traje u nedogled, Grimm se prilagodio takvom statusu opšte marginalizacije i živi neki svoj autentični život nenametljivo, puštajući pjesme prema onima koji su željni nečeg malo drugačijeg.
Počeli smo davne 1999. sa puno ljubavi, entuzijazma i nade, a sad su ostali entuzijazam, ljubav, ali o nadi više ne razmišljamo jer je malo vjerovatno da se nešto krupno promijeni u našu korist.
Uvijek je tuđe nekako skuplje, slađe i vrednije od nečega što ti raste pred nosem, ali nikako da to primijetiš.
Grimm je jedini bend koji se nije pojavio na izvikanim rok festivalima kakvi su Lejk ili Bedem fest iako je stariji bar deset godina od njih.
Od ove godine smo sigurni da se nikad nećemo ni pojaviti.
Ipak, to neće zadržati Grimm da ne stvara i ne održava se na površini, jer mi dolazimo iz drugačijeg svijeta kreacije, poezije i mašte, a on je odavno daleko od realnosti.
Grimm, foto: Facebook/Privatna arhiva
Karakteristično za Vas lično kao muzičara, tako i za bend Grimm, jeste da nikada nijeste pravili kompromise, već ste ostali tvrdo dosljedni rokenrolu. Da li je bilo teško, zbog čega sve i kad pogledate danas s vremenske distance, koliko Vas je sve to koštalo?
-Rokenrol je strast i pobuna, a isto tako ljepota i sloboda. Ako samo jednu karakteristiku odbacite, to znači da to više nije rokenrol.
Svako ko je nadaren bilo kojim dodirom muze može iskoristiti svoju darovitost da ostavi tragove za sobom ili napravi bogatstvo.
Kad se umjetnost koristi za sticanje materijalnih vrijednosti, onda uvijek mora biti sklona kompromisima, zahtjevima tržišta i koketiranju sa političkim narativima.
Međutim, ako se pođe težim „našim“ putem, tu se doživi nevjerovatno ushićenje prilikom stvaranja i emitovanja pjesama koje su izašle iz esencije pro/doživljenog i ničim sputanog iskustva.
Ta sloboda i ljepota nemaju cijenu, ali zato se ne može očekivati veliki materijalni uspjeh i popularnost, jer ovo vrijeme nije skrojeno za takav vid umjetnika, a vrsta umjetnosti je uvijek okrenuta ka posebnim ljudima kojima vrijeme nije novac, koji umiju da zastanu, prepuste se trenutku, koji umiju da dožive i dotaknu stvari i svojim unutrašnjim bićem.
Ne želim ovdje da pričam o nama kao o nekim super bićima.
Želim da ukažem da su mnogi među nama zaboravili da primjećuju stvari upravo zbog toga što su se prepustili brzini života koji neumitno hrani samo primarne instinkte, a za duševno i duhovno se nema vremena.
Meni je žao što je to tako i što će to potrajati još izvjesno vrijeme kada će sve stati jer, jednostavno, više neće imati što da se ubrza. Stvari su postale gotovo metafizičke...
Osim po pristupu muzici, prepoznati ste i kao neko ko ukazuje na, kako ste ih jednom sami definisali, negativne novotarije novog doba. Na koje se sve načine borite s njima u misiji da slušaocima predate dušu/suštinu Vašeg poimanja muzike, lirike i, generalno, umjetnosti?
-Ako to možemo uopšte svesti na borbu... Možda samo tvrdoglavost da se ne skrene sa puta esencijalne umjetnosti. U stvari, tu borbe i nema...
Vi ste to što jeste i idete svojim putem do kraja.
Tu nema logičnih rješenja ili, možda, mi još imamo sreće da nijesmo egzistencijalno ugroženi, pa možemo plivati u svojim morima (ne još dugo), dok ih ne preuzmu oni kojima ni do nas ni do njih nije stalo.
Đukanović, foto: Privatna arhiva
Dok ovako sad vodimo razgovor, ne mogu a da se ne prisjetim albuma „Neomeđeni“ iz 2008. i tog specifičnog naziva. Čime je sve današnji čovjek, a pogotovo muzičar, u savremenoj Crnoj Gori „omeđen“ i zašto?
-Ovo je dobro, gotovo filosofsko, pitanje. U suštini: odgovor je jasan i nije nacionalan, vjerski ili rasan.
Čovjek je biće koje samom sebi nameće lance, pa ih onda ili učvršćuje ili čitav život skida. To je, u stvari, jedina podjela.
Svaki skinuti lanac je novi proboj ka slobodi, svaki pritegnut novi korak ka ropstvu. I ropstvo i sloboda imaju svoje cijene.
