.png)
Kahari: Ulcinjska žena, heroina našeg vremena
Izvor: Pobjeda
Autor: Džavid Kahari
Foto: Privatna arhiva
Treba mi nekih dva sata vožnje da stignem do malog mjesta, Grinvil, sjeverno od Njujorka, udaljenog nekih 150 km. Krenuo sam veoma rano, u subotu ujutro, negdje oko pet i po.
Uz pjesmu „Još ne sviće rujna zora“ u izvođenju Ismeta Krcića.
Prelazeći preko mosta koji dijeli Stejten Ajland i državu Nju Džerzi, pa sjeverno do mog odredišta. Što bi se reklo - u cik zore. U rane sate manje je vozila u saobraćaju, a ja, uz Ismeta, vozim nekih 15 milja preko dozvoljene brzine.
Na retrovizoru vidim rotaciona svjetla policijskog auta. Najavljuju, umjesto zore, da se zaustavim. Usporavam, dajem signal i zaustavljam se pošto sam izašao sa mosta. Prilazi mi policajac, otvaram prozor.
Kaže mi onako ironično:
- Dobro jutro, gdje ste krenuli ovako ubrzano?
- Za Grinvil, odgovorih, pripremajući da mu predam vozačku dozvolu i registraciju.
- Kojim povodom prije zore?
- Da kupim teleće meso-odgovorih onako iz cuga i naivno.
- Teleće meso-upitno reče policajac, začuđen, ili iznenađen mojim odgovorom.
- Zaista je malo duža priča za objašnjavanje zašto i kako.
- Slušajte gospodine, nemam vremena ovako rano da slušam duge priče, no da vam povjerujem u tu dugu priču, pa polako nastavite i pripazite na ograničenja brzine, a nadam se da će ta teletina vrijedjeti truda i tako dalekog puta. Sretan Vam put!-.
- Hvala Vam, gospodine, uz zadovoljstvo i sreću da mojem telećem mesu nijesam dodao još nekoliko stotina dolara nepotrebnih troškova…
Ruke koje liječe
Naravno, ovo nije priča o telećem mesu i mojim američkim putešestvijama. Ovo je priča o ulcinjskoj ženi, zanemarenom heroju našeg vremena, heroini koja je sačuvala vrijednosti zajedničkog življenja i zajednički vaspitavala mnoge generacije višenacionalne i multivjerske sredine.
Heroina, kojoj društvo nije podizalo biste ili natpise na pločama ispred ulaza u državne institucije. Heroina, po kojoj društvo nije davalo nazive ulicama, školama, bibliotekama ili domovima zdravlja.
Heroina koja bi odslušala priče onih koji su donosili odluke, a pažnju bi poklonila vaspitanju svoje, komšijske i školske djece i učila ih kako živjeti i dijeliti tradicionalni ulcinjski način zajedničkog života.
Doktor bi me pregledao onako očima, malo prstima oko vrata i stavio slušalice na prsa u ondašnjoj malo ambulanti, a medicinska sestra, ili, kako smo je svi zvali teta Desa, obavila bi sve ostalo.
Nastavila bi temeljni pregled djeteta, postavila na vagu, izmjerila visinu, poigrala se ručicama, i naravno poljubila bi svako dijete.
Savjetovala bi majke kako sa djetetom, o dječjoj ishrani, kako izbjegavati teške kućne poslove poslije porođaja, a po potrebi bi čak i o svom trošku kupovala ženske potrepštine za mnoge ulcinjske žene.
Desa je bila jedna od najomiljenijih osoba, koja je mnogima u mojoj generaciji, činila posjetu ambulanti bezbolnom. Sve ostale Dese su imale prezime, čak i moja strina, a ona je bila jedina teta Desa.
Prošlo je više od pola vijeka, a i dalje pamtim taj najbjelji bijeli mantil, tu ljubav, to uvijek nasmijano lice, njene poljupce u obraze ili one koje bi nam rukom slala, kada bi bila udaljena od nas.
Obraćala bi se na crnogorskom, ili na albanskom, a mnogo puta izmiješano, davala nam novac u ambulanti, kada bismo bili bolesni za Bajram, ili crvena jaja za uskršnje praznike.
Mrzio sam čaj, ne bih ga nikako popio ni onda kada bih bio bolestan. Jedino sam ga pio kada bi majka dolazila sa pijace.
- Vidjela sam tetu Desu, pa mi kaže da moraš da popiješ čaj-.
E, tada ga nijesam mogao odbiti!
