.png)
Jedrilice za Voja i Nadu
Izvor: Pobjeda
Autor: Stojan Stamenić
Foto: Naslovna nada-stanic.com
Mnogo je jedrilica na slikama Voja Stanića i sve se tiču jednog dana i jednog marta. Nada, njegova supruga, voljela je jedrenje i more. Svakog bi 13. marta Njaki za rođendan jednu jedrilicu izmaštao.
Nada Marović-Stanić bila je prva vajarka u Crnoj Gori. Samotnjački posao: jedina je žena u vajarskoj raboti kod nas bila decenijama. I cijeli stvaralački život vezala je za Novi.
Rođena na Luštici. Onaj Vojov prozor i vidik života iz novskog doma? Bez greške je pucao ka pučini, ali i ka onoj Luštici Nadinog djetinjstva.
Vojo Stanić se cijelog života osjećao Nikšićaninom; od svojih 100, u Nikšiću je samo prvih 25 godina ostao. Onih 75 u Novom – to su bile Vojovo more i Vojova Njaka.
A ona? Ovako bi, pored svog Voja i sina Toma, njujorškog pijaniste, govorila:
-Ja živim svoj, a suprug i sin svoje živote. Mi samo jedni drugima kvalitetno i s ljubavlju pomažemo. Ali moja poetika nema nikakve veze sa tim. Ona je slobodna i svoja-.
Onda bi zastala, dodala:
-Jedni drugima ne smetamo. Komplikovani smo vam mi Stanići... A tako obični i jednostavni-.
Nego, ta poetika. Olga Perović je za Nadine skulpture govorila da nijesu rađene ni sentimentalno ni meko, čak ni kad prikazuju ljubav, likove djece i žena.
Da zadržavaju čvrstinu u onoj mjeri, u kojoj to traži materijal.
A Nada? Mnogo je putovala i ostala fascinirana starim civilizacijama. Forme svojih skulptura opisivala je arhaičnim. I govorila da ima osjećaj da ih diže iz prirode. Jer okruženi smo kamenom – to je Crna Gora.
Foto: nada-stanic.com
A šta je Crna Gora značila njenoj prvoj vajarki? Da je uzela kamen iz te prirode i da od toga pokušava nešto da napravi. I dodavala: da ne radi u tvrdom kamenu. Da je pronašla neki svoj materijal.
Da joj je Vojo prvi put donio kamen koji može čak i da pluta i da se fino oblikuje. Nešto što nađe čak i tu u njihovom zalivu i pod njihovim prozorom, kao neka vrsta sige. E, to je materijal i to je Crna Gora koja je Nadi odgovarala.
Toliko grupnih izložbi; a samostalne vezane za neka lična mjesta. Recimo, u palati Sponca u Dubrovniku. Pa jedna, tamo krajem devedesetih, na Gospi od Škrpjela – na poziv nezaboravnog don Branka Sbutege.
Pa u novskoj Dvorani „Park“, kad ju je zvao veliki prijatelj Dragan Mračević. I to je to. Govorila je da se čovjek, valjda, nešto malo boji u svom mjestu.
-Ne plašim se izlaganja, ne bojim se ja izložbi, nego se bojim riječi...-.
Tu je i nešto što je smatrala sudbinom svake žene. Da su u svim profesijama malo oštećene. A opet srećne, ako su doprinijele uspjehu najbližih. I nije vjerovala da su oni rijetka umjetnička porodica u Crnoj Gori.
Foto: Narodni muzej Crne Gore
Nadino stvaralaštvo tako je nastajalo i traje kao priče prijateljstva. I odatle bi izronile neke egzotične, skoro totemske forme. Ono arhaično konturiranje, pa nerijetko bojano...
Najbolji primjer: „Portret Iva Andrića“. Minimum intervencija u materijalu – i fantastična sličnost sa likom, sa karakterom nobelovca.
Veliki pisac je godinama živio u Novom; sa Stanićima je bio dugogodišnji prijatelj. To remek-djelo, utisnuto u zeleno patinirani pješčanik, nastalo nakon Andrićeve smrti... To je odjek tog prijateljstva.
I ponovo mart. Nada je preminula 25. marta 2012. godine. Vojo je jednom govorio da je Nada otišla iz njegovog života dok je bio u bolnici, na operaciji. Vratio se kući i nje više nije bilo.
Potom nije išao na njen grob. Kazao je samo:
-Otići ću tamo kad procijenim da neću moći da se vratim-.
Vojo Stanić je, konačno i vječno, Njaki otišao 19. novembra prošle godine; u 101. godini i onda kada je, sasvim jasno, procijenio da vraćanja više nema.
I od tog 19. novembra, ovaj 8. mart mogao je i mora pripadati samo Nadi Marović-Stanić, prvoj crnogorskoj vajarki. I doći će 13. mart, a u onaj zaliv stizaće neke nove jedrilice.
Izmaštane tako da mogu pripadati samo Vojovoj Njaki.
