Stari Bar: Promovisano drugo izdanje zbornika “Bar u hodnicima sjećanja” (VIDEO)
Izvor, foto: Bar info
Autorka: Maja Tomović
Drugo izdanje zbornika „Bar u hodnicima sjećanja“ predstavljeno je sinoć barskoj publici u prekrasnom ambijentu Kuće maslina u Starom Baru.
Knjiga sadrži 54 autorska teksta Barana i Baranki u kojima evociraju uspomene na grad pod Rumijom, njegove ljude i događaje: počinje “Bulevarom 24. novembra” dr Zorana Živkovića, a završava “Plovidbom” Miodraga Lekića.
Osim u knjizi, priče su objavljivane i u istoimenoj rubrici na portalu Bar Info, Lokalnog javnog emitera “Radio Bara” koji je i izdavač djela.
Urednik je Milan Vujović, a pokrovitelj Opština Bar i njen predsjednik Dušan Raičević.
Izrazivši zadovoljstvo što je Radio Bar kao Lokalni javni emiter omogućio da i preko izdavačke djelatnosti ostvari komunikaciju sa čitaocima, direktor Radio Bara mr Ivan Jovović je “Bar u hodnicima sjećanja” I i II nazvao bibliografskom referencom Bara.
Prema njegovim riječima, Milan Vujović je uspio u namjeri da animira značajan broj ljudi, i to značajan dio ličnosti sa odgovarajućim referencama da ostave pisani trag o gradu koji u njihovim životima ima neizostavnu simboliku.
-Žanrovski, ovu knjigu teško možemo determinisati i odrediti joj karakter, jer je nastala spontano, sa naglašenim viškom emocija i reminiscencija na ljude i događaje koji su obilježili i odredili savremene društvene tokove ovog grada.
Upravo njen slobodan stil, koji od nekog istorijskog osvrta često prelazi u anegdotsku interpretaciju, daje širinu predmetnoj tematici, gdje autori članaka posjeduju neke svoje intimne markere identiteta ovog grada koje su podijelili sa širim auditorijumom.
Sadržina ove knjige eksplicitno pokazuje svu slojevitost identiteta Bara, što možemo objasniti činjenicom da je za vijek i po Bar četiri puta mijenjao svoju urbanu fizionomiju, što je prouzrokovalo i promjenu demografske strukture stanovništva, sa svim onim društveno-istorijskim refleksijama koje su u minulom vremenu oblikovale karakter Bara, učinivši ga pogodnim mjestom za život, kako ljudima čiji preci na ovim podnebljima žive vjekovima, tako i onima kojima je Bar tek nedavno postao mjesto prebivališta-kazao je Jovović.
-Vjerovatno je i najveća vrijednost publikacije što su između korica knjige zastupljeni autori kolumni čije bi impresije i percepcije, kada bi se komparativno sagledavala struktura teksta, djelovale tako udaljene, ali sve u konačnom imaju jedan, zajednički imenitelj – Bar-istakao je Jovović.
Jovović smatra da je bez obzira na demonstrirani stepen erudicije, svaki od autora pokazao emociju prema gradu, predstavljajući fragmente nekog ličnog iskustva čime se dobila koloritna slika Bara koja bi mogla da bude polazna osnova za sagledavanje i tumačenje sociološkog i kulturoločkog konteksta Bara, to jest njegovog savremenog iskaza.
Jovović dodaje da je Radio Bar ovom knjigom pokazao otvorenost u radu što su prepoznali autori kolumni, ali i čitaoci portala, s obzirom da su mnogi tekstovi izazvali veliku pažnju, odnosno, čitanost.
Izrazio je zahvalnost i zadovoljstvo što je promocija knjige “Bar u hodnicima sjećanja” uvrštena u program jubilarne proslave Dana oslobođenja i Dana opštine.
Osvrnuvši se na oba izdanja “Hodnika…”, od kojih je jedan započeo u martu 2022, a drugi u oktobru 2023, Milan Vujović je podsjetio da je među 106 autora 36 žena, te da je vodio računa i da u knjigama budu zastupljeni Barani sve tri vjere.
Duguje, kazao je, zahvalnost Željku Miloviću koji ih je opremao fotografijama i Vesni Šoškić koja je, kao i njen nasljednik Ivan Jovović, podržala ideju o hodnicima sjećanja.
Naročitu zahvalnost, kazao je, duguje predsjedniku Opštine, zbog njegove bespogovorne spremnosti da Opština finansira štampanje obje knjige.
Prema riječima Vujovića, više od 95 posto onih koje je pozvao, napisali su tekst.
-Većina rado, a tamo gdje je bilo dvoumljenja, bio sam uporan, pa i dosadan. Naravno, kad sam smatrao da je autor bitan i da ima o čemu da se glasne.
Ostali su imali valjane argumente zbog kojih ne mogu da pišu-kazao je Vujović dodajući da bi u trećem serijalu mogli da se nađu tekstovi onih Barana koji su aktivni, ali i onih koji su nekad stvarali u svom gradu.
To bi, po njegovim riječima, mogla da bude zaokružena cjelina.