Uz tetu Desu mnoge su medicinske sestre, sa ne manje zasluge, zabilježile to vrijeme svojom ljubaznošću, profesionalnim i nadasve ljudskim odnosom, prema ulcinjskoj djeci i građanima Ulcinja.
Medicinske sestre, kao što su bile Bose, Marija, Sabahete - Hete, Almadija … i mnoge, mnoge druge ostavile su dubok trag u našim sjećanjima i oblikovale naša shvatanja zajedničkog života.
Medicinske sestre ulcinjske ambulante nijesu prezale od isticanje crvene zastave, slavile su državne praznike, vjernicima čestitale vjerske, obraćale se jezikom Crnogoraca, Albanaca i mijenjale dijalekat, ako bi bilo potrebno.
Za njih su sva ulcinjska djeca bila njihova djeca. Njihov odnos ili njihove medicinske usluge bila bi nam najbolja medicina.
Njihova je pažnja liječila, a njihova ljubav, kao i vakcine, štitila je od dječjih bolesti. Medicinske sestre ulcinjskog doma zdravlja bezrezervno nose zvanje heroina našeg vremena.
Te iste medicinske sestre su nas ispraćale u prve razrede pečatima vakcina na ramenima, a imale bi običaj da nas poljube, ili blago ugrizu ramena i pokažu koliko će nas boljeti ta ista vakcina, kada bi nam ih davale.
Sunce sa očima
Tako bi tu radosnu djecu medicinske sestre, sa pečatima heroina ulcinjske ambulante, predavale učiteljicama te generacije na dalju pažnju i vaspitanje.
Posjećivale bi nas u školi, onim godišnjim sistematskim zdravstvenim pregledima, a mi bismo se utrkivali ko će ih najprije zagrliti.
Naše učiteljice bi nas učile uspravnim i pravim linijama, krugovima, tačkicama, malim i velikim slovima. Onom suncu sa očima i osmijehom sa dugim kracima. Čitanju, sabiranju, oduzimanju i tablici množenja i dijeljenja.
Pamtili smo i recitovali zajedno pjesmice, a onda ih pjevali hodajući kroz grad u šetnji, i u posjeti tadašnjim voćnjacima, maslinjacima, borovoj šumi ili meteorološkoj stanici.
Nezaboravne su učiteljice osnovnih škola, heroine našeg vremena. Prvo moja učiteljica Aleksandra Beba Rolović, Bađa, Radojka, Borka, Olga, Sadije, Magdalena, Merveta, Sanija, Nada, Radmila i mnoge čija će pažnja, ljubav prema đacima i napori u vaspitavanju i obrazovanju ostati neizbrisivi u našim sjećanjima.
Učiteljice, nastavnice i ostale radnice ulcinjskog obrazovanja stoje na tom istom podijumu ulcinjskih heroina tog vremena.
Poslije dnevnih školskih obaveza, učiteljice bi svoj obrazovni sistem prepuštale ulcinjskim majkama, tetkama, majčinim majkama, ili čak i onoj najstarijoj generaciji majki.
Naše su majke, nijhove majke i bake održale kulturu, jezik, tradiciju, nacionalne i vjerske praznike i uz poštovanje komšijskih običaja, obilježile vrijeme, vrijeme zajedničkog življenja i poštovanja.
Tava zajedništva
Sjećam se da sam kao dijete najradije odlazio subotom kod majčine babe. Još osjećam ukus one ulcinjske tave, kuvane teletine, zatim pečene u tavi sa malo oriza i sve to preliveno umućenim jajima i kiselim mlijekom.
Tako zapečeno, do one tamnezlatne boje, gdje bi zapečena površina jaja i mlijeka napravila koricu na mesu i onako zajedno uz miris koji se ne može opisati jeli zadivljeni bojom, ukusom i mekoćom mesa.
Majčina baba je imala veliki uticaj u prenošenju tradicije na svoje unuke, sjećam se da bi majka za vrijeme Ramazana pravila jela koja je naučila od svoje babe.
Pričala bi nam priče, koje je slušala od nje i svaka od tih priča imala je životne poruke međusobnog pomaganja žena ulcinjskog življenja, Muslimanki, pravoslavnih i žena katoličke vjere.
Crnogorke i Albanke bi dolazile kod nje, zajednički šile i pravile prćije za kćerke ili unuke.
Vezle bi onim złatnim nitima prsluke na crnogorskim, albanskim, ili šestanskim i malisorskim nošnjama, i uz svaki kupljeni ili doneseni materijal ulcinjskih pomoraca čuvale u onim djevojačkim ormarima za prćiju ili buduća pokoljenja.
