.png)
Dr Emira Kalamperović-Pelinković: Boravak u Dobroj Vodi je najbolja energetska injekcija
Izvor: Štampani časopis “Glas Mrkojevića” br. 6, decembar 2024.
Autor: Radomir Petrić
Foto: Privatna arhiva
Dr Emiru Kalamperović-Pelinković životni put je iz rodnog Bara odveo u Podgoricu, međutim, svaki vikend je rezervisan isključivo za Dobru Vodu za koju je, sem roditelja, kako je priznala u razgovoru za „Glas Mrkojevića“, i dan-danas vežu najljepše uspomene iz djetinjstva.
Put obrazovanja utaban peticama u prvih 12 godina školovanja u Baru, a potom desetkama u indeksu u Podgorici, Emirin je zaštitni znak, podjednako uz posvećenost porodici i poslu, odnosno pacijentkinjama koje su u najdelikatnijim fazama trudnoće.
Rođena u Baru, u kojem je završila osnovnu školu, osnovnu Muzičku školu – odsjek klavir, te Gimnaziju „Niko Rolović“ u kojoj je bila đak generacije, naša sagovornica je 2001. upisala Medicinski fakultet Univerziteta Crne Gore.
Nakon završetka studija, završila je pripravnički staž u Domu zdravlja Podgorica, a potom se zaposlila na Klinici za ginekologiju i akušerstvo Kliničkog centra Crne Gore (KCCG).
Klinički staž je trajao tri i po godine, nakon čega je 2014. dobila specijalizaciju ginekologije i akušerstva.
– Završila sam je 2018. godine, a nakon sticanja zvanja specijaliste radim u Centru za patologiju trudnoće, na odjeljenju fetalne medicine.
Godine 2021. dobila sam u Beogradu subspecijalizaciju perinatologije koja se bavi veoma rizičnim trudnoćama, a 2022. sam položila ispit subspecijaliste na Medicinskom fakultetu Univerziteta Beograd.
Radim i dalje u KCCG u Centru za patologiju trudnoće – predstavlja Emira u najkraćim crtama svoju karijeru.
Vaš put do ovih zvanja nije imao uobičajenu trasu: kuriozitet je da u Gimnaziji niste pohađali prirodni smjer, „predodređen“ za studije medicine!
– Tako je, bila sam na „jezičkom“ smjeru. Voljela sam od djetinjstva da majku (dr Ana Kalamperović, prim. aut.) pratim u njenim kućnim posjetama, strašno mi je bila interesantna ta njena briga o drugim ljudima, taj njihov osmijeh kada izađu iz njene ordinacije.
Nakon časova u Muzičkoj školi, koja je blizu Doma zdravlja, često sam znala da pođem do mame i sjednem tamo čekajući da završi posao, slažući joj papire, a, u stvari, praveći joj haos na stolu.
U suštini, oduvijek sam voljela taj njen poziv ljekara, tako da sam upisala jezički smjer da bih možda malo pobjegla od matematike, a išla sam ciljano na medicinu.
Tokom Gimnazije, u svoje slobodno vrijeme više sam se bavila biologijom i hemijom, vježbala i pripremala se već od drugog razreda za prijemni ispit na Medicinskom fakultetu.
Išla sam i na takmičenja iz biologije spremajući knjige iz matematičkog smjera zato što sam unaprijed znala šta ću da upišem. Ukratko, to je bila moja profesionalna ljubav od malena, iako to kao dijete možda nisam umjela da definišem, odnosno zaokružim.
Slika Muharema Muratovića u domu doktorice Emire
Kako ste se spremili za studije najbolje govori prosjek Vaših ocjena – 9,84. Interesantno je da nakon diplomskog ispita niste imali dilemu oko toga što ćete prvo da uradite…
– Ni najmanje nisam imala dilemu! Prvo sam morala da pozovem tatu, jer se to ne bi oprostilo da nisam taju javila da sam završila. Nakon toga je stigla i majčina čestitka, koju ću nositi u sebi cijeli život.
Rekla mi je da je srećna i ponosna, a onda dodala: „Samo, zlato, nemoj da zaboraviš jednu stvar, a to je da sjutra kad počneš da liječiš ljude, 50 posto njih liječiš medicinom, a 50 posto tvog lijeka leži u tvojim riječima i tvojoj duši. Ne zaboravi da je čovjek jedno psihofizičko biće i imaj to uvijek na umu“.
I danas je ta poruka jedna od mojih glavnih vodilja. Pri prvom susretu s pacijentkinjom, i u svom radu s njom, i u momentu kada ona napušta ordinaciju, uvijek mi je mama na pameti, da moram da vodim računa o duši pacijenta.
O svojim pacijentkinjama brinete doslovce cijeli dan. Vaši ukućani su odavno navikli i ne registruju ih više, ne obaziru se na telefonske pozive trudnica u gluvo doba noći…
– Ohrabrujem ih da me zovu, da me pitaju sve što im treba, jer ne postoje nepotrebna i glupa pitanja, pogotovo kada se radi o trudnicama, jer je to jedan od najosjetljivijih i najranjivijih perioda u životu žene.
