.png)
Vladimir Begović 50 godina sa Gradskom muzikom: Institucija koja se voli svim srcem
Izvor, foto: Radio Kotor
Autorka: Sanja Čavor
Više od pola vijeka posvećenosti, strasti i neprekinute veze sa kotorskim orkestrom-to je priča našeg sugrađanina, advokata Vladimira Begovića i Gradske muzike Kotor.
Bleh muzika koja postoji kao neizostavni dio kulturnog života grada, za Begovića je mnogo više od instrumenata, ritmova i nota-ona je duša Kotora.
Kroz sve ove decenije, kao član, dirigent, a danas kao predsjednik Upravnog odbora, bio je, ne samo učesnik, već i kreator njenog razvojnog puta.
Nedavno mu je, na tradicionalnom novogodišnjem koncertu, nakon 50 godina vjernosti orkestru, uručena plaketa za izuzetan doprinos.
I dok mu priznanje nije iznenađenje, jer mu je, kako kaže, “cijeli život isprepleten muzikom”, njegova priča krije mnogo dublje emocije.
-Bili smo pioniri-prisjeća se Begović, govoreći o prelomnom trenutku kad su prije nešto više od dvadeset godina premjestili nastupe iz otvorenih prostora u zatvorene dvorane.
-Gradska muzika je oduvijek svirala na trgovima, zimi, ljeti, po kiši, na suncu, ali sam u jednom trenutku odlučio da to promijenim.
U početku je bilo izvjesnih protivljenja od strane starijih članova orkestra. Sa ove distance, mogu da ih razumijem.
Vjerovatno bih slično reagovao danas kada bi neko pokušao da uvede nešto novo, nasuprot ustaljene nastupajuće matrice.
Međutim, prelazak u dvoranu omogućio je bolju akustiku, bolji tehnički okvir, a publika je dobila pravi koncertni doživljaj-objašnjava Begović.
Iako je prvi nastup u dvorani bio pun uzbuđenja, nije mogao ni slutiti koliko će to biti ključan trenutak za orkestar.
-Sjećam se, gledali smo kroz rupe na zavjesama da vidimo hoće li nam ljudi doći.
Ipak, koncerti su postajali sve popularniji, sala sve punija, a posljednjih godina se uvijek traži karta više.
Na posljednjem koncertu u decembru, sala je bila premala da primi sve zainteresovane. Kotorani/ke i posjetioci/teljke vole i poštuju naš orkestar.
A za mene, Gradska muzika je duša grada-s ponosom ističe Begović.
Kako navodi, nagrade dolaze u mnogim oblicima, ali najvažnija je podrška koju je uvijek osjećao od svojih kolega i publike.
-Priznanja su potvrda da kvalitetno radite svoj posao i svakako prijaju, ali ono što nas zaista pokreće je zajedništvo. Svi članovi orkestra dali su mi ogromnu podršku.
I bez nje, Gradska muzika ne bi bila ono što jeste-kaže on.
Započeti karijeru u orkestru za njega je bilo nešto posebno, iako je bio samo dvanaestogodišnjak.
-Prvi put sam sa Gradskom muzikom nastupio 17. aprila 1974. godine. Imao sam tremu, ali s ponosom što sam postao dio jedne lijepe muzičke zajednice.
Sjećam se, te noći nisam mogao da spavam. Odijelo je čekalo spremno, a majka se postarala da sve bude savršeno.
Svirao sam činele, najglasniji instrument, i znao sam, ako pogriješim, svi će to čuti. Tih dana vježbao sam iz dana u dan.
Ta nervoza, ta posvećenost, to su trenuci koji ostaju zauvijek u srcu-prisjeća se Begović.
Na prijemnom ispitu za muzičku školu, poznata muzička pedagoškinja Vida Matjan rekla mu je: „Violina-apsolutni sluh“, a on je želio klavir.
-Počeo sam da plačem, a da bi me utješili, počeo sam da sviram klavir.
Kasnije mi je profesor Tripo Đurašević predavao gitaru i na šestoj godini on je preminuo, a ja sam upisao klavir i klarinet.
I tako je krenuo moj put, kroz osnovnu školu, kasnije i srednju. Imao sam sjajnu osnovu, uz vrlo malo profesora sa akademije, ali su svi bili izuzetni.
Danas, s obzirom na to da postoje lako dostupni resursi YouTube i ostalo, za početnike je taj start daleko lakši.
