.jpg)
Priča o Baru osamdesetih, najšarenijoj dekadi 20.vijeka
Izvor: Dnevne novine
Autor: Sonja Jovanović
“Koronartno odjeljenje, soba 80” naziv je posljednje knjige pisca, novinara i publiciste Željka Milovića. Kovanica u naslovu, igra riječi “korona” i “art” implicira povezanost konkretne bolesti i umjetnosti, odnosno činjenicu da je knjiga, kako za Dnevne novine objašnjava autor, nastala kao svojevrsni odgovor na osjećaj beskorisnosti i apatije tokom mjeseci kad je čitava država bila stavljena u izolaciju.
Tmurne dane karantina Milović je, sa još nekoliko kolega, pokušavao da razvedri objavljivanjem priča i pjesama na Fejsbuku. Sagovornik Dnevnih novina stigao je do broja 66, za isto toliko dana i odlučio da od napisanog materijala sastavi knjigu, uz “dodavanje novih priča, promjenu strukture već objavljenih, dakle, klesanje i oblikovanje cjeline”.
-U prošloj knjizi priča, ‘Povratak u Ulicu maršala Tita’, centar interesovanja su bile sedamdesete godine u Baru, a onda se, kao logički nastavak, nametnulo pisanje o najšarenijoj dekadi u 20. vijeku, u kojoj se, i u našem gradu i u Crnoj Gori, mnogo toga promijenilo iz osnova-počinje razgovor Milović.
-Bar je prestao biti ljupki gradić sa nekoliko ulica i postao urbani, ekonomski, politički i svaki drugi centar južnojadranskog primorja. Megarobna kuća ‘Izbor’ je otvorena, pa je upisan u mapu Jugoslavije kao mjesto sa najvećim takvim objektom u zemlji, izgrađena je barska marina, saobraćajna mreža, kilometarsko korzo pored mora, a ‘Luka Bar’, ‘Primorka’ i ‘Prekookeanska plovidba’ su tako dobro stajale da su davale i trinaestu platu radnicima.
Tri barske rok grupe su za godinu dana izdale svoje LP ploče, što je fenomen koji nije imao ni Titograd, književni klub je proglašen za najbolji u republici, pokrenut je ‘Barski ljetopis'”- prisjeća se Milović.
U tom karuselu događaja trebalo je, dodaje, samo opisati iz sopstvenog, ali i “iz ugla grada kao ‘živog bića’”, one najupečatljivije.
-Primjera radi, Bar je od jula 1988. bio u žiži interesovanja jugoslovenske javnosti, jer je lider ‘Riblje čorbe’ Bora Đorđević izveden na sud pod optužbom da je na večeri poezije ‘verbalno vrijeđao patriotsko-socijalistička osjećanja građana’, a te iste pjesme je čitao svuda po velikoj zemlji, što je kuriozitet sam po sebi, ali i odličan šlagvort za nastanak priče u sadašnjem vremenu-kaže Milović i dodaje da knjiga ima preko 300 strana, a po događajima ih je moglo biti barem još toliko.
Istorija Bara privlači ga jer je u njemu, prije svega, rođen, odrastao i živi a, kako smatra, najljepše i najlakše je pisati o nečemu što znaš.
-Porijeklom sam iz naselja koje je na 15 minuta vožnje od samog centra. Najljepše je i najlakše pisati o nečemu što znaš, a ja sam, kažu, sasvim pristojan poznavalac ove pozornice između slatke i slane vode.
Osim toga, i dalje dječački uživam u sticanju dodatnog znanja o gradu i njegovoj genezi, u pričama starijih ljudi, i činjenici da, kad sjednemo u ‘Pascucci’ ili ‘Martinu’, mogu da se nadgornjavam sa Nikolom, Ćazom, Ivanom i ekipom-kaže autor.
Od osamdesetih do sada, njegov omiljeni junak Bar, izgubio je “ljupkost mediteranskog naselja u kome su se svi poznavali i disali kao šira porodica, sa svim dobrim i lošim prerogativima takvog života, a dobio je mnogo veći kapital i mogućnost kompletnijeg i potpunijeg razvoja”.
-Velikim prilivom stanovništva unazad trideset godina, naročito izraženim u posljednjih deset, nakon što se Bar umnogostručio, nastala je urbana aglomeracija koja liči na sve sa istom sudbinom - novi ljudi donose navike, pravila ponašanja i razmišljanja, i rijetko se trude da se uklope u već postojeća.
Nekad je to loše, nekad izađe nabolje, ali to je neminovnost svakog grada koji se konstantno razvija i u kome se neprestano gradi. Neke stvari se, međutim, ne mogu trajno izgubiti. Sunčani dani pored mora u jesenjim i zimskim mjesecima, recimo.
Ili ukus ‘Redžepovih bombona’ u slastičari Karađuzovića, ili tišina na staroj trasi ‘Malog voza’ od Krsti puteva do rampe u Popovićima ili osjećaj dok gledaš najmlađe pecaroše kako vade ‘crnce’ pecajući ‘na krše’ na prst, bez štapa-priča Milović.
Ipak, Milović ne smatra da je pandemija ljude “natjerala” da se više okrenu kulturi i umjetnosti.
-Naprotiv, nisu imali kad od briga i prijeke potrebe da se zaradi novac u vremenu kad ga sve manje ima, a nikad realnija nije bila izreka da su ‘samo smrt i rate za kredit uvijek izvjesni’, i kad je sezona propala, i mnogi poslovi i planovi s njom.
Oni koji su svesrdno konzumirali umjetnost ranije nastavili su i tokom pandemije - možda su imali malo više vremena, ali su zato ostali uskraćeni za konkretne događaje, od književnih večeri do pozorišnih predstava.
Ove simulacije festivala i kulturnih dešavanja su ne mnogo ozbiljna stvar i služe za stvaranje privida da se ipak nešto dešava. A malo se toga dešava kako treba. Od svih umjetnosti u Crnoj Gori, pokazalo se, a pokazuje se i dalje, najvažnija je umjetnost preživljavanja-zaključio je Milović.
- Tagovi:
- Bar
- Željko Milović