Predsjednika Opštine i pokrovitelja izdanja raduje činjenica što je Opština bila u mogućnosti da podrži sjajan projekat pod nazivom “Bar u hodnicima sjećanja”.
-Kroz rad sam naučio da se Bar može okarakterisati sa dva ‘S’.
Prvo su selidbe, konstantne selidbe grada sa jedne na drugu lokaciju i uvijek uz te selidbe – sjećanja koja su pratila mnoge moje sugrađane – i one koji su iz Starog Bara odlazili do Pristana i one koji su, odlazeći sa Pristana, prelazili na neke nove lokacije u dijelu novog Bara.
Imam osjećaj da je ta kultura sjećanja, toliko snažno prisutna u našem gradu, temelj na kojem počiva i današnje društvo.
U trenucima kada su reviziji skloni svi ljudski postulati i sve one vrijednosti koje baštinimo, ovdje, u Baru, ali i u Crnoj Gori, jedino što ne može biti sklono toj reviziji jesu naša sjećanja-istakao je Raičević i objasnio zašto je bilo izazovno odgovoriti zadatku koji je Milan Vujović stavio pred njega.
-Nije to bilo zbog činjenice da treba da dam doprinos, već zbog sumnje da li ću ispuniti očekivanja čovjeka koji nas je okupio, motivisao da provedemo nekoliko trenutaka sami sa sobom, revidiramo sve ono što su naša sjećanja i krenemo da pišemo.
Na samom početku sjetio sam se onog prvog pravila moje profesorice književnosti na fakultetu u Dubrovniku, Tane Dušilo Kević, koja je govorila: ‘Pišite srcem, pa tek onda koristite glavu da ispravljate’.
I upravo sam nastojao da pišem srcem, da se prisjetim svih onih dragih ljudi koji su obilježili moje djetinjstvo, ali i da spomenem sve one sa kojima svakodnevno radim, nastojim da stvaram i da idem onim pravcem koji su naši prethodnici, u konkretnom slučaju roditelji, trasirali.
Privilegija je danas raditi sa Igorom Miloševićem, sinom Danila i Race Milošević, ili sa Milicom Ulićević Nikočević, kao što je bila privilegija raditi u jednom periodu, a nadam se da ćemo ponovo sarađivati, sa Markom Popovićem, sinom Mika Popovića i mnogih drugih ljudi koji su dio sebe ugradili u temelje ovoga grada.
Mi smo tu da nastavimo njihovu misiju i da ispunimo očekivanja svih vas. Upravo ćete vi, čitaoci ovog, sad već mogu reći, zaista sjajnog djela, presuditi.
Naš put ovdje nije završen, ovo je samo početak novih edicija, jer sam siguran da u Baru ima još hodnika sjećanja koje moramo da osvijetlimo i da ostavimo u amanet generacijama koje dolaze-poručio je Raičević.
Jedan od autora koji je sinoć sa publikom podijelio utiske o knjizi je Miodrag Ćaki Lekić koji je, prije nego što se otisnuo u diplomatske i političke vode, pored ostalog, bio i direktor Radio Bara.
Kazao je da je dok je pisao imao tremu jer se radilo o jednoj ozbiljnoj, emotivnoj temi, odnosno zadatku. Lekić posebno ističe dvije dominantne tačke – Stari Bar i Pristan.
-Meni je zaista bilo jedno od većih uzbuđenja u životu putovanje iz Starog u novi Bar, do Pristana, uz nezaboravne vozače Alja Beharovića i druge.
Mislio sam da ću cijeli život ostati na toj liniji i smatrao da će moj život biti vrlo uzbudljiv i bogat ako tako ostane.
Život me odveo dalje, šire, tamo sam se snalazio kako sam znao, a ako mi je polazilo za rukom, to je bilo upravo zbog te dvije tačke, jer sam poslije Pristana i Starog Bara bio spreman i za zapad i za istok, imajući u vidu da je Pristan bio dominantno mediteranski u humoru, odnosima, more pored, plivači, dok je Stari Bar bio orijentalan, ali u sve tri vjere, jednako pravoslavni, muslimanski, katolički.
Dodinuo sam i tu temu, radujući se da je Stari Bar ne samo opstao za razliku od Pristana, nego je i revitalizovan.
Mislim da ove tri boje moraju ostati u nekoj ravnopravnoj liniji, jer ako jedna bude predominantna, onda to neće biti Stari Bar-smatra Lekić zaključujući da su to dvije tačke koje su bile dominantne, ali da se sa jednakim respektom odnosi prema Spiču, Crmnici, Dobroj Vodi, Ostrosu… “jer sve te komponente čine Bar neponovljivim”.
Lekić apostrofira da je dežurna riječ sinoć bila “sjećanje”.
-Andrić je govorio da je sjećanje istinitije od istine i vjerovatno je u pravu, jer sjećanja su komponente emotivnosti.
U tom smislu, ova knjiga je u svom sadržaju izvanredna, štoje vrlo značajno i za buduće čitaoce, pa i istraživače.
