Današnji Tivat nema mediteranski šmek
Izvor, foto: Pobjeda
Autor: Adrijana Đorojević
Izložba fotografija autora Duška Miljanića, pod nazivom ,,Lica mog vremena“, otvorena je nedavno u tivatskoj galeriji „Buća“. Pred publikom je serija portreta Duškovih sugrađana, starih Tivćana, koji su bili pokretači važnih promjena u zajednici.
Njegova knjiga, takođe naslovljena ,,Lica mog vremena“, nedavno je izašla iz štampe u izdanju Centra za kulturu Tivat.
- Inspiracija je moje djetinjstvo i lični odnos prema rodnom gradu, uspomene, mirisi i ukusi malog mjesta, a motiv umjetničkog istraživanja su promjene (političke, društvene, socijalne, kulturne) koje doživljava jedan mali primorski grad.
Transformacija mediteranskog grada u nešto što danas zovemo mondensko turističko mjesto. Ljudi su bitni „elementi“ jednog gradskog ambijenta, sve ono što čini jedan gradski duh u različitim sferama zanimanja, interesovanja i obrazovanja.
To su lica koja pamtim kao prave predstavnike lokalnog duha i identiteta grada - kazao je u intervjuu za Pobjedu Duško Miljanić.
Da li su izložene fotografije svojevrstan omaž ljudima koji su svojom društvenom angažovanošću doprinijeli da Tivat zadrži svoju autentičnost?
-Može i tako da se posmatra ovaj rad. Drago mi je da nije jednosmjeran, da može iz više uglova da se čita.
Vaša knjiga ,,Lica mog vremena“, kao i istoimena izložba, produkt su Vaših razmišljanja na različite teme. Jedna od njih je što čini duh mjesta i kako se on mijenja. Na koji način ste okom kamere zabilježili, kako sami kažete, opštepoznatu tranzicionu transformaciju Tivta i cjelokupne Boke i lagano nestajanje ,,duha mjesta“?
-Mišljenja sam da je ovdje najmanje zastupljeno „oko kamere“, jer pitanje razumijem da sam fotografisao promjene i ciljano išao na određene lokacije. Ne, u ovom projektu je fotografija korištena kao jezik ili medij za umjetničku interpretaciju, korištena je druga fotografska građa, dokumentacija i moje fotografije koje nikad ranije nisu objavljivane, a snimljene su prije više godina.
Sada je sve to našlo svoje mjesto i stavljeno u određeni kontekst. Tranziciju iz jednog stanja u drugo sam pokušao prikazati kombinacijom dokumentarnih portreta, fotografija, poezije, teksta, citata, novinskih članaka. Zato sam mišljenja da je ovdje fotografija pravilno upotrijebljena, a ne namjenski rađena.
U jednom intervjuu kazali ste da ste primjetili promjene koje se dešavaju u Tivtu - to je priča o nestajanju malog čovjeka. Koliko se današnji Tivat razlikuje od onog iz Vašeg djetinjstva i onoga što nosite u svojim uspomenama?
-Razlikuje se umnogome. Današnji Tivat više nema mediteranski šmek i svoje karakteristike (one male koje su ga recimo odvajale od drugih gradova Boke) koje ga izdvajaju od bilo kojeg mediteranskog grada. Pretvara se u nešto što bismo moderno nazvali „copy / paste“, nešto što možemo vidjeti bilo gdje na svijetu.
Tu je trebalo, ili još uvijek treba, pažljivo napraviti balans između investicija, koje su nam svakako prijeko potrebne, interesa investitora i interesa zajednice, građana, kulturnog nasljeđa… Teško je, ali je izvodljivo, imamo stotine takvih primjera po Italiji, Francuskoj…
Nove investicije bez jasno definisanog vrijednosnog sistema, najčešće udaraju na slabo zaštićene prostore gdje bi stvorili neku novu neodređenu vrijednost. Komercijalizacija takvih prostora determinisana je uglavnom na potrošnju, privatizovana i površno obojena lokalnim karakterom, te daje istovjetni rezultat gdje god on bio lociran.
Svaki portret je u isto vrijeme snažna lična priča, ali i priča o sredini iz koje potiču ljudi koje ste fotografisali. Što Vam je bilo važno da prenesete na fotografiju?