Želim da im dam podršku na tom njihovom putu ostvarivanja kao majki i zato mogu da mi se obrate 24 časa dnevno, uvijek će dobiti odgovor.
Da li će to biti poslije deset minuta ili poslije dva sata, sve zavisi od obaveza i od toga koje je doba dana, ali, u principu, uvijek mogu da me kontaktiraju, pogotovo kad su pri kraju trudnoće, kada je porođaj blizu.
Smatram da su žene fenomenalna bića, dominantan pol upravo iz tog razloga što im je dato da mogu da iznesu trudnoću, da se izbore sa svim izazovima trudnoće i sa svim onim što donosi prilagođavanje i tijela i psihe i porođaja.
Sve to žena može da iznese i da rodi jedno čudo, a djeca su čudo, i mene i dan-danas, kada vidim ono dijete da zaplače, prođe jeza zadovoljstva jer je to preda mnom stvarno čudo života.
Osim što im vodite trudnoće, Vi ih i lično porađate u sali?
– Ima trudnica koje imaju određene pobleme, i tu je moje mjesto da pomognem da se to sve koriguje i da se dođe do srećnog čina na najbolji mogući način.
Moja subspecijalizacija podrazumijeva praćenje i brigu o visokorizičnim trudnoćama, bilo da se radi o blizanačkim trudnoćama bilo da se radi o bolestima majke koje će sa sobom nositi povećani rizik za samu trudnoću.
Vođenje tih patoloških trudnoća je poseban izazov, pokušavam svima da dam maksimum svog znanja i mogućnosti, da dobijemo što više od te trudnoće, da dobijemo taj porođaj koji je jedan prelijep, sveti čin.
Uvijek sam pobornica prirodnog porođaja, ako se to može ostvariti. To je nešto što je sama priroda dala da se desi i da dočekamo to čudo. Ljekari i babice su tu da pomognu, a definitivno je tu najviše do same žene koja se porađa.
Carski rez je nužna stvar; ukoliko ne može prirodno, onda se to radi. Onda ću ja tako dočekati to malo dijete, uzeti ga u ruke, pomilovati ga, to je meni posebna stvar, jer, kad se uradi carski rez, ljekar prvi prihvati bebu.
Svakoj od tih beba koju uzmem u ruke poželim srećan život, to znaju moje kolege iz operacionog bloka i iz porodilišta; kada imam tu čast da prva prihvatim dijete, dobiće to prvo milovanje i prve želje za srećan i uspješan život!
Predstavite nam malo i Vašu porodicu.
– Udala sam se 2007. godine, naravno – za Mrkojevića! Što bi moj tata Jusuf rekao, „nisam mogao vjerovati da će mi se dvije udati u centar Mrkojevića, ali, đe će kruška no pod krušku“.
Moj suprug Orhan Pelinković rođen je ovdje u Baru, odrastao je u Americi, u Čikagu, tamo se školovao, završio Elektrotehnički fakultet i, eto, ako mogu tako da kažem, ljubav ga je vratila kući. Ima privatan biznis u Podgorici.
Prva ćerka Lejla rodila se 2010. i sada je već učenica podgoričke Gimnazije „Slobodan Škerović“, a 2013. sam rodila i Selmu koja sada pohađa VI razred podgoričke OŠ „Maksim Gorki“.
I njihovo djetinjstvo, kao i Vaše, obilježava Dobra Voda. Po čemu najviše pamtite djetinjstvo u Mrkojevićima?
– Pored Bara, zaista sam u djetinjstvu najviše vremena provela baš u Dobroj Vodi. Generalno, Mrkojevići su meni potpuno kulturološki svoji iako sam odrasla u Baru i u gradu pohađala osnovnu školu.
Svakog vikenda sam bila u Dobroj Vodi, bio to oktobar, novembar, april…
Čekao se raspust, 10. ili 13. jun, kada bismo se sezonski selili u Dobru Vodu, a i zimi smo tamo provodili mnogo vremena na imanju, brali smo masline, mandarine, narandže, jeli šipkove, nije bilo nikakvih bojazni…
To je jednostavno bio jedan lijepi porodični ambijent svakog vikenda koji su mama i tata jako njegovali. Znalo se da idemo u Dobru Vodu čim se završe sve naše obaveze tokom nedjelje.
Takođe, svako ljeto sam provodila tamo sa svojim društvom koje je dominantno bilo dobrovodsko. Išli smo u Pečurice da igramo odbojku, da se igra fudbal kod male škole ili na terenima kod škole u Pečuricama.
Zaista su mi najljepše uspomene iz djetinjstva vezane za Dobru Vodu i Veliki Pijesak.
