.png)
Nikezić: Mrkojevići su prirodno inteligentni i snalažljivi
Izvor: Štampani časopis “Glas Mrkojevića” br. 6, decembar 2024.
Autor: Sabrija Vulić
Foto: Privatna arhiva
– Prvo i osnovno, želio bih da se zahvalim Sabriji Vuliću i Alenu Pelinkoviću za njihov poduhvat i incijativu za osnivanje „Glasa Mrkojevića“ kako bi povezali domovinu sa dijasporom. Vaš poduhvat je veoma važan i prijatno prihvaćen zato što, bez obzira na to koliko smo daleko od domovine, ona uvijek ostaje u našim srcima. Sa zadovoljstvom pratim sva dešavanja. Raduje me zalaganje naših ljudi koji održavaju taj list i portal koji je i te kako bitan za sve na našim prostorima i u dijaspori. Čestitam urednicima na svemu što su uradili kako bi „Glas Mrkojevića“ mogao normalno da se razvija i radi. Stojim uz vas da pomognem – kaže na početku intervjua za naš list Redžep Redžo Nikezić, jedan od prvih Mrkojevića koji se uputio preko okeana kako bi svio svoje novo gnijezdo u Americi.
Kako pamtite to vrijeme kad ste odlučili da odete u Ameriku?
– Kao i mnogi ljudi širom dijaspore, i ja sam se odlučio da ostavim svoju domovinu i otišao sam u Ameriku u potrazi za boljim ekonomskim mogućnostima.
Došao sam u nepoznato okruženje bez znanja jezika i opšteg sistema.
Ali, uvijek siguran u svoju sposobnost i neograničeno pozitivan, veoma sam ponosan da mogu da kažem da sam poslije velikog rada i truda uspio da školujem svoju djecu koja su stekla diplome visokog obrazovanja: doktora političkih nauka, advokata, građevinskog inžinjera i medicinskog radnika.
Koliko je bilo teško da se snađete u tuđem svijetu?
– Poznati pisac je rekao: „Narod koji ne poznaje svoju prošlost, porijeklo i kulturu je kao drvo bez korijena“.
Podizanje svoje djece u tuđoj zemlji proteklo je u strahovima, a poseban strah se osjećao zbog gubljenja svog nacionalnog identiteta.
Živeći u ovoj eri globalizacije, imperativno je da našu djecu obrazujemo u duhu naše kulture i da pri tome ne ugrozimo nijhovu mogućnost da se prilagode i iskažu lojalnost u zemlji u kojoj žive.
Amerika je zemlja mogućnosti koja je svakome omogućila da postane ozbiljna i poslovna osoba, a istovremeno vam pruža mogućnost da školujete svoju djecu u najboljim svjetskim školama.
Svaki uspjeh je važan za one ljude koji su organizovani i koji se ne boje rada i projekta koji su sebi zacrtali i toga se pridržavali, bez obzira gdje se na svijetu nalazili.
Iza svakog uspjeha leži trud, rad, kao i geni koje u sebi nosimo.
Mrkojevići su prirodno inteligentni i snalažljivi, a posebno radni, oni se drže one poznate maksime da je „rad stvorio čovjeka“.
Dijaspora Mrkojevića napravila je značajne korake u smislu očuvanja kulturnog identiteta za buduće generacije.
Na primjer, u Čikagu smo otvorili Kulturni centar „Rumija“ s idejom da ojačamo zajednicu i omogućimo mladim ljudima da se okupljaju i da upoznaju našu kulturu, jezik i tradiciju.
Sa ponosom gledamo naše mlade generacije obučene u narodne nošnje kako uživaju u našim pjesmama i igrama.
„Rumija“ je samo jedan od primjera kako se dijaspora širom svijeta trudi da sačuva svoju tradiciju i kulturu.
Kako vidite Ameriku iz vremena kada ste Vi došli i kako je tamo danas?
– Dolaskom u Ameriku sedamdesetih nije bilo jednostavno da se prilagodiš svim poteškoćama s kojima se susrećeš, kao npr. načinu rada, jeziku i običajima.
Mada, u to vrijeme, mi smo kao emigranti bili i te kako potrebni i prijatno prihvaćeni u američkim firmama, radili smo poslove koje Amerikanci nijesu mogli završavati sa svojim ljudima, tako da smo odmah dobili posao, a radili za znatno male plate.
Na primjer, ja sam radio u jednoj fabrici za 85 dolara nedjeljno. Ali, u svim tim poteškoćama bilo je i sreće za sve one koji su vjerovali u sebe, u svoje mogućnosti i bili pozitivni, ujedno se nalazeći u najvećoj svjetskoj mašineriji koja je omogućavala da radiš onoliko koliko ti sposobnosti dozvoljavaju.
Kao u onoj narodnoj uzrečici: „U kolo kad te volja, a iz kola kad ti daju“.
Za razliku od ranije, u Americi se danas radi jos više, velika je migracija ilegalnih emigranata, postoji znatna podjela među klasama i veliko je oporezivanje za srednju klasu.
Nedjeljni rad je neograničen, a ako se baviš poslom kao samostalni privrednik, obavezan si da budeš angažovan dvadeset i četiri sata dnevno.
Socijalni programi su za dobro niske i visoke klase, a ostali se nalaze u neizvjesnosti, tako da vam mogu reći da se mnogo toga promijenilo od dana kada sam došao do danas.
Volite da dolazite u Crnu Goru. Kako Vam Crna Gora izgleda danas?
– Kao i svaki patriota, i ja volim da se vratim u svoj rodni kraj. S vašom podrškom, nadamo se da ćemo učvrstiti saradnju između dijaspore i domovine u smislu očuvanja nacionalnog identiteta i opšteg napretka.
Crna Gora, iako je mala na mapi svijeta, uspjela je da u kratkom roku tokom svoje nezavisnosti napravi globalni uticaj.
Ovo je ostvareno zahvaljujući ambicijama, upornosti, ljubavi i velikim zalaganjima naših ljudi i uz vizije naših Vlada.
Samo ovakvim inicijativama omogućićemo individualnu i zajedničku stabilnost jer, gdje god se u svijetu našli, rodoljubivi ljudi uvijek se vraćaju svojim korijenima.
Što biste preporučili mlađim generacijama?
– Mladim generacijama preporučio bih sljedeće.
Grčki pisac je rekao da se „svaki domaćin kuće osuđuje na smrtnu kaznu“, misleći na onog koji je tada vodio državu, kada prinudi svoje ukućane da moraju da napuštaju svoje ognjište i svoju zemlju i idu negdje po svijetu tražeći novi krov nad glavom i kada se moraju prilagoditi radu, jeziku i običajima nekog drugog mjesta.
Ne znajući, ti ljudi psihički obolijevaju kada moraju dozvoliti da izgube vezu sa svojim korijenima. A to je najveći gubitak u životu čovjeka.
Pouka je da treba da gradite onamo gdje su vam preci i čukundjedovi gradili i da podižete svoje porodice na tim prostorima. Ne dozvolite drugima da vam obrađuju djedovinu.
Uvijek je bolje na svom pragu biti gazda nego stranac-.
- Tagovi:
- Mrkojevići
- Dijasporra
- SAD
- Čikago
- Tradicija