Niko od nas autora nije imao pretenziju da piše istoriju u prvom licu jednine, niti da pretendujemo na književne domašaje, još manje.
Ali jedni i drugi će čitati ove dvije i neke njima slične knjige, i otkrivati duh vremena.
Milan ima ogromne zasluge kao i svi koji su knjigu prepoznali kao vrijedan projekat koji treba da se nastavi.
Radujemo se novim ljudima koji dolaze u Bar, ali biće važno da shvate da ovo nije grad kao jedan atraktivan prostor, nego grad koji ima korijene i koji treba na neki način poznavati, pa i kroz njegovu prošlost-istakao je Lekić.
Književnica za djecu, advokatkinja, nekadašnja manekenka Jelena Vukić, nije rođena u Baru, a voli ga, naglasila je, kao da jeste.
Postojalo je nekoliko momenata u kojima je osjetila da pripada ovdje, da se prilagodila, pustila korjenje i da seizmeđu nje i Bara rodila velika, iskrena i ozbiljna ljubav.
Jedan od tih momenata je i onaj kada ju je Milan pozvao da piše za “Bar u hodnicima sjećanja”.
-Jedno je kada se negdje osjećaš kao kod svoje kuće, a drugo kada shvatiš da te i tvoji sugrađani doživljavaju kao nekog svog.
‘Bar u hodnicima sjećanja’ nas šeta kroz različite periode ovog grada, za neke poznate, za neke zaboravljene.
Autori tekstova su ljudi različitih generacija, pa se dobija mnogo različitih perspektiva i doživljaja Bara, opet za neke nepoznatih, a za neke neobičnih.
Ja sam, recimo, saznala da nije samo meni najvažnija sporedna stvar u životu košarka, da među mojim sugrađanima ima ozbiljnih pisaca i filmofila.
Upoznajemo se sa njegovim prirodnim ljepotama, skrivenim mjestima, saznajemo dobro čuvane tajne.
Sve ove priče imaju višestruki, kulturni, geografski, pa čak i istorijski značaj.
Međutim, za mene najveći utisak ostaje to da je ‘Bar u hodnicima sjećanja’ priča o nama, za nas, kroz koju se međusobno upoznajemo i više vezujemo i razumijemo.
Svaka priča oživjela je mnoga sjećanja, dotakla je mnoga srca i svako će u njima naći ponešto što će ga nasmijati ili rastužiti, nečemu naučiti, donijeti mu u dušu malo sjete ili mu ugrijati srce.
Tako se, barem, ja osjećam kada čitam, svaki put-otkrila je Jelena Vukić uputivši zahvalnost Milanu Vujoviću “koji je omogućio da čitamo jedni o drugima, kako bismo se više razumjeli i cijenili, te tako zajedno unaprjeđivali naš voljeni grad”.
Autorka jednog od tekstova, apotekarka Dženeta Kalamperović, obraćanje je započela svojom pjesmom o Baru:
“U kamenu, kad uho prisloniš, odjekuju koraci dobrih ljudi što ga usidriše i vezaše se za njega.
U korijenju, masline duboko su sakrile sve tajne barskih prošlih vjekova. Svako zrno pjeska nosi dašak ljubavi iskrene…”.
Inspiraciju da piše svoju priču o Baru dao joj je doktor Ljubo Živković, kazala je Kalamperović, podsjećajući da je u Baru “već dva puta punoljetna”.
-Svoj radni staž sam, prije bolnice, počela u ‘Montefarmu’, a posle u barskoj Bolnici.
Prvi susret sa dr Živkovićem bio je: ‘Mala, mala, džaba ti taj tvoj fakultet dok ne naučiš ovaj starobarski’.
Živim ovdje 36 godina, ne računajući ono vrijeme kad sam prvi put zakoračila u ovaj grad, a to je punih 40 godina.
I svoje korijenje sam pustila ovdje, i moji su pustili korijenje, moja djeca i moj brat, tako da nas mnogo toga veže za ovaj grad.
Kad sjedim sama u ‘Martini’ i posmatram brodove kako odlaze, kako odlaze ljudi na neke nove destinacije, ja im samo mahnem i kažem ‘ovo je moj grad, meni je ovde najljepše i ne odlazim iz njega’.
Ljudi u ovom gradu vas prihvate objeručke i svi misle vi ste taj koji je najbolji došao u ovaj grad i prime vas kao svoga u svoju kuću.
Barani svakoga prime i dignu do neba, ali ako oni imaju nešto protiv Barana, koji su toliko široki, toliko duboki kao more, onda ih puste da sami padnu-smatra Kalamperović koristeći priliku da pozove sve dobronamjerne ljude da dođu u Bar i da ga zavole kao što je to ona učinila.
Na kraju je navela stihove pjesme “Ako voliš” poznatog persijskog filozofa i pjesnika Dželaludina Rumija:
“Ako voliš, pusti
nek ljubav preuzme vlast,
nek preotme srce,
nek pomuti razum,
nek ukalja čast.
Trezan bi brinuo
da stvari ne krenu po zlu,
ako voliš samo dođi,
dođi i ostani tu.”