Mene je oduvijek zanimalo izvođenje klasične muzike, pa sam je svojevremeno slušao na radiju, učio sve što sam mogao, pamtio i upijao.
Mnogo sam učio i od Nikše Čučića, izvrsnog dirigenta hora, s kojim smo osvajali nagrade širom bivše Jugoslavije.
Na saveznom takmičenju u Celju, on nas je ostavio na sceni da pjevamo i otišao na drugi kraj dvorane.
Profesori su počeli da dolaze i pitaju “Gdje je dirigent”, a mi smo pjevali kao jedan, usklađeni, ponosni i bez greške.
On je bio neumoran u vježbanju, to je bila njegova filozofija, uporan rad, neprestano ponavljanje, kvalitet. Tako sam i ja učio.
Kasnije sam postao član Gradske muzike, opet pod Čučićevim mentorstvom i tako nastavio još više da učim i usavršavam se-napominje Begović.
Prisjeća se i trenutka kada ga je profesorka Matjan pozvala i predložila da počne da se bavi dirigovanjem.
-Zvala me Bato. Te 1985. godine, zvala me da dođem kod nje na Peluzicu gde je na terasi sjedala sa pokojnom Darinkom Matić Marović.
Tada mi je dala veliku sivu knjigu sa svim Mokranjčevim delima, koju čuvam i danas.
Darinka je tada bila dekanica na Muzičkoj akademiji u Beogradu i profesorka na akademiji u Podgorici.
Vida mi je tada rekla “Bato, evo ti Mokranjac, spemi drugu rukovet, odluči da li ćeš ići u Podgoricu ili Beograd. Moraš upisati dirigovanje, ti si izvanredan talenat. Bolji si od Darinke kada je bila u tvojim godinama“.
Međutim, da bih postao dobar dirigent, morao bih da napustim Kotor, možda i državu, a to nisam želio. Moji roditelji, prijatelji, svi su bili tu-naglašava Begović.
Kasno je počeo da svira klavir, što je bio još jedan razlog da ne upiše dirigovanje.
-Da bi se ozbiljno bavili muzikom, morate perfektno da svirate klavir. To mi je bio najveći problem. Učio sam sve instrumente i čitao note u jednom linijskom sistemu, ne u dva.
Uvijek sam smatrao da svako ko želi da njegovo dijete bude muzički obrazovano, mora prvo da nauči klavir. Kasnije će sve biti lakše-konstatuje on.
Iako je volio muziku, imao je i drugu strast-medicinu.
-To je bila moja prva ljubav.
U vrijeme kada nije bilo prijemnih ispita, samo su se predavala dokumenta, jedna četvorka iz fizike u drugom razredu srednje škole mi je oduzela bod i nisam mogao da se upišem.
Bio sam razočaran. Tada sam otišao u vojsku, a nakon toga sam upisao pravni fakultet.
Moja ljubav prema knjigama je potekla od poštovanih kotorskih profesorica jezika i književnosti Bjeladinović i Sekulović-ističe Begović.
Godine su prolazile, a onda, 1992. preuzeo je dirigentsku palicu u trenutku kada je orkestar bio bez najvažnijeg člana.
-Trebao je da diriguje moj prijatelj i kolega Zoran Proročić, ali je iz nekog razloga odustao. Sjedali smo tužni, sa starim partiturama i marševima.
U jednom momentu sam kazao “Dajte ljudi da ne gubimo vrijeme, ja ću početi da radim sa vama”. I uzmem pretešku uvertiru, potpuri Trubadur, već poznati repertoar.
Krenem ja i kad je sve završilo rekli su mi da sam to odlično odradio i da ostanem da dirigujem orkestrom ako se Zoran ne pojavi. Tako je i bilo-kaže Begović.
Za sve to vrijeme, Gradska muzika se, ipak, nije mnogo promijenila.
-Suštinski motivi su ostali isti. Da biste bili dio ovog orkestra, potrebne su tri stvari sluh, volja i ljubav prema muzici-smatra on.
Bez obzira na sve izazove, kotorski orkestar ostaje simbol zajedništva, ljubavi i trajne posvećenosti.
A Begovićeva današnja priča samo potvrđuje snagu koju ona ima-ne samo kao orkestar, već kao srce jednog grada koje kuca u istom taktu 183 godine.