I u jednom i u drugom slučaju radi podjednako palica i šargarepa... I jedan i drugi odabir imaju svoje muke i svoje slasti, jedino što su one potpuno suprotne.
Pomalo je iluzorno pokušavati biti slobodan u opasnom, zatvorenom i zatrovanom svijetu. Ipak, ta iluzija me još drži pri zdravom razumu.
Koliko je Crna Gora (bila) plodno i inspirativno tle za stvaralaštvo (muzičke) vrijednosti na kojoj preko dvije decenije radite i u čemu je čar, a u čemu prokletstvo graditi bilo što ovdje?
-Mislim da je Njegoš na brilijantan i neponovljiv način opisao taj apsurdni element našeg podneblja. Na tako malom prostoru sve je sjedinjeno i dovedeno do vrhunca.
Splet ljepote, divote, izobilja i tame, čamotinje i surovosti s druge strane. Takvi su nam i ljudi...
Nekako kao da sredine nema: ili su krajnje pravični, pošteni i naivni, ili su krajnje nasilni, obijesni i oholi. Nekakav čudni vihor je zamutio ovaj naš vilajet.
Što se mene tiče, to je vilajet čitave bivše Jugoslavije, jer sam duboko ubijeđen da smo mi jedni te isti, ali da su nas sile vukle svaka na svoju stranu, počev od religija do zavojevača, dok mi i nije baš da smo bili imuni na darove i privilegije.
Možda je čaša meda i žuči u stvari najbolji motiv za stvaralaštvo.
Mislim da je Grimm umjetnost istekla iz meda i žuči na najesencijalniji način i, možda, baš zbog toga nevjerovatnom snagom privlači, a još razornijom odvlači slušaoce od nas.
Već dugo radite na albumu „Između svjetova“ koji bi, ako sam dobro upućen, trebalo uskoro da bude objavljen. U kojoj je fazi ovaj projekat, što ga razlikuje od svega što ste do sad uradili i kada ga možemo očekivati?
-Album „Između svjetova“ je odavno gotov. Neke pjesme su već ekranizovane, poput „Stari moj“, „Prah“, „Kroz prste“.
Album je vrlo uredno odbijan od nekoliko diskografskih kuća izvan Crne Gore, a domaće još nemamo.
Međutim to neće poremetiti naš plan da ga, ako bude potrebe, sami objavimo na svim platformama.
U planu je da radimo nove spotove, jer je album koncipiran tako da je sve ono najljepše i najdublje u Grimm muzici sakupljeno u/na njemu.
Pisan je u duhu najboljih ostvarenja 70-ih i 80-ih godina svjetskog poimanja roka, više strane nego domaće produkcije, jer smo uvijek stremili da ne ličimo na bendove sa Balkana.
Ako bih nekog od domaćih bendova želio da imenujem, onda je to svakako neprikosnoveni EKV kao uzor, kako lirički, tako i muzički, iako, u suštini, imamo popriličnih razlika.
Budućnost i planovi idu u skladu s vremenom jer obično ne zavise od nas samih, nego od okolnosti.
Uglavnom, spremni smo stići bilo gdje ukoliko nas tamo žele, a doći do nas je prilično lako... Na svim smo mrežama pod Grimm imenom.
Za kraj, pod utiskom Vaše pjesme iz 2020. godine koju sam slušao pripremajući se za ovaj razgovor, ne mogu odoljeti a da ne pitam: Gdje je kraj svemu? Da li ste to uspjeli da odgonetnete?
-Gdje je kraj svemu sublimira pređeni put i odgonetanje, ali i sam prelazak u onostrano, tj. drugu dimenziju koja će nam odgonetnuti sve naše zablude, pitanja, nepravde lične i globalne, sve naše lomove, ljubavi i razočaranja, jer sam siguran da je ova planeta i ovo naše vrijeme moglo da bude znatno harmoničnije, duhovnije, ljepše i ispunjenije da smo mi, kao ljudi, ponaosob i globalno, bili bolji i zdraviji...
Ovako, izgleda, kao da živimo pod svodom straha i nesigurnosti, neiskreni, nasilni i osujećeni sa malo ili nimalo nade da može biti bolje, te onda bježimo u naše imaginarne svjetove informacija, pogrešnih učenja, raznoraznih pseudo savjeta, jeftine zabave i ultra preplaćenog sporta, pokušavajući da budemo dio nečega, a u stvari gubeći vrijeme za sebe i one koje volimo i kojima pripadamo...
Gdje je kraj svemu moraćemo sami da spoznamo. Naravno, kad nam dođe vakat...
.jpg)