Godinama bi to radile, vezle na đerđefu ili ručno heklale prostirke. Čuvale bi te majke svaki malo ljepši peškir za darove, ili za svatove, kada bi se dolazilo po mladu.
Učile bi te žene, komšinice, uz kafu, jedne od drugih crnogorski ili albanski jezik, davale jedna drugoj recepte nacionalnih jela, ili dijelile međusobne obaveze.
Komšinica Danica bi pravila džempere, a ponajviše one vunene prsluke za djecu kako bi nas zimi štitile od prehlade i vunene čarape, svakako dobrodošle uz one gumene čizme.
Majka bi heklala i pravila stoljnjak za Daničin sto, ili one heklice koje bi ukrašavale kućni namještaj, električni šporet ili televizor.
Znale bi te žene sačuvati obraz komšijskim porodicama, jela bi se skidala sa još toplog šporeta kada bi neočekivani gosti dolazili, ili preko kuhinjskih prozora dodavale kafu, šećer, koju kutiju keksa ili tanjir domaćih kolača.
Za vrijeme posta, za Ramazan, majka bi postila, pravila bi iftar i često bi dio spremljenog po nekom od nas djece slala komšinici Danici da proba.
Čim bi se završio iftar, eto ti Danice sa tanjirom kolača da se zasladimo poslije iftara, a ona i majka da popiju propuštenu jutarnju kafu.
Za Bajram, pošto smo obukli ono najnovije, prvo kod Danice da joj čestitamo Bajram, pa kod moje strine Dese, pa redom. Danica bi uvijek spremala sitniš, kupovala bombone i pravila kolače da bi se svako komšijsko dijete osjećalo dobrodošlo.
Majka bi farbala jaja za Uskrs, onako sa listovima crnog luka, da se nijedno komšijsko dijete ne bi osjećalo izdvojeno.
Koliko smo samo pažnje i prije svega ljubavi uživali kod majki naših školskih drugova, njihovih baba, tetki ili strina. Sjećam se proslava rođendana školskih drugova, djece crnogorske ili albanske pripadnosti.
Djece odrasle uz tradicije muslimanskog, pravoslavnog ili katoličkog življenja.
Sjećam se Draganove babe koja bi nas sve poljubila, poželjela dobar provod i obratila se nama sa muslimanskim imenima da se ne ustručavamo i da sve možemo jesti, jer ništa nije pravljeno na mast.
Koliko je samo ta mala pažnja mnogo govorila o poštovanju i uvažavanju različitosti.
Ulcinjske su žene uvijek znale da i sa najmanjom pažnjom doprinesu skladnosti života i tom tradicionalnom zajedničkom životu, zanemarujući surovo gledanje života od strane onih koji su umnogome donosili odluke.
Zato ulcinskoj ženi, majci i babi pripada to isto zvanje heroine ulcinjskog življenja.
Teško je spominjati svoju majku, babu ili još starije iz svoje porodice a ne sjetiti se tete Dese, učiteljice Bebe, Danice, Draganove babe, i mnogih u tom našem zajedničkom okruženju.
Teško je ne sjetiti se svih tih žena, njihove ljubavi i pažnje koje su vaspitavale generacije ulcinjske djece i učile ih poštovanju, prenosile tradicionalni način življenja na mnoge buduće generacije.
Kako su samo crnogorske majke podržavale i na svaki način hrabrile svoje kćerke da raskinu sa shvatanjima onih koji su odlučivali i nastave svoje školovanje na fakultetima širom zemlje.
Te bi crnogorske majke govorile i davale podstrek albanskim majkama da to isto urade za svoje kćerke.
Mnoge su generacije, uz podršku i insistiranje ulcinjskih majki, danas profesorice, sudije, arhitekte, pravnice, ljekarke, ekonomistkinje, medicinske sestre i učiteljice.
Ulcinjska je žena tiho i uz lagane pokrete, bez mnogo riječi, radila, pomagala, poklanjala ljubav, vaspitavala, vodila porodicu, kuvala tradicionalna jela, poštovala vrijeme i vjerovala u budućnost.
Ulcinjska je žena imala vremena za porodicu i za rad u domu zdravlja, u školi, ili hotelskom, građevinskom, trgovačkom, agropogonu, solani, u opštini, sudu i miliciji, i na svakom mjestu isticala tu skladnost potrebnu za suživot i prenosile to isto na mnoge generacije.
