Vrijeme pod maskama
U rubrici Stav objavljujemo kolumnu “Vrijeme pod maskama” prof. mr Neđeljka Necka Đurovića, novi osvrt na Sveto Trojstvo naše civilizacije-ljude, gradove i događaje. Autor je prosvjetni radnik i građanski aktivista iz Bara.
Svakodnevnica je izgubila ravnotežu!
Antivari je u hamletovskom isčašenju! Barska riva je zatvorena nakon 9. ura naveče! Iako ni najrazumniji i najkompetentniji nijesu u mogućnosti ( i u institucionalnom odlučivanju, koje pravnici nazivaju upravom praksom) da obrazlože ovu odluku, nekadašnja dukljanska prijestonica ćuti i možda guta glupost. Možda je u pitanju strah? Ili ...
Zvanično saopštenje Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, od prije par dana, ističe da rezultati dostupnih istraživanja o stavovima javnog mnjenja o diskriminaciji ukazuju da više od polovine naših građana sebe ne smatra dovoljno informisanim o pravima nepoštovanja ličnosti i uskraćivanju ljudskih prava.
Kako ovo neodoljivo asocira na starobarsku filozofemu o sukobu tovara i stradanju njihovih samara!
He, možda je ipak u pitanju strah od egzistencijalne konačnice. Možda je najprepoznatljiviji gradski hroničar Željko Milović u pravu kada saopštava da su „samo smrt i rate za kredit uvijek izvjesni“.
Ne bi iznenadilo da je ovom vrsnom poznavaocu našeg urbanog bitisanja poznata i jedna srednjovjekovna, uobičajna venecijanska formulacija – „Nihil sit certius morte et nichil incertius hora mortis et dies mortis“ (Ništa nije izvjesnije od smrti i ništa nije neizvjesnije od trenutka smrti).
Da li je i to dovoljan razlog da grad nema prikladnog termina za noćnu šetnju duž jedne od najljepših jadranskih promenada?
Ovih dana JP Morsko dobro obzdanilo je namjeru da naše priobalje dobije šetačku stazu do jednog od najzačajnijih istorijskih toposa. Opatija Sv. Marije Ratačke, sada ruinirano, nekada značajno diplomatsko, duhovno i kulturno stjecište, čije osnovište seže do kasnoantičkih građevinskih ostataka iz V vijeka, biće dostupno pješacima i biciklistima.
Ova lijepa vijest u ovim danima ima simbolizam prošlog.
Doajen barske prosvjete Savo Lekić u svom djelu „Osnovna škola u Starom Baru 1878-1998“ navodi da je u ovom monomentu na morskoj hridi nekada bila apoteka.
Dvostruki doktor nauka, nakon Miloša Miloševića naš, pa i regionalno najuticajniji medijavelista, naš Savo Marković u svojoj „Studia Antibarensia“ navodi da je sredinom XV vijeka u Ratačkoj opatiji postojao „spedal“ u kojem su se liječili gubavci i siromašni.
Nadalje, ovaj naučnik enciklopedijskog pristupa i neorenesansnog interesovanja, navodi da su osnivači ovog samostana „benediktinci bili poznavaoci galenskog sistematizovanja ljekovitog bilja i baštinici saznanja iz prirodnjačkih disciplina“.
Brodelova planeta, Mediteran, otvorenošću svojih horizonata, koju na žalost još i danas ne prihvataju neki od žitelja Bara, u svojoj je biti uvijek imala slična, bolna i tragična iskustva. Ovaj globalni viševjekovni epicentar, poput kovitlaca morskih bura, snažno je od antike do današnjih dana proživljavao i kroz svoja gorka iskustva podučavao buduća pokoljenja.
Možda sljedeći primjer najbolje ukazuje na to čega ne bi smjelo biti u ovakvim vremenima? Možda ovaj podatak iz naše srednjovjekovne povjesnice najbolje potvrđuje da sjećanje na tragično ne traje dovoljno i da su nam neophodna nova nauk-stradanja?
U knjizi o najstarijoj živećoj instituciji ovih prostora, „Iz prošlosti Dukljansko-barske nadbiskupije“, autor mr Ivan Jovović zabilježio je potresan događaj koji je i poznatom umjetničkom stvaraocu Zlatku Glamočeku bio slikarska inspiracija!
Naime, tokom prve polovine XVIII vijeka „u primorju, kuga je prvo zahvatila Skadar, o odatle se raširila po Baru i drugim djelovima Mletačke Albanije. Katolički svještenik u barskom podgrađu don Đorđe Debelja, zaražen kugom iskopao je sebi grob“!
Kakvu li poruku našoj današnjici šalje ovaj savjesni i civilizacijski odgovoran postupak jednog srednjovjekovnog duhovnika?
Kako se danas prema pošasti koja je nezavisna od prostora i vremena, boje kože i ideologije, odnose oni koji bi svojim primjerom trebali pokazati i vjeru i razum?
Bolest ne pita, rekli bi stari. I Crna Gora je, spram našeg grada, po čijem je civilizacijskom obrascu začeta prije hiljadu godina, u uranjanju i moru neizvjesnog beskraja. Nije to novitet za kamenu ljepoticu koja praktikuje bitisanje nečeg „što biti ne može“!
Njegoš je, u (ne)dovoljno eksponiranoj filozofskoj prozi koja nadilazi i samu postojanost crnogorskog bitisanja, napisao da imamo vremena u kojima „užasne bure gospodstvuju, oka smrtnu otvorit ne daju, već ga gone u mračno žilište, Bog zna kakvom sudbom naznačeno“.
Nedolično je, posebno u ovakvim okolnostima, da prećutkujemo naše najbolje misli i to one koje najbolje očituju sva, ovakva vremena. Valjda se ovaj selektivni zaborav dešava zbog naše navodne duhovnosti koja ide pod ruku sa rijaliti banalizacijama?
Je li naš kolektivizam njegoševski „smrznut pobožnošću“? I ateisti znaju da je Bog ljubav, ali ne i neovjernici u Crnoj Gori! Ne znamo, i bitno nije, je li Covid 19 od Svevišnjega ili ne, ali je očigledno ovaj virus uslovio da čovjek postane „rob gluposti, vrag poretka opšteg“. Sve je od čovjeka, zbore upućeni.
Iako živimo u vremenu pod maskama, ono je najbolje otkrilo naše skrivene iluzije i ogolilo zabarušene karaktere koji u ovakvim društvenim dešavanjima izranjaju iz mračnih dubina našeg življenja!
Valjda će nas, dok crni vijek deremo i nešto oveseliti. Iako kao i sve ranije generacije nemamo prava na sidrenje (ni na šetnju) u mirnoj luci, možda se obradujemo kada budemo čuli - Trt vi ga Barani, dođe vakcina!
Neđeljko Necko Đurović
*Fotografija portret Đurovića: Anto Baković
