Bar, Crna Gora
17 Nov. 2024.
post-image

Aljo i Tavo Krajina: Čuvene brice Pristana i Stare Topolice

Izvor: Bar info

Autor: Željko Milović

Foto: Privatna arhiva

Aljo i Tavo Krajina bili su čuvene brice na Pristanu, a još čuvenije u barskoj Ulici popa Dukljanina, u radnji podignutoj prije no što je te ulice uopšte i bilo.

Halil – Aljo i Tahir – Tavo, pristanske i topoličke brice, bili su sinovi poznatog berberina Ibrahima (Braha) – Brava, narodnog vidara između dva svjetska rata.

Najveći dio radnog dana je provodio u svojoj radnji na Pristanu, a nakon svršetka posla odmarao bi u porodičnoj kući u Rapu, gdje je imao i malu “ordinaciju”.

Majstor Bravo je skidao bradavice, sunetio, ispirao uši, puštao krv zasijecanjem uške ili pijavicama, a vješto je odstranjivao bolesne zube, polagano i precizno zubarskim kliještima.

Aljo Krajina je rođen 1924, a Tavo 1928. godine u Starom Baru. Brat Mahmud koji je živio kasnije u Sarajevu rođen je 1926, a sestra Zuhra 1931. godine.

Aljo je u tamburaškom orkestru svirao prim i gitaru, a počeo je da uči zanat od 13 godina, na Pristanu 1937. kod oca, dok se Tavo priključio malo prije Drugog svjetskog rata.

Stariji brat je mobilisan u partizanske jedinice i s njima obišao čitavu Crnu Goru.

Decenijama kasnije je pričao kako je bos prešao planinu Sinjajevinu, a od 1944. radio je i tamo svoj posao – bio brico u Komandi.

Krajine su prvo bili dio Frizerske zadruge, skupa sa ocem i još dvojicom brica – Franom Prelevićem i Franom Kirovićem, a potom su otvorili i oni radnju na Pristanu.

Bravo je umro 1951. od komplikacija nakon upale pluća, a njih dvojica su uzeli u zakup novi objekat u Ulici 13. jula. Trideset godina su svakoga dana išli pješice iz Rapa na Pristan.

Oženili su se obojica pedesetih godina prošlog vijeka, uzeli dvije sestre – Fatimu i Usniju Nikočević. Tavo je dobio sina i kćerku – Saidu i Bata, a Aljo kćer Ismetu.

Kad je konačno objelodanjeno rušenje Pristana i kad se grad preselio na Topolicu, isto su uradila i braća Krajina.

Dobili su 1968. godine plac između Ulice maršala Tita i zgrada koje će kasnije formirati Ulicu popa Dukljanina, i skupa sa krojačem Vasom Jovanovićem podigli prizemni objekat.

Legendarna radnja bila je uvijek besprijekorno uredna i čista, mirišljava, sa velikim ogledalima.

Sve što je važilo na Pristanu, važilo je i tu – brijački kutak bio je okupljalište komšija, barskih oriđinala i prijatelja. Dolazili su na šišanje i brijanje, ali češće na razgovor ispred radnje.

O svemu, osim o politici.

-Ja sam uvijek kupovao, ništa nisam prodavao-govorio je Aljo, uz naznaku da je u toj rečenici sva mudrost rada sa ljudima.

Isticao je kako je uvjeren, da se nije držao tog načela – ne bi držao dugo glavu na ramenima.

Potencirao je da je na radnji vazda pisalo samo “frizer”, jer je tako “radnja otvorena i Antu i Safetu i Milanu”. 

-Za Topolicu su kupili kola i radili dvokratno, kao i na Pristan – ako je bilo lijepo vrijeme dolazili su na ručak i odmah nazad, ako ne-odmarali su dolje.

Tačno su znali ko od ljudi sa Stare Topolice koji dan dolazi na brijanje i šišanje, bio je to cio ritual.

A kad bih ja dolazila kod njih, vazda je bila krcata radnja, ili bi se sjeđelo na stolice ispred nje.

Reklo bi se da plivaju u pare, a oni su samo pričali i smijali se, od Anta Radovića i Dode Toškovića do Leka Medina.

Kad je bio zemljotres 1979. godine, baš je Leko Medin bio u radnju da se brije, Tavo ga brijao.

Istrčao je napolje kad je zadrmalo i od siline pao na beton. Onda su obojica gledali kako se ruši Sud-sjećala se Fatima Krajina, Aljova žena. 

Mnogi barski omladinci su dolazili na prva šišanja kod Alja i Tava, i odlazili nezadovoljni svojim vojnički podšišanim glavama, ali su zato starijima brice bile neizostavna stanica.

Reklo bi se da je njihova brijačnica više nego igdje na Topolici bila mjesto sudara generacija i drugačijih načina razmišljanja – onih koji su željeli “moderne frizure” i bili naklonjeni zapadnom, lagodnom načinu života, i onih koji su se držali tradicionalizma i zulufa i šiški za koje se znalo koliko mogu biti dugački.

A Krajine su bili poklonici ovog drugog.

Tavo Krajina je umro 1979. nedugo poslije zemljotresa, a Aljo je radio još punih 20 godina.

Radio bi još, iako je bio penzioner koji je držao radnju otvorenu samo četiri sata, ali je jedne prilike, sredinom 1999, kroz prozor vidio da je radnja obijena i da je sve ispreturano, pa se, da bi otvorio odvaljena rol vrata, popeo na prag od prozora.

Izgubio je ravnotežu, pao na leđa i glavu i zadobio teške povrede glave.

Obojica su sahranjena na gradskom groblju Belveder, uz prisustvo velikog broja Barana – prijatelja sve tri vjere, kako i priliči bricama koji su čitav životni i radni vijek poklonili gradu.