Bar: More izbacilo na plažu morsku kornjaču – glavatu želvu
Izvor: Bar info
Autor: Dragan Marović
Foto: Snežana Simić
Tijelo morske kornjače, zaštićene vrste glavata želva (Caretta Caretta), pronađeno je na barskoj plaži kod rijeke Željeznice.
Pretpostavlja se da su je izbacili veliki talasi koje je podigao nedavni jugo.
U Baru je, gotovo u isto vrijeme prije dvije godine, 25. novembra 2022, zabilježen još jedan ovakav slučaj, a u posljednjih dvadesetak godina registrovan je samo jedan slučajni ulov želvi za koga se zna.
Kornjača se ugušila zapetljavši se u ribarsku mrežu. Ovaj nalaz danas je dio Prirodnjačke zbirke gradskog Muzeja.
Kada se govori o ugroženosti mora i morskih organizama, u fokus dolaze najviše ribe, školjke i “slatki delfini”, ali je ovime nanovo aktuelizovan problem ove zaštićene morske vrste.
Uvijek isto pitanje na početku – ima li u Jadranu morskih kornjača?
Ne vidimo ih kad se kupamo, ne zapažamo te naoko spore životinje ni kad plovimo morem, a njihove nalaze laici tumače tek zalutalošću u naše vode.
Međutim, malo ljudi zna da je upravo Jadran, uz zaliv Gabes u Tunisu, jedno od dva najvažnija morska staništa za glavatu želvu (Caretta caretta) u Sredozemlju.
Morske kornjače ili želve jedne su od najstarijih i danas najugroženijih organizama na svijetu.
Postoje tri morske kornjače koje žive u Jadranu.
Sedmopruga usminjača (Dermochelys coriacea) je najveća, odrasle jedinke dosežu tjelesnu težinu do 400 kg, a u Sredozemnom i Jadranskom moru je zabilježena svega nekoliko puta.
Zelena želva (Chelonia mydas) naseljava uglavnom istočni dio Sredozemlja, u Jadranu je sa sigurnošću zabilježena u novije vrijeme.
Glavata želva (Caretta caretta) je široko rasprostranjena u priobalnim područjima tropskih i suptropskih mora Atlantskog, Tihog i Indijskog okeana.
Najčešća je vrsta Sredozemnog i Jadranskog mora. Ime je dobila po karakteristično velikoj glavi sa snažnim mišićima čeljusti.
Kod odraslih glavatih želvi oklop je ovalnog oblika, s gornje je strane crvenkasto-smeđ, a svijetložućkast s donje.
Građen je od velikih proširenih kostiju rebara, prekrivenih rožnatim pločama. Odrasle jedinke dostižu dužinu i do 110 cm i tjelesnu težinu do 115 kg.
Glavata želva je mesojed, hrani se raznim vrstama morskih životinja: sunđerima, meduzama, ježevima, mekušcima, školjkama, rakovima i ribama.
Odavno je na svjetskoj listi ugroženih životinja. Jedini uništavaoci odraslih glavatih želvi su morski psi i čovjek.
Želve su morski organizmi koji 99% života provode u moru, a na kopno izlaze samo ženke radi polaganja jaja.
Gotovo sve što znamo o kornjačama vezano je za kornjačino polaganje jaja.
Nepoznato je kako pronalaze put natrag do pješčanih plaža na kojima su se i same izlegle, prevaljujući pritom hiljade kilometara.
Svake dvije-tri godine u sezoni gniježđenja ženka polaže dva do pet legla od po stotinjak jaja u ovalnu rupu u pijesku, duboku pedesetak centimetara, iskopanu snažnim perajama.
Vrijeme između gniježđenja provodi u vodi, gdje se i pari. Završetkom polaganja jaja, završeno je i njeno majčinstvo, a mladi su prepušteni svojoj sudbini.
Poslije parenja, mužjaci i ženke odlaze svojim putem, vraćajući se u svoja stara područja ishrane, odakle su i došli na parenje.
Nakon što se izlegu i otkopaju naslage pijeska, male kornjače pod okriljem noći kreću prema moru.
Na tom putu velik broj postaje plijen ptica i drugih grabljivica, a one koje su izbjegle tu sudbinu i dokopale se mora, bježeći iz plitkih voda, gdje ih proždiru ribe, sipe, hobotnice, morski sisari i drugi grabljivci, počinju 24-osatni maraton prema pučini, do morskih struja koje ih nose u sigurnost otvorenih voda.
Tu provode prvih desetak godina svoga života, hraneći se meduzama, pa čak i insektima koji lete iznad površine vode.
Budući da se o tom dijelu života malih kornjača gotovo ništa ne zna, ta faza naziva se “izgubljenom dekadom”.
Kad narastu, putuju prema plićim, obalnim vodama i prelaze na pridneni način života, tj. prehranom životinjama koje žive na dnu mora — rakovima, školjkašima, spužvama itd.
Pri tome mogu zaroniti do oko 200 m dubine, što im ograničava izbor područja ishrane.
Dva najveća takva plitka područja u cijelom Sredozemlju s dubinama do 200 m su vode sjevernog i srednjeg Jadrana, te zaliv Gabes u Tunisu, pa ne čudi da su upravo ta dva područja i dva najznačajnija pridnena staništa glavate želve u Sredozemlju.
U njima želve žive do dostizanja polne zrelosti (s 20—30 godina), kad kreću na put prema plažama na kojima su se i same izlegle.
Budući da se udaljenosti između morskih staništa i plaža na koje polažu jaja mjere hiljadama kilometara, morske kornjače su jedni od najvećih putnika među životinjama.
Drastično smanjenje broja kornjača u svijetu bilježi se nakon Drugog svjetskog rata.
Već značajno smanjena populacija izlovom za prehranu i ukrase, zagađenjem mora i razvojem turizma gubi bitku s čovjekom.
Gradnjom divovskih hotela, nestaju i mirne pješčane plaže nužne za njihovo razmnožavanje.
Turizam utiče i na razvoj sportova na vodi, posebno brzih glisera, koji elisama ranjavaju i ubijaju te životinje.
Međutim, presudnu ulogu u smrtnosti kornjača igra nagli razvoj ribarstva u proteklih pola vijeka, odnosno tzv. slučajni ulov želvi u ribarske mreže.
I bez uticaja čovjeka, samo će jedna od hiljadu izlegnutih malih želvi doživjeti polnu zrelost, a kad se tome doda i faktor zvani čovjek, rezultat je poguban.
Prema rezultatima hrvatskih istraživača, samo u vodama istočnog Jadrana svake godine u kočama završi oko 2500 želvi.
Slično istraživanje nedavno su sproveli i Italijani i utvrdili da se u njihovim vodama u koče godišnje ulovi još oko 3600 životinja.
Ribari nisu ti koji idu u lov na kornjače, zato se to i zove slučajni ulov. Svaki takav ulov ne završava smrću životinje, što zavisi i od vrste ribolovnog alata.
Valja znati da morske kornjače dišu plućima, a to znači da svakih 30-45 minuta moraju izroniti i udahnuti vazduh.
Hoće li životinja uginuti u mreži, zavisi od trenutka kad se ulovila i koliko se dugo kočari. Smrtnost želvi u kočama u Jadranu relativno je mala i iznosi oko 10 posto.
