.jpg)
Libroskopija: Poštuje Vukmanovićka poeziju do asketizma
Izvor: Pobjeda
Autor: Borislav Jovanović
Foto: Silvija Vukelić/Bar Info
Milica Vukmanović-Jovanović, crnogorska pjesnikinja s početka devedesetih, lirsko je biće sama po sebi.
Jedna ekskluzivna pjesnička pročitanost pisana u dodiru sa dostojanstvom poetske riječi i nježnosti koju propovijeda Oblak u pantalonama.
Nesebična identifikacija sa poezijom koja hoće da bude sam smisao poezije.
Da pozivni znak lirske esencije otme od njenih impulsa i pretvori u minijaturu ili skup minijatura, a da pritom ožiljak pjevanja ostane tamo đe je i bio – u svom korijenu.
Ostane, zapravo, onakvo kakvo jeste: jedno totalno povjerenje u poeziju i autorsko bdjenje nad tom kvadraturom kruga.
Poezija je tu kao neprestani povratak njoj i onda kada se učini da je pjesnički čin završen, ali mu se imperativno treba vratiti i brusiti ga do njegovog metafizičkog nestajanja.
Sve to za svoj epilog ima kako unutrašnju, tako i spoljašnju kondenzaciju kamernog višeglasja.
Iskustvo i stih
Upravo zbog tog kod Milice Vukmanović-Jovanović rijetko koja pjesma se može žanrovski odrediti.
I kad se učini da je pjesma prepoznatljive žanrovske intonacije, ona to nije, već asimilovanost iskustva, ljepote, nostalgije i snohvatice.
Sve je ođe stihoplotni trag, kako glasi i naslov jedne pjesme, koja se završava - Zaćutan svemir / presvučen stihom / zri.
Milicu Vukmanović-Jovanović ne interesuje kako i što pišu drugi, već kako u skrivenim pjesničkim prostorima kompresovati poeziju koja ne ostaje nijema i kad nosi suptilnost zapisanog sna.
Dakle, sve je dodir iskustva i dodir stiha sa zaključnom pjesničkom udvojenošću.
Zbog toga su u poetskoj mapi ove pjesnikinje dominante dvije riječi, ne samo u lingvističkom kontekstu, već su artistički zaštitni znak. To su san i poetizam itija.
I jedna i druga su sinonimi za prazninu i punoću svijeta čiju dihotomiju harmonizuje poezija. Tamo dublje od tajni / gdje sjenka me pridržava / Zatočena praštam / miris zabranjenog cvjetanja / u svetom grijehu.
Simbolika poetonima itija ( i ti i ja ) jedna je od jednačina poetike ove pjesnikinje. To je recipročnost sopstvenog subjekta i subjekta same poezije.
Princip poetski spojenih sudova. Mada može imati i neku drugu vrstu motivacije. No, u cjelokupnoj poetskoj ispovijesti ova izuzetna kovanica pokriva sve.
Mnogo je ođe, kao i u svakoj dobroj poeziji, nevidljivih znakova.
I to onih koji nijesu pored puta, već u ortodoksnoj posvećenosti pjesništvu makar to pjesništvo imalo, kao u ovom slučaju, i samo tri svoja izdanja.
Kroz pjesničke zapovijesti / nosim slike tišine / kao prigovor ljudskom glasu / Papir odjekuje pokornim isijavanjem / koje se kao i Hristovo učenje / zanijemiti na da.
Prosto je nevjerovatno koliko iz poezije ove pjesnikinje, koju sačinjavaju tri, odnosno četiri knjige izdate početkom devedesetih godina prošlog vijeka – Sveti grijeh, Itija, Plač vinskog mjeseca, kao i Nove i izabrane pjesme pod naslovom Itija – Rukopis iz sna iz 2019. godine – ima toliko notiranih nijemih odjeka univerzalnog intimiteta i snage razapetog, stiješnjenog jezika. Suza me je pretekla / do nebranjene granice bjeline / Dvije su me kapi /mastila ostarale – iz pjesme Dvojstva. Odabraću jednu rijeku / krenuću za njom / hoću da vidim / kako rijeke pišu poeziju / Ako ne postanem jedna od njih / donijeću cvijet sa kraja vremena – pjesma Dvojnik.
Ova pjesnikinja nezasluženo, ipak, skromne reputacije nije fascinirana spoljašnjim, javnim, književnim životom, dnevnom afirmacijom, već svojim unutrašnjim skrovištem: personalnim kutkom u kojem boravi Sjeme njenog poetskog dijela svijeta.
Onog dijela bivstvovanja i vrtložnih tišina koje treba urječiti. Sve plime i oseke egzistencije dobile su svoju udvojenost, uravnoteženost.
Riječ je o pjesnikinji koja vjeruje svom Anteju i on njoj. Poezija je, zapravo, za ovu poetesu, iznad svega, lični i ništa manje i samosvojni čin.
Sa sobom
Unutrašnji, zavjetarni, dobro percepirani glas je privilegija u koju može da stane svaki, pa i Rukopis iz sna: Ono što nije stvoreno / u tijeli žene / u ploti zemlje /stvaram sad / ovdje/ modrim sjemenom / zazivajući onog / što mi po bolu liči /da dođe i vidi / kako nepitano / teče / moja sjenka.
Tu se pjesnikinja usamljuje sama sa sobom dajući svojoj poetskoj riječi tanane nijanse unutrašnjih pokreta i preokreta.
Milica Vukmanović treperi kao jasika i ne dozvoljava da to bude ispoljeno nikakvom dozom patetike.
Prije bi se reklo da ova poezija ide sopstvenom stazom svog sinkretizovanog lirskog, misaonog i maslinovim ćutanjem svog iskaza.
Ne pjevati radi pjevanja i stihovne kilometraže, već sve usloviti lirsko-estetskim osvajanjem svoje pjesničke samozavedenosti.
Poštuje Vukmanovićka poeziju do asketizma. Čuva njene izazove kao svoje udomište. Stihovi su joj sve to vratili kriptovanim osobinama njenog pisma.
Ostvarena je katarza tajanstvenog šaputanja, što je i svrha pisanja koje ne pretenduje da bude bilo koja vrsta šminke.
I kad je umorna od sebe, njeno poetsko sočivo kao suštastveni mikro-organizam pruža čudesnu ruku spasonosnog ritma u kojem se ne može predviđeti naredni stih.
Riječ je o poeziji koja je kao po pravilu uvijek pisana u neko ponoćno doba ili u sjenci svijeta orošenog mediteranskom mjesečinom.
Milicu Vukmanović-Jovanović ne interesuje kako i što pišu drugi, već kako u skrivenim pjesničkim prostorima kompresovati poeziju koja ne ostaje nijema i kad nosi suptilnost zapisanog sna.
Dugo kao noć plača / krune se u meni / sati vinskog mjeseca.
Iako pisana prije trideset godina, ova poezija ima neospornu modernost, sa svim njenim, u međuvremenu, nastalim nijansama.
- Tagovi:
- Poezija