Vrlo često nas je tata (Eminu, moju kumu, sestru Lašu, Radu, Elviru) zvao „čuvarima plaže” jer smo od juna do septembra non-stop bile na Velikom Pijesku. I danju, i kada smo u adolescenciji počele da izlazimo, opet je to bio Veliki Pijesak.
Tata je komentarisao: „Pa, naravno da ću da pustim svoje djevojčice da izlaze kad su svoje među svojima“. Uvijek je to bio jedan siguran ambijent.
I ja danas volim kad mi djeca provode vrijeme na Velikom Pijesku.
Ne samo Mrkojevići, već i svi Barani koji moraju poći do Kliničkog centra Crne Gore za Vaš prijem imaju samo riječi hvale…
– Kad su u pitanju pacijenti, generalno, imam taj naslijeđeni majčin pristup, taj neki osjećaj da uvijek želim da pomognem, i mislim da je to nešto što je neophodno svakom ljekaru, da ima tu potrebu pomoći drugome.
Kad je u pitanju Bar, a posebno sve što ide „iza okuke“ pa naviše, tu imam posebnu slabost.
Nije tu u pitanju samo ljekarski poziv i ta Hipokratova zakletva „uvijek pomozi kada možeš“, već je to i nešto drugo, nešto što meni ispuni dušu kada mogu nekom drugom da pomognem, a pogotovo kada se radi o nekome ko je iz mojih krajeva.
Dakle, nije to da učinim nekome što je „moj“, ne, to je nešto što je potreba, možda u tom slučaju i malo veća nego u drugima…
Svjedoci smo da se situacija mijenja na planu zdravstva u Mrkojevićima – ambulanta ponovo radi, dolazi doktorica, u najavi je i otvaranje apoteke. Kako ocjenjujete ova dešavanja?
– Mislim da je to jedna sjajna stvar, dostupnost zdravstvene njege je neophodna svima.
Otvaranje tih manjih ambulanti je velika stvar, posebno kada je u pitanju briga o tim starim ljudima, i zato pozdravljam otvaranje svakog vida „ćerki ambulanti“ koje će omogućiti posjete ljekara i pristupnost svim sredstvima i njezi.
Pripadate generaciji mladih Mrkojevića koja svojim obrazovanjem i energijom osvaja svoje mjesto u javnom životu ne samo Bara, već i države. Smatrate li da je u Mrkojevićima, tradicionalno patrijarhalnoj sredini, prepoznato da mladima treba prepustiti još više prostora da „vode“ razvoj svog kraja?
– Mislim da treba dati prostora mladim ljudima koji su vidjeli malo svijeta i neki drugi ambijent osim onog u kojem se nalaze, koji imaju tu podršku zbog znanja koje posjeduju i elan da nešto promijene.
Na mlađima definitivno ostaje svijet, treba ih pustiti kada su u najvećoj snazi da ostvare svoj potencijal, jer će on vremenom da izblijedi.
Treba ulagati prvo u obrazovanje mladih ljudi, treba ih podsticati da putuju, da nauče jezike, da se obrazuju na drugim mjestima i, naravno, stimulisati ih da se vrate da sve to primijene i ulože u svoj rodni kraj.
Ostvarili ste se i u struci i u privatnom životu. Naravno, ne možemo svi biti doktori, ali, što biste poručili djetetu iz Mrkojevića, što treba da ima ispred sebe kao neku svoju ideju vodilju?
– I ovdje moram odgovoriti lokalpatriotski: Mrkojevići su izuzetno inteligentni ljudi, to dokazuje veliki broj uspješnih ljudi ne samo na javnoj sceni, već i u drugim oblastima, od poljoprivrede do turizma.
Dakle, jako inteligentna populacija i tu inteligencIju mladi treba da usmjere ka obrazovanju.
Poruka je sljedeća: „Djeco, obrazujte se, učite, radite na sebi, vjerujte u sebe i uspjeh definitivno neće izostati “.
Koji je to mrkovski „začin C“ koji Vas vodi da svaki raspoloživi vikend van Podgorice provodite upravo ovdje, u Dobroj Vodi?
– Da ovako opišem taj „začin C“: strašno volim tu neku injekciju energije kada odem do Velikog Pijeska, da udahnem malo joda i potom da dođem do mojih roditelja u Podkonik, to je nešto što meni stvara veliku sigurnost i dalje, kao da sam dijete.
Dođem kod majke i tate, popijemo kafu, to je to!
Koliko Podgoričani znaju o Mrkojevićima?
– Ne previše, Veliki Pijesak, Utjeha… A stalno me pitaju i za ulje, sir i masline. Uvijek kažem: „Dođite fino na barsku pijacu ujutro, i što ćete više“.
Definitivno treba više promocija Mrkojevića, to nisu samo plaže, to su naši ljudi i naši proizvodi-.
- Tagovi:
- Mrkojevići
- Bar
- Dobra Voda
- Edukacija
- Škola