Danas ulcinjske žene nastavljaju tradiciju, prenose to zajedništvo na svoje kćerke i djecu, zajednički, bez nacionalnog predznaka, rade, dijele recepte uz kafu i iznose ta tradicionalna jela na društvene mreže.
...Pošto sam svojoj kćerki, ovdje u Njujorku ispričao priču, kako je moje majke baba pravila ulcinjsku tavu i kako sam do sada bezbroj puta jeo tavu koju su pravile mnoge žene u našem okruženju, ali još nijedna nalik onoj pravoj, ona je riješila da pokuša i pripremi to isto jelo na osnovu moje priče.
Za dobro tavu je veoma važno koristiti dobro teleće meso i veliku ljubav osobe koja je sprema.
U subotu idem za Grinvil, čuo sam za klaonicu, koja samo prodaje domaću, prirodno hranjenu telad i pakuje teleće meso za najbolje njujorške restorane.
Stigao sam nešto poslije sedam i trideset do te mesare, gdje su radnici i viljuškari naveliko unosili palete pakovanja u hladnjače za transport.
- Izvinite, čuo sam da se ovdje može naći najbolja teletina-.
- Da gospodine, ukoliko ste zainteresovani da otvorite račun, s druge strane su kancelarije, a moraćete sačekati do osam-.
- Ne, ja bih samo da kupim nekoliko kila teletine, nemam biznis-.
- Nažalost gospodine, ovdje nema maloprodaje-.
- Je li moguće vidjeti i popričati sa gazdom ili šefom?-.
- Sačekajte malo-.
Dolazi čovjek, predstavlja se, vlasnik klaonice i vidje čovjek da nijesam sav pri sebi, pa mi dozvoli da mu objasnim povod mog dolaska i zahtjev da kupim teletinu.
Ispričah mu kako je moje majke baba pravila jelo, kako se jelo zove i da je moja kćerka odlučila da to isto jelo spremi, a ja sam joj obećao da ću joj donijeti najbolju teletinu koja se može naći ovdje u blizini Njujorka, i zato sam ja ovdje pored njega jutros.
- Izvolite, uđite sa mnom-.
Zatim gazda pozva jednog od radnika - reče mu da skine sa obješenog teleta pola od gornjeg dijela telećih kremenadli i da ne skida biftek.
Uze gazda taj dobar komad mesa, izvadi nož i sataru, napravi rez i svaki kotlet satarom dosječe. Zapakova u mesarski papir, pa u kesu i pruži mi teletinu.
- Što je sada moj udio za ovo predivno meso?
- Ne prodajemo ovdje na malo. Uzmite meso, a ja od Vas samo tražim da mi pošaljete fotografiju i detaljan recept kada to jelo bude spremila Vaša kćerka. Sve najbolje i nemojte žuriti, vodite računa o brzini, ovdje policajci ne opraštaju-.
Izvlači kćerka iz tople rerne glinenu tavu, zapečenu iznutra mješavinom jaja i kiselog mlijeka. Odslikavaju se komadi teletine i nevjerovatan, očaravajući miris jela je ispunio prostor kuhinje i trpezarije.
Uzimam servirnom kašikom, strahujući da što ne pokvarim, taj zapečeni oriz i te zlatne boje zapečeno teleće meso, serviram svima na tanjire, sjedim, jedem i uživam, pokušavajući da ni trunku mesa ne ostavim na koski.
Odjednom se suze polako slijevaju niz moje obraze. Umjesto da ih, po prirodi, rukom obrišem, dozvoljavam im da se slivaju i kvase lice.
Nijemi pogledi svih za trpezom upereni na moje suze, kćerka ustaje, zagrli me, rukavom svoje bluze obrisa suze i pita zbog čega.
- Prvo od sreće i uživanja što je ova tava tako dobro napravljena, kao što ju je i moje majke baba pravila i što do sada nijedna nije bila slična njenoj tavi.
Pravila je tu tavu i moja majka i tvoja majka, ali ni blizu tave koju si ti danas spremila.
Drugo, iz ponosa da se taj dio te tradicije ulcinjske žene nastavlja i ovdje u Americi, a ti si danas potvrdila da i ti pripadaš tom društvu ulcinjskih heroina-.
Ulcinjska žena, ona u Domu zdravlja, u ulcinjskim školama, na svakom poslu i u svim domaćinstvima iz punih usta i uz suze niz obraze, nosi naziv heroine našeg i sadašnjeg vremena.
Autor je finansijski analitičar