-Karakter portretisanih. Ništa drugo nije bitno. Želio sam da svako od njih priča sa gledaocima, da bude uvjerljiv i da zavisno od nas samih kod svakoga izazove drugačiju emociju.
A vidim da sam uspio u tome, jer se samo priča o portretima, ljudi ne uspiju da pročitaju tekstove ili obrate pažnju na drugi dio rada.
Dosta pažnje posvetili ste komunikaciji i saradnji sa modelima. Na koji način su Vam nove informacije koje ste saznavali o njima ,,pomagale“ pri fotografisanju?
- Neke od njih sam već do tada odlično znao, a neke sam bolje upoznao tokom procesa. Sa svima sam ostvario izvanrednu komunikaciju. Kompletan proces je tekao u nekoliko koraka i uglavnom sam ponavljao u startu ustanovljeni obrazac.
Ono što je bilo jako važno, jeste da upoznam njihov dnevni ritam i da se u to uklopim, kako se ne bi izlazilo iz njihove „škvare“ i da time ne narušim harmoniju koja je mogla da bitno utiče na rezultat.
Tačno sam znao od kad do kad mogu nekoga zvati, ko je još uvijek na fiksnom telefonu, a ko ima Viber, na koji način u startu postaviti priču i kako objasniti što ja zapravo želim.
Nakon tog uvodnog dijela, uglavnom smo fotografisanja zakazivali za drugi dan, a sve naše druženje je bilo baš pravo druženje, uz dosta iskrene priče, bitnih informacija za neke druge aktere, bitnih informacija za projekat.
Sve naše razgovore sam snimao, uz odobrenje učesnika, a na osnovu toga kasnije pravio male priče. Bilo je jako bitno da priča iskreno komunicira sa portretom. Nisam imao potrebe da idem i fotografišem u više navrata. Priprema je bila presudna, tako da je rutinski djelovala fotografska egzekucija.
Interesantno je što ste svoje junake smještali u improvizovani studio koji je postavljen na terenu. Zbog čega baš tako?
-Ovaj rad u fotografskom djelu podsjeća na fotografisanje potreta s početka prošlog vijeka i time sam dao poveznicu sa istorijom fotografije i osvrnuo se na neke velike majstore.
Drugo, već dugo godina uspješno djelujem kao fotograf u pozorišnoj umjetnosti, pa sam došao na ideju da uvedem neki jednostavni scenografski lajtmotiv i time dodatno akcentujem karakter portretisane osobe, a s druge strane da obratim pažnju da bitno ne utičem na životni ambijent te osobe i time napravim jedan mali otklon od klasičnih lajfovskih portreta i dam jedan lični pečat.
Kazali ste jednom prilikom da se pozicija fotografije kod nas promijenila. Na koji način?
-Promijenila se umnogome zahvaljujući tehničko-tehnološkoj revoluciji u zadnjih 20 godina. Fotografija nikada prisutnija, a njena moć u svijetu marketinga ogromna. Društvene mreže su takođe uticale na popularnost ovog medija.
Danas imate dosta umjetnika koji ne umiju tehnički da se služe fotografijom, ali koriste fotografiju za svoje umjetničke radove.
Fotografski umjetnički projekti na nivou incidenta
Često ističete da kod nas nema prave fotografske scene? Što to znači?
-Sasvim je razumljivo za jednu malu sredinu da nema fotografsku scenu. Prije svega u tom dijelu nam fali obrazovane publike, konzumenata ove vrste umjetnosti, na osnovu čega se dalje stvara kritika, stav i mišljenje čime se utiče na razvoj umjetnika fotografa koji se fotografijom služe kao jezikom, vizuelnim medijem ili sredstvom komunikacije u svom umjetničkom izražavanju.
Kao što vidite, jedno drugo uključuje, a kad nema samo jedne karike smatram da onda scena ne može da postoji. Postoje fotografski umjetnički projekti na nivou incidenta. Ali kažem, to je sasvim razumljivo.
Dovoljno je poći po regionu i vidjeti kako funkcionišu njihove scene, kome su namjenjene, kome se obraćaju, što žele da postignu, kakva je izdavačka djelatnost fotografije u umjetnosti, kritička misao, fotografija kao jezik … Ovo o čemu pričam naravno nema veze sa brojem fotografa kod nas.
